Foto: Marko Todorov / Cropix

ZORAN MILANOVIĆ proteklih je tjedana toliko zazivao Boga da to nije moglo proći nekažnjeno.

Kazna je stigla u obliku govora kardinala Josipa Bozanića koji je u Mariji Bistrici na inkvizicijsku lomaču uspio nabacati apsolutno sve: i oplodnju, i odgoj, i obitelj, i Drugi svjetski rat, i Domovinski rat, i hrvatske ratne zločince, pa čak i ono na čemu Katolička crkva stoljećima temelji svoje postojanje - strah.

Strah od Boga ili Vraga

Samo se Crkva smije miješati u obiteljske odnose, samo se ona smije miješati u odgoj i obrazovanje, samo ona smije gurati vjeronauk u škole i vješati križeve po državnim institucijama, samo ona smije braniti zločince i prešućivati žrtve, indoktrinirati ljude i širiti strah kako bi nesmetano vladala. Strah od Boga ili Vraga, od ateista ili komunista, sasvim svejedno.

A iza toga krije se najveći strah Crkve u Hrvata: strah od gubitka statusa, utjecaja i privilegija.

I eto nam novog paradoksa. Što se predsjednik Vlade više okreće Bogu, to ga Crkva žešće napada. Što se Milanović više sastajao s kardinalom Bozanićem, to on žešće napada njegovu vlast.

Miklenićevski napad

I koliko god taj napad bio nesmiljen, onako baš "miklenićevski", on je zapravo koristio svima. Koristio je Bozaniću koji se potvrdio pred crkvenim jastrebovima i desničarskim sljedbenicima, ali dobro je došao i samom Milanoviću na čiju su se stranu svrstali svi oni koji su mu prethodnih tjedana zamjerali prekomjerno, iritantno i ničim izazvano apostrofiranje Boga.

Bozanić je tako opet učvrstio bedeme.

A ustvari, rekao je samo ono što se od njega očekuje.

Lamentiranja o zločinima

Bilo je tu apela vjernicima da "ne dopuste da drugi odlučuju o tome tko će i kako poučavati i odgajati vašu djecu" (to smiju samo svećenici), upozorenja da država preko obrazovnog sustava "zadire u sustav vrijednosti" (na koji Crkva polaže monopol), lamentiranja o Drugom svjetskom ratu i "hrvatskim braniteljima kojima se već dvadeset godina sudi i povlači po zatvorima i sudnicama nevine" (bez da se progovori o nevinim žrtvama), a vrhunac je uslijedio kad se Bozanić dohvatio straha.

"Strah je onodobno bio najmoćnije sredstvo komunizma i protuhrvatskih napada, a protegnuo se i u naše doba, da bi nestala mogućnost poleta i obnove. Utjerati strah i istjerati vjeru te obezvrijediti nadu, uistinu je smatrano najbržim putem do vladanja ljudima", rekao je službenik institucije koja dva tisućljeća svoju moć gradi na utjerivanju straha u ljude.

Strah je dobar motivator

Strah je uvijek bio dobar motivator. A čini se da je strah motivirao Bozanića da izađe s dosad najžešćim i za njega tako netipičnim govorom. Strah od onoga što Crkvu čeka nakon Milanovićeva povratka iz Vatikana, strah od rezanja financija, od medicinski potpomognute oplodnje, registriranog partnerstva i svega onoga što Crkvu istodobno ljuti i čini nemoćnom.

Naravno, Bozanić ima pravo zastupati stavove Katoličke crkve u vezi svih ovih tema, dok je na državnim vlastima da njezine stavove usvoji ili ignorira. Sudeći po gnjevnom tonu koji je izbijao iz Bozanićevih rečenica - uključujući i sasvim neprimjereno zabadanje oštrice u teme Drugog svjetskog rata i hrvatskih ratnih zločina - Crkva osjeća da joj utjecaj curi kroz prste.

Bez obzira na Milanovićevo preobraćenje.

Nov zadah Crkve

Stoga Bozanićev govor valja promatrati i kao otvorenu poruku političkoj desnici da je Crkva spremna udahnuti novi vjetar u njezina ispuhana jedra. Tomislavu Karamarku preostalo je samo da kopipejsta Bozanićeve teze (ili zatraži da mu Bozanić vrati njegove) i nastavi na njima graditi svoju kampanju.

Možda Milanović zaziva Boga, ali zato Karamarkova desna ruka otvara službene sastanke s pozdravom "Hvaljen Isus i Marija".

Kao što se vidi, uvijek može gore.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje