Ne želim živjeti u bankrotiranoj državi, neću šutjeti ako zbog franka idemo u propast
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
NEKI dan moj komentar upućen kolegama ekonomistima na Facebooku prenijet je u medijima kao moja reakcija na HUB-ovo obraćanje profesorima Lovrinoviću i Jakovčeviću. Reakcija je bila ad hominem napad koje ne radim gotovo nikad, no imao sam potrebu ovom prilikom reagirati jer smatram da su ideje koje spomenuti dvojac profesora svojim akademskim autoritetom godinama nameće opasne za Hrvatsku. Objasnit ću vrlo precizno zašto to mislim.
Ne želim živjeti u bankrotiranoj državi
Argumentima se u svom istupu na Facebooku nisam koristio prvenstveno jer se nisam obraćao javnosti već kolegama ekonomistima koji su itekako dobro upoznati sa argumentima za i protiv monetarnih eksperimenata kakve zagovaraju prozvani profesori. Stoga sad iskorištavam priliku da pojasnim, kroz par točaka, zašto smatram da su ideje koje profesori godinama iznose štetne i potencijalno opasne.
Slučaj Franak nije razlog moje reakcije, uostalom slažem se da se pokažu bilance banaka (što je HNB već učinio na sastanku sa Udrugom Franak), razlog je konstantno isticanje lažne nade spasa u populističkim idejama koje ne samo da neće pomoći dužnicima u francima nego će i uništiti stabilnost financijskog sustava i gurnuti zemlju u propast. Takav se populizam može očekivati od teoretičara zavjera, ali ne i od profesora ekonomskog fakulteta. Ne pada mi na pamet zastupati ikoga u ovoj priči, niti banke, niti udruge, niti organe vlasti. Na strani sam dužnika i štediša, dakle većine građana i zanima me samo stabilnost ove zemlje, jer ne želim živjeti u bankrotiranoj državi, u scenariju u kojem nam se svima loše piše.
1. Valutna klauzula - valutna klauzula posljedica je činjenice da Hrvati desetljećima štede u stranim valutama. Izvor ovog 'problema' nalazi se još u Jugoslaviji kada se zbog nepovjerenja prema dinaru te doznaka iz dijaspore njemačka marka isprofilirala kao rezervna valuta u Hrvatskoj (ali i u ostalim dijelovima Jugoslavije). Nakon uspostave Hrvatske države, marka je i dalje bila dominantna u sustavu štednje, djelomično i zbog nastavka nepovjerenja prema kuni (sjetimo se hiperinflacije 1993.). Prestankom marke i uvođenjem eura, štednju u Hrvatskoj građani su konvertirali u eure. Građani uvijek sami odlučuju u kojoj će valuti štedjeti. Nitko ih ne može niti smije natjerati na nešto drugo, pogotovo ne država ili banke. Ako je odluka velike većine hrvatskih građana da to bude euro, unatoč činjenici da su kamatne stope na štednju u kunama veće nego na štednju u eurima, monetarna politika se na taj način mora postaviti i voditi. Valutna klauzula stoga ne štiti banke, već štiti prvenstveno štediše, ljude koji imaju depozite u eurima. Ona je nametnuta valutnom strukturom štednje hrvatskih građana, a ne nekakvom željom za ekstraprofitima, kako god to nekome zvučalo kao jednostavnije objašnjenje.
Njeno ukidanje značajno bi poremetilo usklađenost imovina i obveze banaka. Drugim riječima banke bi izgubile sposobnost očuvanja vrijednosti tih depozita i njihovih isplata što bi doslovno izazvalo slom sustava štednje. Ako građani nemaju štednju, ako im se ona oduzme ili ako ju iznesu iz Hrvatske, nema više ni kredita, i tu staje gospodarstvo (sjetite se credit cruncha u SAD-u 2008.).
2. Konverzija svih kredita u kune - ako bi se obavila konverzija svih kredita u kune to bi izazvalo ogroman trošak koji bi HNB morao financirati iz deviznih rezervi u vrijednosti 7,8 milijardi kuna (73% rezervi). Pritom je bitno napomenuti kako devizne rezerve ne služe tome, već služe za održavanje stabilnosti tečaja HRK-EUR. Nije točno da se radi samo o računovodstvenoj kategoriji prilikom konverzije. Radi se o činjenici da ako izdajete kredit u kunama morate imati pokriće u kunama. A kako je velika većina depozita u eurima, jasno je da je ovakva ideja teško provediva. S druge strane kad dajete primjerice stambeni kredit u nekoj valuti morate imati dugoročno pokriće u toj valuti (jer stambeni krediti se potpisuju na 15, 20, 30 godina). Dugoročnih izvora štednje u kunama ima relativno malo, zbog čega je takva ideja u stvarnosti neprovediva.
3. Monetarna politika fiksnog tečaja - monetarna politika vodi se u skladu sa karakteristikama naše male otvorene ekonomije sa visokom eurizacijom (visok udio strane valute u novčanoj cirkulaciji). Ljudi tu često pomiješaju uzrok i posljedice. Nije politika fiksiranja tečaja prema euru uzrokovala euriziranost ekonomije, nego je upravo dugogodišnja štednja u stranim valutama uvjetovala monetarnu politiku u kojoj je nužno držati tečaj stabilan.
Kao mala otvorena ekonomija Hrvatska ne može utjecati na kamatne stope već su one vezane uz kamatne stope u Eurozoni, kao i inflacija koja je usko korelirana sa inflacijom u Eurozoni – u prijevodu ako rastu cijene u Europi, rast će i kod nas. Sa takvim pretpostavkama otvorenosti i nemogućnosti značajnog utjecaja na kamatne stope niti inflaciju, jedino što HNB može (i mora) držati pod kontrolom je tečaj (koncept nemogućeg trojstva – impossible trinity – to dobro pojašnjava). Razlog je jednostavan: visoka euriziranost domaće ekonomije uvjetuje HNB-u da tečaj kontrolira unutar zadanih granica. Kada to ne bi bio slučaj, kada bi HNB dopustio kuni da deprecira, odnosno kada bi devalvirali kunu za nekih 30% (što su spomenuti profesori predlagali prethodnih godina), svi koji imaju kredite u eurima (ogroman broj građana i poduzeća) našli bi se u velikim problemima jer bi im rate na kredite naglo porasle (sa kreditom u eurima a plaćom u kunama, manje vrijedna kuna znači skuplje rate otplate). Dogodio bi se gotovo identičan efekt kao i sa dužnicima u švicarcima tokom jačanja franka – odnosno slabljenja kune u odnosu na franak. To bi tek bila katastrofa za Hrvatsku. Žalosno je da iz slučaja Franak neki očigledno ništa nisu naučili.
4. Jesu li banke imale pokriće u švicarcima? Morale su imati. Banke ne ulažu vlastita sredstva već ulažu sredstva štediša, za koje su odgovorne i koje im moraju u bilo kojem trenutku biti u mogućnosti isplatiti. Pošto je većina štednje u devizama banke moraju voditi računa o valutnom riziku, odnosno ne smiju imati neravnotežu u imovini i obvezama (ne smiju biti „izložene“ ili „otvorene“ jer time otvaraju rizik poslovnog gubitka promjenom tržišnih kretanja tečajeva). Upravo zbog toga banke kada daju kredit u francima moraju se bilančano ili van-bilančano (putem derivata) pokriti za tečajni rizik. To su i činile, s time da su tek od 2008. intenzivnije punile pasivu u francima. Guverner je to potvrdio u više navrata, zadnji put na javnoj televiziji prošli tjedan. HNB je iznio konkretne podatke o pokriću banaka u švicarcima i te podatke prenio Udruzi Franak, na što su oni izjavili da su zadovoljni i da će to proučiti i obavijestiti javnost (čak su prekinuli najavu prosvjeda jer se nadzire rješenje njihovih problema). Slažem se u potpunosti da se ti podaci objave. Kako je to HNB učinio, ne vidim čemu daljnje dizanje tenzija oko toga.
5. Opasnost za Hrvatsku. Građanima sa kreditima u švicarcima treba pomoći, svakako. Ti su ljudi u bezizlaznoj životnoj situaciji i bez obzira tko je kriv za njihovo uzimanje kredita u franku, rješenje im se treba ponuditi, i rješenja postoje za najugroženije (primjerice, prebijanje kredita s novom vrijednošću nekretnine, s time da banke preuzmu trošak, a bankama se smanji stopa obvezne rezerve). Ali pritom se ne smije narušiti sav financijski sustav u zemlji, i upropastiti i dužnike i štediše. A deprecijacija tečaja HRK-EUR, ukidanje valutne klauzule i slični potezi poput korištenja deviznih rezervi HNB-a da se isplaćuje javni dug Hrvatske (još jedna u nizu briljantnih ideja prozvanih profesora) upravo bi to učinili – destabilizirali bi i sve preostale dužnike, upropastili većinu gospodarstva i drastično povećali nezaposlenost te na koncu uništili štednju.
I tu nastaje realan problem kada se većina građana nađe u istoj bezizlaznoj situaciji u kojoj je trenutno dio dužnika u švicarcima.
U svojoj vrhunskoj knjizi "Economic Origins of Dictatorship and Democracy" (obavezna literatura na mom predmetu) politički ekonomisti s MIT-a i Harvarda Daron Acemoglu i James Robinson ustanovili su razloge nemogućnosti konsolidacije mladih demokracija. Kada su troškovi revolucije za građane previsoki, odnosno kada građani imaju puno za izgubiti kroz revoluciju (kuće, stanove, novac), ona se nikada neće dogoditi i sustav konvergira u stabilnost, te se demokracija konsolidira kroz jake, depersonalizirane institucije. Kada su troškovi revolucije niski, odnosno kada izvjestan broj građana nema ništa za izgubiti, revolucija (obično vojnom huntom) postaje neizbježna i zemlja divergira u anarhiju u kojoj je bogatstvo uništeno.
Neću šutjeti ako smatram da je zemlja u opasnosti
Hrvatska je već prošla kroz sličan scenarij uništenja bogatstva kroz agresiju u domovinskom ratu, gdje je uz sami rat hiperinflacija 1993. pojela veliki dio štednje građana (dok je izvjestan dio „nestao“ u Ljubljanskoj banci).
Takav scenarij Hrvatskoj doista nikada više u povijesti nije potreban. Hrvatskoj su nužne duboke i korjenite reforme, ali ne kroz revoluciju i uništavanje, već kroz izgradnju stabilnih, depersonaliziranih institucija (pravila igre) i neovisnog pravnog sustava koji u međusobnoj interakciji destimuliraju korupciju i eksproprijaciju bilo kojeg oblika kroz izgradnju demokratskog kapitala (neformalnih institucija) te tako konsolidiraju našu mladu demokraciju.
Vjerujem da dvojica prozvanih profesora imaju najbolje namjere, ali u svom neznanju i nestručnosti, na koju sam opravdano upozorio, predlažu politike koje bi uništile Hrvatsku i uz određenu vjerojatnost nas regresirale u anarhiju. To im zamjeram, zato sam reagirao i protiv toga ću se uvijek boriti i ukazivati, baš kao što zadnjih par godina ukazujem na loše poteze vlade koji polako ali sigurno vode zemlju u propast, te na temeljne probleme domaće korupcije i neefikasnog sudstva. Kroz svoja istraživanja ću to raditi i dalje. Nemam nikakvu poziciju donositelja odluka kojom mogu zaustaviti propast zemlje, ali nikada neću šutjeti ako smatram da je zemlja u opasnosti.
Vuk Vuković
Vuk Vuković je asistent na Katedri za ekonomiju Zagrebačke škole ekonomije i managementa gdje predaje Political Economy, Osnove ekonomije te Međunarodnu ekonomiju. Osim toga radi kao akademski tajnik ZSEM-ovog MA in Economics programa. Magistar je znanosti sa London School of Economics, i prvostupnik ekonomije sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, gdje je diplomirao sa magna cum laude. Ovo ljeto bio je gostujući istraživač na Sveučilištu u Cambridgeu, Clare College. Prije ZSEM-a radio je u Londonu za British Chambers of Commerce (Britanska gospodarska komora). Vanjski je istraživač na Adam Smith Institutu u Londonu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala