Foto: Index

RADNICI zadarskog Tankerkomerca, njih ukupno 107, plaće nisu dobili već tri mjeseca. Račun firme je u blokadi, što onemogućava poslovanje, iako je početkom 2014. uspješno zaključena predstečajna nagodba koja je za Tankerkomerc i njegove zaposlenike trebala predstavljati novi početak.

Umjesto toga dočekala ih je nova agonija: jednoj od najvećih zadarskih firmi sada prijeti stečaj, a zatim i gašenje. Radnici Tankerkomerca, među kojima su mnogi u ovoj firmi proveli veći dio svog radnog vijeka, u tom će slučaju postati novi dodatak crnoj statistici broja nezaposlenih na burzi rada. U očaju su zajedno s njima i mali dobavljači Tankerkomerca, koji su nakon predstečajne nagodbe očekivali naplatu potraživanja u iznosu 26,7 milijuna kuna, a sada je izgledno da će ostati praznih ruku.

Ukoliko Tankerkomerc na koncu doista završi u stečaju, direktni krivci za egzistencijalnu neizvjesnost njegovih radnika i nemogućnost dobavljača da naplate svoja potraživanja bit će Vlada RH, te ministarstva financija i prometa. Državne institucije svojim su suspektnim (a u nekim slučajevima i nezakonitim) odlukama dovele Tankerkomerc u gotovo bezizlaznu situaciju.

Priču još apsurdnijom čini činjenica da država sabotiranjem Tankerkomerca nanosi štetu i sebi. Da se predstečajna nagodba uspješno izvršila, državne bi institucije, što u novcu, što u nekretninama, naplatila gotovo 28 milijuna kuna dugovanja, uglavnom na ime poreza. No, ukoliko firma propadne, tek će poslovne banke kao razlučni vjerovnici naplatiti dio svojih milijunskih potraživanja.

Sve zbog Marine Zadar

Izvršenje predstečajne nagodbe Tankerkomerca, koja je pred Trgovačkim sudom u Zadru potpisana u veljači 2014. godine, ovisilo je o dokapitalizaciji firme od strane turske Dogus grupe. Dogus je, naime, pristao preuzeti Tankerkomerc i u njega uložiti 109 milijuna kuna, ali samo uz uvjet da u paketu dobiju i Marinu Zadar.

Izgledalo je tada da je sklopljen dogovor kojim su svi zadovoljni: Tankerkomerc bi nastavio poslovati, Dogus grupa dobila bi marinu na koju je bacila oko, radnici Tankerkomerca dobili bi zaostale plaće, a poslovne banke, dobavljači i država naplatili bi barem dio svojih potraživanja.

Dogovoreno je bilo da se radnicima zaostale plaće isplate u potpunosti, Erste banka i dobavljači pristali su na otpis 30 posto dugovanja, HPB pristao je otpisati kamate, a država je pristala otpisati 50 posto dugovanja. No, nitko u Tankerkomercu tada još nije slutio da bi im se nagodba koju su isposlovali mogla obiti o glavu zbog najvrjednije nekretnine ove firme - Marine Zadar.

Bespuća državne birokracije

Za potpuno razumijevanje ove priče potrebno se vratiti u 1982. godinu, kada je Tankerkomerc od tadašnje države, odnosno od Općine Zadar, dobilo dozvolu za korištenje pomorskog dobra na kojem se danas nalazi Marina Zadar. Potpisanim ugovorom omogućeno im je korištenje pomorskog dobra na neograničeno vrijeme, što je Tankerkomerc iskoristio za izgradnju i uređenje marine ukoju je kroz godine uloženo oko 40 milijuna eura.

Neposredno nakon raspada Jugoslavije, 1994. godine, korištenje pomorskog dobra regulirano je novim zakonom, prema kojem je Tankerkomerc, da bi nastavio koristiti Marinu Zadar, od državnih institucija morao zatražiti koncesiju. 12. rujna 1996. godine Tankerkomerc je koncesiju zatražio od nadležnog Ureda za pomorstvo tadašnje Zadarsko-kninske županije.

Sve ove godine Tankerkomerc je nastavio upravljati marinom (i od nje ubirati prihode) jer odgovor od države nikad nisu dobili. Zahtjev da im se marina koju su izgradili prepusti u koncesiju u bespućima državne birokracije ostao je izgubljen punih 18 godina. Tek 25. srpnja 2014. godine Tankerkomerc je od Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture dobio rješenje koje potpisuje resorni ministar Siniša Hajdaš Dončić, a u kojem stoji da je njihov zahtjev iz 1996. godine odbijen zato što nisu priložili svu potrebnu dokumentaciju.

U spomenutom dopisu Hajdaš Dončić tvrdi da je Ministarstvo prometa u dva navrata, u lipnju i rujnu 1999. godine, od Tankerkomerca zatražilo dostavu dokumenata bez kojih zahtjev za koncesiju nije bio potpun, ali tražena dokumentacija nikad nije dostavljena. Poslužilo je to Hajdašu Dončiću kao savršen izgovor da 15 godina kasnije Tankerkomercu oduzme marinu, a da je to bio unaprijed isplaniran potez pokazuje i činjenica da je Vlada RH na svojoj 147. sjednici održanoj 9. srpnja 2014., dva tjedna prije nego je Tankerkomerc dobio odbijenicu od Hajdaša Dončića, raspisala natječaj za davanje Marine Zadar u koncesiju.

Protuzakonite odluke Ministarstva financija

Da će se iza predstečajne nagodbe Tankerkomerca povlačiti repovi, moglo se naslutiti još 14. veljače 2014. godine. Tada je predstavnik Ministarstva financija, na ročištu na kojem je potpisana predstečajna nagodba, inzistirao da se u nagodbu uvrsti odredba prema kojoj Tankerkomerc državi obećane nekretnine mora u roku od 30 dana očistiti od svih zabilježbi koje na njima imaju banke kao razlučni vjerovnici.

Generalni direktor Tankerkomerca Boris Jurić i član nadzornog odbora Roberto Motušić, koji će nedugo zatim zauzeti poziciju šefa uprave, tadašnjem ministru Slavu Liniću poslali su dopis u kojem ga upozoravaju da je predmetna odredba protivna Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koji propisuje da tekst pred sudom prihvaćene nagodbe mora odgovarati planu restrukturiranja prihvaćenom pred Nagodbenim vijećem FINA-e.

Također, Jurić i Motušić upozorili su Linića da, u skladu s prihvaćenim odredbama predstečajne nagodbe, nije ni moguće u roku od 30 dana očistiti nekretnine od zabilježbi. U predstečajnoj nagodbi je, naime, vrlo jasno stajalo da će banke svoje zabilježbe povući nakon što investitor u firmu donese obećanih 109 milijuna kuna iz kojih će se otplatiti nakupljena dugovanja. Što se, kako je već naznačeno, ne može dogoditi sve dok Tankerkomerc ne dobije koncesiju nad marinom koju su izgradili u Zadru.

Ipak, predmetna je stavka ostala u predstečajnoj nagodbi, te je temeljem iste sadašnji ministar financija Boris Lalovac 4. rujna 2014. poslao Tankerkomercu dopis u kojem stoji da Ministarstvo financija predstečajnu nagodbu smatra raskinutom. Poslužilo je to Lalovčevom ministarstvu kao razlog da početkom studenog blokira račun Tankerkomerca i pokrene ovrhu na ime kompletnog duga od poreza i doprinosa u ukupnom iznosu od 53,4 milijuna kuna.

Sve to učinjeno je usprkos upitnoj legalnosti ove odluke; predstečajna nagodba Tankerkomerca, naime, nikad nije razvrgnuta pred sudom pred kojim je i sklopljena. A predstečajna nagodba se, kao što zakon vrlo jasno specificira, pobija sudskom tužbom pod istim uvjetima kao i bilo koja druga sudska nagodba.

Sudska borba oko marine

Usporedno s dokazivanjem da je država spornim odredbama prekršila vlastite zakone, Tankerkomerc s institucijama vodi i bitku oko Marine Zadar. Iako su državne institucije potpisale predstečajnu nagodbu u kojoj je stajalo da će Tankerkomerc u proračun uplatiti 12,7 milijuna kuna i tako obeštetiti državu za korištenje marine u razdoblju od 1996. do 2014. godine, a zauzvrat dobiti novi koncesijski ugovor, ministar Hajdaš Dončić ipak je u srpnju prošle godine donio već spomenutu odluku kojom se Tankerkomercu odbija 18 godina stari zahtjev za koncesijom.

Štoviše, u natječaju za 30-godišnju koncesiju nad Marinom Zadar koju je raspisala Vlada RH stoji da se koncesionaru prepušta upravljanje i nad zgradama koje nisu na pomorskom dobru, a upisane su kao imovina Tankerkomerca. Index se u Ministarstvu prometa o ovom slučaju raspitivao još u kolovozu prošle godine, te nam je rečeno da koncesijski natječaj doista obuhvaća zgrade koje se nalaze izvan pomorskog dobra. No, prema tumačenju koje smo tada dobili iz Ministarstva, Tankerkomerc se na predmetne zgrade nezakonito upisao kao vlasnik, s obzirom da su iste u vrijeme građenja bile unutar lučkog područja i činile istočni dio luke.

Zbog svega navedenog Tankerkomerc je pred Upravnim sudom u Splitu pokrenuo postupak protiv Republike Hrvatske. Sudac tog suda Silvije Čović 30. rujna prošle godine odlučio je obustaviti koncesijski natječaj za Marinu Zadar do završetka ovog upravnog spora. Upravni sud u Splitu prihvatio je argumente Tankerkomerca da bi im odbijanje koncesije na Marinu Zadar i raspisivanje natječaja nanijelo nepopravljivu štetu i vjerojatno rezultiralo propašću firme.

Turska firma profitira, hrvatska država gubi

S obzirom da je Vlada RH bila prisiljena pokoriti se odredbama suda, Marina Zadar nije još dobila novog koncesionara. No, natječaj je svejedno proveden do kraja, ponude su otvorene, a prema neslužbenim informacijama raspolaže Index, najbolju ponudu dala je - upravo turska Dogus grupa.

Ispada tako da je turski investitor koji je u predstečajnoj nagodbi izrazio namjeru za preuzimanje Tankerkomerca čitavo vrijeme igrao dvostruku igru. Iako je turska firma izrazila namjeru da preuzme Tankerkomerc, Dogusu puno bolje odgovara rasplet prema kojem zadarska firma sa 107 zaposlenih odlazi u stečaj, a država im prepušta koncesiju nad Marinom Zadar.

Ekonomska računica vrlo je jasna: za koncesiju nad marinom godišnje treba izdvojiti oko milijun kuna, dok je godišnji promet Marine Zadar već sada najmanje 12 puta veći, a budućnosti će samo dodatno rasti. Preuzimanje kompletnog Tankerkomreca, s druge strane, neizmjerno je skuplje i kompliciranije.

No, ako i jeste jasno zbog čega je turskim investitorima isplativije pustiti Tankerkomerc da propadne i jednostavno preuzeti Marinu Zadar, potpuna je misterija ponašanje Vlade RH. Ukoliko Tankerkomerc propadne, jedini novac koji će se sliti u državni proračun je godišnja naknada za korištenje marine, koju bi zadarska firma, prema odredbama predstečajne nagodbe, ionako plaćala.

Ispunjavanje uvjeta predstečajne nagodbe i prepuštanje Marine Zadar u koncesiju Tankerkomercu, s druge strane, za državu znači naplatu velikog dijela poreznih dugovanja, očuvanje 107 radnih mjesta, kao i makroekonomski boost koji će proizaći iz nastavka normalnog poslovanja između Tankerkomerca i njegovih malih dobavljača.

Nije naodmet spomenuti ni činjenicu da navedene odluke Vlade RH ostavljaju dioničarima Tankerkomerca i više nego dovoljno prostora za sudsku tužbu protiv države. Naime, kada su dioničari firme na poziv Hrvatskog fonda za privatizaciju uplatili 64,2 milijuna kuna temeljnog kapitala Tankerkomerca, kao imovina firme vodila se i Marina Zadar. Drugim riječima, vrijednost svih nekretnina unutar Marine unesene su u temeljni kapital i plaćene u cijelosti u procesu privatizacije od strane dioničara Tankerkomerca, što zapravo znači da je Marina Zadar plaćena već dva puta, prvi prilikom izgradnje i drugi put prilikom privatizacije.

Ako su sada ostali bez prava na marinu, dioničari firme opravdano se mogu upitati je li temeljni kapital trebao biti manji, odnosno je li im država u procesu privatizacije na prevaru izbila novac iz džepova.