Foto: Facebook

TAMAN kad smo napravili nešto dobro i veliko, taman kad je dopisnica Večernjeg lista američkim sugovornicima objašnjavala da je s "humanitarnom olujom" za malu Noru u Ameriku stigao i "dio ponosne i prkosne Hrvatske koja kad voli i želi pomoći radi to glasno, snažno, ali i osjećajno, pažljivo i jedinstveno kakvo je za nas svako hrvatsko dijete", te upravo kad je književnica Slavenka Drakulić ustvrdila da nam je "rejting smeće, ali mi nismo", začuo se vapaj Norinih roditelja.

"Molim moje drage Hrvate da osoblju bolnice ne šalju negativne, već pozitivne dopise kako bismo svi zajedno, u pozitivnoj atmosferi dočekali izlječenje naše Nore', rekao je Ivica Šitum za Radio Imotski.

Dan ranije Norina majka uputila je preko Facebooka zamolbu hrvatskim građanima da "za dobrobit njezina djeteta više ne pišu loše komentare na stranicama bolnice". "Molim vas to jer ne želim da se krive ljudi koji jedini mogu pomoći mojoj kćeri", napisala je Đana Atanasovska.

Bilo je vrijeme da se nezapamćena bujica gnjeva napokon zaustavi.

Prostački mailovi

Glasnogovornica bolnice u Philadelphiji zatražila je u Večernjem listu da ju se ne imenuje "jer prima gomilu mailova na svoje ime" od koji su "neki nekulturni i napisani prostačkim rječnikom", požalivši se kako su "bolnica i liječnici izloženi velikom pritisku, traže se intervjui, primaju neprimjerene poruke i mailovi, a oni čak nemaju ni dopuštenje roditelja koji trebaju potpisati izjavu kojom odobravaju komentiranje zdravstvenog stanja njihova djeteta".

I tako je priča o solidarnosti hrvatskih građana koji su se odazvali pozivu Norinih roditelja za prikupljanjem pomoći prerasla u priču o prostačkim napadima na američku bolnicu, pa i prijetnjama u mailovima i na društvenim mrežama.

Slavenka Drakulić zaključila je da bi ovaj slučaj mogao političarima poslužiti kao primjer kako "aktivirati čudesan izvor pozitivne energije i dobre volje".

Ružne emocije

Nažalost, čini se da oni radije izvlače one druge emocije koje su eruptirale u ovom slučaju: mržnju, gnjev, frustraciju, pa i goleme količine bijesa usmjerene prema svima koji ne mogu pomoći, ne žele pomoći ili jednostavno svoju pomoć skupo naplaćuju.

Pa se tako pljuvalo po HZZO-u koji ne želi platiti eksperimentalno liječenje male Nore, pa po državi koja ne može osigurati pomoć drugoj djeci sa sličnim zdravstvenim problemima, da bi sve kulminiralo u kritiziranju Amerikanaca. Najprije njihove Vlade koja odobrava vizu tek kad se uplati novac za liječenje, pa onda njihove bolnice koja prvo naplaćuje liječenje djece, a onda još diže cijenu do gotovo milijun dolara, da bi se sada pisalo i o tome kako bolnica nije odmah primila Noru s roditeljima nego ih je prvo poslala u hotel.

Roditelji smiruju strasti

Taj bijes narastao do tolikih razmjera da su čak i Norini roditelji - koji su, ruku na srce, dobrim dijelom sudjelovali u toj kampanji pa i nakon dolaska u SAD - morali zamoliti da se smire strasti. Iako bi se, zapravo, od njih mogao očekivati najveći stupanj frustracije. 

Kako to sve izgleda u očima Amerikanaca? S jedne strane, dive se ogromnoj solidarnosti društva koje je spremno skupiti gotovo milijun dolara, a s druge se zgražaju nad uvredama, psovkama i prijetnjama ljudi koji zapravo s Norom nemaju nikakve veze. Možda čak i nisu uplatili pomoć.

Pa otkud tolika mržnja?

Zar je baš mala Nora morala, pored onog najboljeg, iz nas izvući i ono najgore? Zar je moguće da se gnjev zbog krize i besperspektivnosti, zbog nemoći i apatije, osobne frustracije i propasti čitavog društva, morao baš manifestirati na ovom slučaju?

Ponos i sram

Umjesto da se osjećamo dobro, pa i ponosno, moramo bjesniti, a onda se i sramiti.

I što ako dođe do onoga na što upozorava glasnogovornica bolnice u Večernjem listu: "Što će biti ako potencijalna pacijentica ne može primiti eksperimentalnu terapiju? Zar će i onda naša bolnica biti kriva? Ovdje se radi o dječjem životu i mi ga poštujemo i ne želimo kalkulirati, trgovati ili služiti u dnevnopolitičke ili medijske svrhe da bi nečiji poslovni ili neki drugi interesi bili zadovoljeni".

Na koncu, umjesto da to bude priča o tome kako je jedina Hrvatska skupila novac da pošalje djevojčicu na liječenje, to se sve više pretvara u priču o tome kako su jedino hrvatski građani slali prijetnje i uvrede bolnici koja djevojčicu treba izlječiti.

Kao da više nije bitna samo mala Nora, nego oni koji su joj pomogli.

  > Ostale komentare autora pročitajte ovdje