Foto: HDZ, Patrik Maček/Pixsell

STANJE u državi nikad nije bilo gore. Broj nezaposlenih premašio je 370 tisuća. U blokadi je preko 290.000 građana. Radnička prava nikad nisu bila ugroženija. Ukidaju se kolektivni ugovori u prosvjeti bez socijalnog dijaloga sa sindikatima.

Štrajk liječnika najduži je u povijesti Hrvatske, a pacijenti su na rubu jer su se liste čekanja rapidno produžile. Onaj tko ima novaca se liječi kod privatnika, dok sirotinja čeka i do nekoliko godina na neke preglede.

BDP pada već petu godinu zaredom, a Hrvatska je 2013. završila potvrdom snižavanja kreditnog rejtinga zemlje na neinvesticijsku razinu i najavom Europske komisije o ulasku Hrvatske u proceduru suzbijanja prekomjernog deficita. Inozemna zaduženost Hrvatske iznosi 46,2 milijarde eura.

Slučajem "Lex Perković" Hrvatska si je odmah u startu pri ulasku u EU okaljala obraz.

Kako na stanje u Hrvatskoj i što o svim aktualnim društvenim i gospodarskim pitanjima misle, rekli su nam HDZ-ova zastupnica u Europarlamentu, Dubravka Šuica i saborski zastupnik SDP-a Ivo Jelušić.

1. Broj nezaposlenih dostigao je rekord. Koja je prva stvar koja se treba ili se trebala učiniti da se smanji nezaposlenost?

Dubravka Šuica (HDZ): Svjesna sam, kao i svi, da nema čarobnog štapića osim pokretanja proizvodnje i novih investicija, ali nakon dvije godine Milanovićeve vlade jasno je da oni ne znaju niti hoće to napraviti. Svakodnevno nas "zabavljaju" ideološkim temama, a ono za što su dobili mandat, a to su blagostanje i pokretanje gospodarstva daleko su od njihovih prioriteta. Svaki dan tisuće ljudi ostaju bez posla, oni koji ga i imaju teško žive od plaće, a koliko je ekipi u Banskim dvorima stalo pokazuje i to da ministri mrtvo-hladno odu na skijanje, a unatoč kolapsu gospodarstva premijer održi sjednicu Vlade u samo 11 minuta?! Prema službenim podacima, od početka mandata aktualne vlade posao je izgubilo 50.000 ljudi.

Ivo Jelušić (SDP): Nažalost, broj nezaposlenih je velik i on raste zadnjih mjeseci.Broj nezaposlenih je posljedica i pokazatelj gospodarskog stanja u svakoj zemlji. Mogućnosti države da izravno smanji nezaposlenost nisu baš velike. Država može pomoći na tri načina: da sama zapošljava u javnom sektoru, što nije produktivno i poželjno, da kroz poticajne mjere, što se kod nas radi jako dobro, poduzetnicima učini novo zapošljavanje jeftinije, odnosno da podijeli taj trošak s njima. I najvažnije, da svojim mjerama ekonomske politike potiče razvoj gospodarstva, a onda je novo zapošljavanje logična posljedica toga.

Daje li ova Vlada dovoljno poticaja gospodarstvu da pokrene rast? Pa u zadnje dvije godine različitim mjerama gospodarstvo je rasterećeno u prosjeku za 4 milijarde kuna godišnje. Tu je i pojačano povoljno kreditiranje od strane HBOR-a. Nažalost, potrebnog rasta nema. Očito je da to nije dovoljno i da su problemi hrvatskog gospodarstva puno dublji, odnosno da su posljedica dugogodišnjeg lošeg koncepta razvoja i ulaganja. Problem je što nemamo dovoljne stope rasta od dva do četiri posto, ali njih nema ni cijela EU. Očekuje se da će na razini EU rast BDP u 2013 biti negativan od 0,2 posto.

Dakle, nije sve u poticajnim mjerama Vlade, nešto je i rezultat problema u našem okruženju, u EU, čiji smo član. Dok god EU ne bude imala pozitivne stope rasta, teško je očekivati da će ih Hrvatska imati.

2. Građani koji imaju sreću pa rade, često dnevno odrađuju i po 16 sati, a plaća im se samo osam. Inspekcije zaobilaze mnoge tvrtke i dopuštaju na taj način iskorištavanje ljudi koji tolikim radom samo pribavljaju vlasniku tvrtke materijalnu korist. Što bi se trebalo učiniti da se spriječi takvo iskorištavanje?

Dubravka Šuica: To je nedopustivo. Ali ova Vlada očito ne misli tako. Pokazuje to i primjer ukidanja Državnog inspektorata koji je prije 15 godina bio osnovan kao nezavisno i zasebno tijelo u čijem se sastavu nalazila i inspekcija rada. Djelatnosti inspektorata razbacane su
po nekoliko ministarstava bez jasnih ingerencija pa nije nerealno očekivati još slabiju kontrolu slučajeva koje spominjete.

Mogu reći da je ključ uspjeha svih rastućih europskih gospodarskih EU, ali i šire zakonodavni okvir u kojemu su jasno definirana prava i obveze pravnih i fizičkih osoba. Očito je da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji interes za poštivanje temeljnih radnička prava. Vlada je postala svrha samoj sebi, a umjesto da se brinu o svojim građanima Vlada shvaća građane kao teret uvodeći nove poreze. Nedopustivo je da radnici rade i po 16 sati dnevno i da za svoj pošteni rad ne primaju plaću, a mnogim radnicima prijete ovrhe zbog neplaćanja računa, a državne institucije ništa ne poduzimaju.

Nemojmo zaboraviti da ima i državnih tvrtki u kojima se radnicima ne isplaćuje plaća i na druge se načine krši radno pravo, a za to nitko ne odgovara?!

Ivo Jelušić: Nedopustivo je da ljudi rade, a da ne primaju naknadu za svoj rad. Ova Vlada onemogućila je isplatu plaća ako se pritom ne isplaćuju doprinosi, a neisplatu plaća ozakonili smo kao kazneno djelo. Nemam saznanja, ali mogu vjerovati da postoje ovakve situacije o kojima govorite.Tko god  ima takva saznanja trebao bi to prijaviti inspekciji rada. A onda je odgovornost inspekcije da to spriječi i sankcionira. Kako bismo pojačali odgovornost inspekcija, išli smo u preustroj inspektorata pa se sad inspekcija rada nalazi pod Ministarstvom rada i sad ministar ima ovlasti nad njom, ali je i odgovoran za rad inspekcije.

3. Ministar Linić oprostio je dugove za 70 tisuća građana, od ukupno 290 tisuća koliko ih je u blokadi. Nepravedne odluka prema onima koji plaćaju obveze, ali i prema ostalim dužnicima kojima nisu oprošteni dugovi. Što bi vi poduzeli u ovom slučaju, oprostiti svima ili nikome?

Dubravka Šuica: Poštovala bih zakone, a oni moraju biti isti za sve i ne mogu primjenjivati selektivno. Iako je Hrvatska velikom žrtvom ostvarila nezavisnost i u međuvremenu smo postali dio europske obitelji, neke navike se još uvijek nisu promijenile iz bivšeg sustava. Politička podobnost je još uvijek glavni filter primjene zakona. Vlada nema “problema” samo s tumačenjem hrvatskih, nego i europskih zakona, a želim se nadati da je pogrešno tumačenje nenamjerno. Podsjetit ću vas kako je Europska komisija upozorila na uvođenje tzv. Lex Perković, te Zakon o HRT-u i Zakon o policiji. U samo dvije godine mandata Ustavni sud je srušio desetak zakona i odredbi Vlade.

Evo, proglašavanje radne obveze liječnicima bilo je nezakonito i protuustavno, srušili su uvođenje zdravstvenog odgoja bez javne rasprave, zabranili su da se retroaktivno primjenjuje uvedeni porez na dividendu, a Ustavni je sud poslao poruku Saboru da nema pravo raspravljati o referendumskoj definiciji braka. Mislim da to dovoljno govori o tome kako i koliko Vlada poštuje zakone.

Ivo Jelušić: Dugovi se moraju plaćati i vraćati i ne smiju biti nikome oprošteni. No, u slučaju kad se nema od čega naplatiti dug, kad dužnik nema nikakve prihode i imovine iz kojih to može vraćati, tada se oni moraju otpisati jer su samo na teret državi, banci ili nekom drugom subjektu kao potraživanje koje se ne može naplatiti.

4. Hrvatska je još uvijek pri vrhu ljestvice po korupciji. Zašto je potrebno 10-ak i više godina da se privedu oni koji su krali, a neke se i dalje ne dira iako je svima poznato da su se obogatili na ilegalan način?

Dubravka Šuica: Umjesto odgovora na vaše pitanje spomenut ću slučaj Šegon kojeg je otvorio upravo Index. Ne želim prejudicirati ničiju krivnju ali nedopustivo je da u slučaju tako velikih sumnji u korupciju i kriminal danima nema očitovanja nadležnih tijela. Javnost ima pravo znati istinu. Zabrinjavajuće je da se i danas kada smo u EU zakoni primjenjuju selektivno, a hrvatski zakoni ne zaostaju puno za europskim, no primjena zakona je ta koja izostaje što nekima očigledno odgovara.

Ivo Jelušić: Svako koruptivno i kriminalno djelo je nedopustivo. Ako netko ima neka konkretna saznanja ili indicije, trebao bi, dapače dužan je to prijaviti, a onda je dalje odgovornost policije, DORH-a, pa indirektno i nas u Saboru kojima oni podnose izvještaj o svom radu, da to procesuiraju. Mi, u Vladi i Saboru, imamo i pravo i obvezu kontrolirati procesuiraju li policija i državno odvjetništvo takve slučajeve ili ih drže u ladicama. A na sudstvu je da u skladu svojom neovisnošću primjenjuje zakone i donosi presude.

5. Da li bi trebalo istražiti sve poduzetnike koji su se naglo obogatili tijekom rata i ispitati porijeklo sve imovine? Ukoliko se dokaže da su je ilegalno stekli da im se ista oduzme? Što će konkretno građani imati od toga?

Dubravka Šuica: Naravno. Hrvatski sabor je 2010. godine čak unio odredbu u Ustav RH o nezastarijevanju kriminala koji se dogodio u pretvorbi i privatizaciji, a institucije su te koje bi zakone morale provoditi. Za sada nisam čula da je nekome oduzeta imovina za kriminal počinjen u pretvorbi i privatizaciji.

Iako od oduzimanja imovine obični građani nemaju fizički ništa, oduzimanjem ilegalno stečene imovine poslala bi se jasna poruka svima da se kriminal ne isplati i da je poštivanje zakona jedini dugoročno ispravan put.

Ivo Jelušić: Na prijedlog SDP-a u Ustav je uvedena odredba o nezastarijevanju ratnog profiterstva i kriminala u procesu pretvorbe i privatizacije.

Inače, nezakonito stečena imovina se treba oduzeti, ali to je stvar sudskog procesa. No upravo je ova Vlast izmijenila opći porezni zakon koji omogućava da neplaćeni porez i nelegalno stečena imovina ne može otići u zastaru nakon tri godine, kao što je to bilo donedavno.

6. Budući da se konstantno reže u školstvu i zdravstvu, očito je da će Hrvatska biti sve neobrazovanija čime se smanjuje njena konkurentnost na tržištu rada, a zdravstvenu zaštitu kakvu trebaju svi, već sad si mogu priuštiti samo bogati. Zašto su ta dva sektora uvijek prva na udaru i što bi se trebalo promijeniti?

Dubravka Šuica: Ulaganje u obrazovanje i znanost jedan je od stupova na kojima je izgrađen uspjeh razvijenih zemalja poput Njemačke te Skandinavskih zemalja. Hrvatska konstantno smanjuje ulaganje u obrazovanje te smo u ovom trenutku na dnu EU jer je ova Vlada osigurala samo 3 posto BDP-a za obrazovanje i mlade dok zemlje koje ne poznaju termin nezaposlenosti ulaži i preko 8% BDP-a.

Zdravstvena zaštita je neophodna za sve i mora biti dostupna svima bez obzira na imovinski status. Zabrinjavajuće je, primjerice, da predsjednik Josipović angažira kirurga iz Njemačke, što našim građanima nije dostupno. Pri tome je tu činjenicu pokušao zatajiti od javnosti. Također, ne čudi me što su zdravstveni sektor totalno osiromašili budući da su dosadašnjim odlukama pokazali da nemaju rješenje kako se boriti s prekomjernim deficitom i zaduženošću, osim namećući poreze i osiromašujući prosječnog građanina Hrvatske.

Ivo Jelušić: Nisu prvi i nisu uopće na udaru. Naprotiv, ova Vlada je uvela besplatno studiranje za sve studente koji ispunjavaju svoje obaveze, kao i besplatan prijevoz za učenike.Upravo tim mjerama želimo da se i oni koji nisu bogati mogu školovati i imati iste šanse.

Svi u javnom sektoru se žale da imaju male plaće, ali u javnom sektoru se još uvijek bolje živi nego u realnom. U krizi je u realnom sektoru preko 200.000 ljudi izgubilo posao, dok u javnom nitko nije izgubio posao.

Plaće su svima u javnom sektoru smanjene za tri posto, a u gospodarstvu i puno više. Pritom su u zadnjem poravnavanju plaća radnici u prosvjeti dobili neznatno povećanje.

U zdravstvu  nije došlo do zakidanja prava građana što se države tiče. Problem je što je naš zdravstveni sustav neracionalan. Imamo dobar primjer ortopedske klinike u Lovranu koja je pokazala da i s manje novca može dobro raditi. 
I svi se načelno u Hrvatskoj slažemo da je u zdravstvu (ali ne samo u zdravstvu) potrebno učiniti reforme i racionalizacije.

Međutim, čim se krene u ozbiljnije reforme odmah nastane pobuna. Krenulo se sa spajanjem bolnica da se racionaliziraju troškovi i da liječničke usluge građanima budu dostupnije i bolje, a rezultat je pobuna i manipuliranje građanima, a onda je opet  javnost stala na stranu onih koji se bune.Tako je teško provoditi reforme, ali ne treba i nećemo odustati.

7. U Hrvatskoj istovremeno djeluje stotine državnih agencije dok konkretno znamo za pet, šest da nečemu i služe. Da li bi se one trebale zatvoriti i na taj način ostvariti uštede?

Dubravka Šuica: Potrebno je napraviti reviziju državnih agencija i utvrditi da li su agencije opravdale svoja očekivanja i jesu li opravdale svoju ulogu. Brojčano nije bitno djeluje li u Hrvatskoj jedna ili 101 državna agencija, načelo prema kojemu se trebamo rukovoditi jest efikasnost tih agencija i koristi koje agencije donose državi.

Trebaju nam ljudi koji će znati raditi svoj posao te koji su plaćeni za to. Agencije ne bi smjele funkcionirati na način da se u njima uhljebljuju podobni.

Ivo Jelušić: Svatko tko ne radi posao ne treba biti plaćen za njega, a svaka agencija koja ne radi svoj posao treba se ukinuti. Ne znam ima li ih previše, ali sigurno je da se neke trebaju ukinuti, a isto tako treba ukinuti i sve one dijelove javne uprave koje nemaju posla i ne rade dovoljno.

8. Zašto nijedna Vlada nije poduzela ništa da se u Hrvatsku vrati proizvodnja? Dok se tvornice samo gase, otvaraju se jedino trgovački centri i ugostiteljski objekti.

Dubravka Šuica: Za početak Vlada je trebala uzeti novce iz europskih fondova koji su odobreni Hrvatskoj. Umjesto toga Hrvatska je od 1. srpnja 2013. u europski proračun uplatila više od 1,6 milijardi kuna, a od 450 milijuna eura ili 3,5 milijardi kuna koji su nam odobreni iz europskih
fondova za prvih pola godine članstva – nismo iskoristili ni jednu kunu.

Predsjednik HDZ-a Karamarko i kolegica eurozastupnica Ivana Maletić više su puta upozoravali da, u slučaju da je vlada povukla novac koji nam pripada- sada ne bi trebala dodatna zaduživanja. Na
žalost u medijima se malo ili ništa ne govori o ovom problemu.

Zato, dok se većina europskih gospodarstava opravila ili opravlja od financijske krize, u Hrvatskoj oporavka nema niti na vidiku. U vrijeme HDZ-ove Vlade investicije su bilo višestruko veće od, a nezaposlenost je bila na puno nižoj razini, posebice među mladima. Sada nam se događa da tonemo osam kvartala za redom. Zatvaraju se obrti, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, mljekarske farme, a uvozimo milijarde eura mlijeka i ostalih prehrambenih proizvoda. Nužno je stvoriti pozitivnu poduzetničku klimu, osigurati stabilne zakonske okvire te maksimalno porezno rasterećenje poduzetnika.

Ivo Jelušić: Udio proizvodnje u BDP-u pada zadnjih 20 godina. To je posljedica pogrešne ekonomske politike koja je započeta početkom 90-ih, a bazirala se na tome da je isplativije uvoziti nego proizvoditi, što je pogrešno i čiju cijenu sad plaćamo.

Država i lokalna samouprava trebaju poticati otvaranje novih proizvodnih pogona. Lokalna vlast to treba učiniti tako da se smanjuju komunalni doprinosi za objekte koji su namijenjeni proizvodnji, a na državnoj smo razini donijeli Zakon o strateškim investicijama kojim želimo od strane države maksimalno ubrzati proceduru za investicije, pri tome poštujući sve zakone i prostorno-planske dokumente. Javna uprava mora biti ta koja će dati dobru podršku i "servisirati" razvoj, otvaranje novih pogona i zapošljavanje, a ne neradom i birokratskim smicalicama to otežavati.

Problem je pak što smo ušli u EU s lošom startnom osnovicom što se tiče industrijske
proizvodnje. Država ne  može sada izravno poticati domaću proizvodnju jer se to smatra državnim potporama koje u EU nisu dozvoljene, a pošto više nema ni carina unutar EU, nema dakle ni tu mogućnosti državne zaštite.

9. Uvozimo hranu, a domaći poljoprivrednici propadaju dok plodna zemlja zjapi zapuštena. Kako to promijeniti?

Dubravka Šuica: Imamo mogućnost. Hrvatskoj stoji na raspolaganju omotnica od 3 milijarde eura za poljoprivredu u proračunu EU za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Ukoliko želimo biti konkurentni u poljoprivredi, Vlada će morati osigurati sustav kojim će se educirati poljoprivrednici kako doći do europskih sredstava i početi koristiti sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Ako uzmemo u obzir da je mehanizacija hrvatskih poljoprivrednika zastarjela, a posjedi su usitnjeni samo racionalnim korištenjem europskih sredstava možemo učinit hrvatske poljoprivrednike konkurentnima na jedinstvenom EU tržištu.

Potrebno je državnim subvencijama poticati prijenos vlasništva na mlade kako bi učiniti poljoprivredu atraktivnijim zanimanjem jer je poljoprivreda danas unosan i respektabilan posao u EU. No, kao što sam rekla, Vlada pokazuje inerciju u povlačenju EU sredstava, što je veliki dugoročan problem i o njemu treba puno više javno govoriti.

Ivo Jelušić: Godinama smo imali pogrešan koncept razvoja poljoprivrede. Primjera radi, državni poticaji za poljoprivredu su od 2004. do 2011. dvostruko porasli, sa otprilike dvije na četiri milijarde kuna, a pritom je poljoprivredna proizvodnja ista ili čak u nekim dijelovima i manja.

To nam govori da se pogrešno ulagalo. Prijašnja Vlada je kupovala socijalni mir i političku podršku na selu, umjesto da su državna sredstva bila usmjerena u razvoj i povećanje poljoprivredne proizvodnje.

Hrvatska, nažalost, ne proizvodi dovoljno hrane za svoje potrebe, a kamoli za izvoz. Osim pšenice, mandarina i meda, nijedne druge namirnice ne proizvodimo dovoljno. Ni mesa, ni mlijeka, ni bilo koje druge namirnice u području poljoprivrede. To je naša stvarnost. Kažemo da je Slavonija žitnica Europe, a ne proizvodimo dovoljno niti za sebe. Sad će se još naši proizvođači morati boriti i s konkurencijom na jedinstvenom tržištu EU, a nije  ih se prethodnih godina osposobljavalo da budu konkurentni.

10. Sve više mladih obrazovanih građana napušta zemlju. Zašto nijednu Vladu nije briga za to jer nitko ne poduzima ništa da to spriječi?

Dubravka Šuica: Ne bih se složila da ni jednu Vladu nije briga što odlaze mladi. Međutim, ovakvo iseljavanje iz Hrvatske nismo imali još od vremena kada su ljudi bježali zbog političkih razloga i neslaganja s komunističkim vlastima u Jugoslaviji. Alarmantna je činjenica da je u protekle 3 godine Hrvatsku napustilo preko 30 000 mladih, a mahom se radi o visokoobrazovanim i stručnim mladim ljudima.

Da bi se tome stalo na kraj potrebno je prepoznati mlade kao nego gospodarski i demografski potencijal koji će ako ga ne iskoristi Hrvatska iskoristi neka druga država. Uz poticanje zapošljavanja mladih, važno je donijeti i druge mjere koje će poticati demografski oporavak, prvenstveno lakše i dostupnije stambeno zbrinjavanje.

Ivo Jelušić: Iz Hrvatske su ljudi oduvijek išli trbuhom za kruhom. Tamo 60-ih i 70-ih godina događao se masovni odlazak, no tada su odlazili radnici manje obrazovani i niže kvalifikacijske razine, većinom na bauštele u Njemačku, a rijetko se događalo da visoko obrazovani odlaze. Sada je obrnut trend. Ulaskom u EU imamo apsolutnu slobodu kretanja roba, kapitala, a uskoro i radne snage. Mnoge članice EU su stavile ograničenje za ulazak radne snage iz Hrvatske na tri godine s maksimalnim produženjem na sedam godina, tako da će nakon tog roka biti tek potpuna sloboda kretanja i zapošljavanja na području cijele Unije.

No mnoge zemlje već sad primaju visoko obrazovane kadrove iz Hrvatske. Hrvatska je tako u lošoj poziciji. Školujemo nekog 20 godina i onda ga druga država dobije besplatno. Tu ne možemo ništa učiniti, to je cijena ulaska u Uniju, osim da se borimo da Hrvatska bude dovoljno atraktivna i za visokoobrazovane.

11. Koliko je ugled Hrvatske u EU narušen zbog slučaja Perković?

Dubravka Šuica: Pravila i zakoni Europske unije su jasni, a povjerenje je jedan od "nosećih" stupova Unije. U spornom slučaju "Lex Perković", Vlada je izigrala povjerenje Europske komisije na način koji nitko nije očekivao jer je samo tri dana prije pristupanja EU unijela odredbu o neizručivanju hrvatskih građana čime je pokazala da je bila spremna žrtvovati budućnost naroda zbog osobe koja je optužena za sudjelovanje u ubojstvu i koja ima mogućnost svoju nevinost dokazati na sudu.

Od Hrvatske kao nove članice očekivalo se da bude vjerodostojna u svojim postupcima, a šteta koja je nanesena Hrvatskoj je velika, no i nakon "Lex Perkovića" Hrvatsku se opet spominjalo u negativnom kontekstu u Europskom parlamentu i to opet zahvaljujući politici premijera Milanovića, kada se govorilo o spornom imenovanju Nevena Matesa za člana Europskog revizorskog suda.

Ivo Jelušić: Problem s Europskim uhidbenim nalogom je prošle godine riješen na obostrano zadovoljstvo Hrvatske i EU, a sad je provedba na hrvatskim sudovima. No, mislim da nismo (ili nismo mogli) dobro ispregovarali neke stvari s EU. Pitanje je jesmo li mogli bolje kad je riječ o Europskom uhidbenom nalogu, je li pravedno da neke zemlje mogu staviti ograničenje da svoje građane ne moraju isporučiti drugima za kaznena djela počinjena prije 2002., a neke ne. Ali što je tu je. Jednom potpisano obvezuje nas trajno.

No, osim ovog postoje vjerojatno druga pitanja oko kojih će nekad biti potrebno pokazivati "mišiće". U EU treba sjesti za zajednički stol i boriti se za ravnopravni status. Ne treba se u EU ponašati snishodljivo i inferiorno, nego se boriti za svoje interese, za interese hrvatskih građana i poduzeća. Nitko nam ništa neće dati ako se sami ne izborimo. Protiv toga sam da tamo samo sliježemo ramenima i da drugi odlučuju o nama.