Foto: Jure Mišković (Cropix)

DOK IH JE gledao s plakata, dobro im je služio. Čim je progovorio, svijet im se srušio.

Još od prvog zvižduka na dočeku na Trgu bana Jelačića očekivala se reakcija hrvatske radikalne desnice na izjave Ante Gotovine. I ona je napokon stigla, i to u formi koordiniranog napada pokreta "Stop progonu hrvatskih branitelja"  i Hrvatskog lista.

Domaći mediji obično ne obraćaju pažnju na ono što govori marginalac Zvonimir Trusić ili što piše Ivica Marijačić, ali ovo prekomjerno granatiranje Gotovine nije moglo proći nezapaženo. Bio je to prvi krik razočaranja onih koji su "krv pišali", dok je general večerao na Tenerifima i doručkovao u Scheveningenu.

Heroj ili izdajnik?

"Gotovina nas je izdao. Mi smo cijelo vrijeme bili uz njega, poduzimali razne akcije, krv smo pišali, a on se vratio u Hrvatsku, proglasio rat završenim i još se ulizivački dodvorava institucijama koje su ga progonile. U Haag je otišao kao krasan hrvatski vojnik, a sada ga ne možemo prepoznati", obznanio je Zvonimir Trusić u ime pokreta "Stop progonu hrvatskih branitelja", dok je Ivica Marijačić u Hrvatskom listu pobrojao sve ono što zamjera Gotovini: od toga da nije spomenuo Tuđmana i Šuška, preko činjenice da nije išao u Vukovar, pa sve do primjedbe da se okružio "bivšim klevetnicima koji su sada generalovi laskavci".

Zvuči kao nešto što bi se očekivalo od svakog istinskog desničara.

Smije li se dirnuti u mit?

Baš kao što se od Gotovine kao ikone radikalne desnice ne bi očekivalo da zahvaljuje institucijama, podržava SDP-ovu Vladu u objavi Registra branitelja, prešućuje Tuđmana i zove Srbe da se vrate u svoju domovinu.

Nakon onih zagrebačkih zvižduka, netko je napokon trebao podići glas. No, smije li se uopće dirnuti u Gotovinu? U nepogrešivog heroja? U nadnaravni mit? Pa čak i ako to čine samoproglašeni predstavnici braniteljske, antikomunističke, radikalne desnice?

Zanimljivo je stoga bilo promatrati prve reakcije.

Krv su pišali

Zvonimira Trusića već se na društvenim mrežama i forumima proglasilo "udbašem, provokatorom i nevažnim likom". A Ivica Marijačić svoju lojalnost Gotovini dokazao je još onoga dana kad mu je Ratko Maček u ime Ive Sanadera odnio pola milijuna eura kako bi njegov list prestao napadati premijera.

"Pišao je krv" dok mu Sanader nije dao lovu.

Međutim, nitko drugi s političke desnice nije još reagirao na ovog novog, reformiranog Gotovinu.

Ostali šute

Ni jedna desničarska strančica, ma koliko marginalna bila, nitko od onih koji su koristili Gotovinin mit za podizanje rejtinga - i još važnije, za podizanje zarade - nitko od onih koji se grčevito suprotstavljaju svemu onome za što se Gotovina sada zalaže.

Kleli su se u Tuđmana, borili se protiv objave Registra branitelja, rušili komunističku vlast, huškali protiv Srba, vodili ratove i živjeli u nacionalističkoj prošlosti... A onda je došao Gotovina i sve ih zalio hladnom vodom.

Nije to lako podnijeti.

Riječi koje paraju uši

S jedne strane, doista se čini kao da ih je Gotovina izdao. Pod njegovim plakatima "brali su se kesteni", zazivale crne vrane i planirali pučevi. No, s druge strane, Gotovina kao izgrađeni mit i desničarska ikona naprosto mora biti u pravu, mora biti ispravno što god rekao. Koliko god to nekima (mnogima?) paralo uši.

Kako se onda izvući iz te šizofrene situacije?

HDZ je elegantno prešao preko svega. Karamarko je lociranog generala teatralno izljubio, a onda izjavio kako je Gotovina "nadstranačka pojava i fenomen" koji je "daleko iznad stranačkih podjela".

Ako ga već nema HDZ, onda ga neće imati nitko.

Nitko i ništa

Za Karamarka i njegovu stranku možda je i najbolje da ju se što manje povezuje s Gotovinom. Kao što je za Gotovinu bolje da ga se što manje povezuje s HDZ-om.

On je ionako već pokazao da i bez njih može biti što god hoće.

Zavapili su samo oni svjesni da bez Gotovine nisu ništa, ne predstavljaju ništa i da nitko na njih ne obraća pažnju. Nakon deset godina trebalo je i to nekako osvijestiti.

 > Ostale komentare autora pročitajte ovdje