Foto: Guliver image/Getty images (Gay par iz Njemačke i njihova kćer)

NA FACEBOOK stranici "U ime svake obitelji", pojavilo se pismo jedne 30-godišnjakinje čije je djetinjstvo bilo vrlo ružno sto ga se pita zašto ne bi i homoseksualni parovi mogli bit obitelj ako bi djetetu pružili ljubav? Pismo prenosimo u cijelosti:

"Pozdrav, ekipa.

Inače, pravi profil imam, fake sam kreirala čisto iz straha da me netko ne skuži, želim ostati potpuno anonimna, molim Vas.

Ne mogu više čitati što neki ljudi ovdje pišu, i širenje njihove mržnje stoga sam odlučila javiti vam se.

Vrijeme je i da jedna heteroseksualna osoba, isto tako heteroseksualnih roditelja iznese svoju priču.  Da se samo jedan zadrti tupko propita o svojim stavovima - ja sretna.

Uglavnom, moji roditelji su teški psihički bolesnici.  Ja naravno nisam bila planirano dijete već se zalomilo pa su se vjenčali, kako to već ide kod nas jel'. . .

Kao malu svaki dan su me brutalno tukli. . . bez nekog bitnog razloga. 

Mama mi je bipolarka kojoj bi glasovi rekli što da radi i ona bi to radila, a tata je puno radio na nikako plaćenom poslu (ako je uopće bio na poslu, a ne bježao od kuće jer tad sam bila premala da to povežem, to sam se zapitala tek kasnije, a ne onako mala) pa ga nije bilo baš doma, rijetko sam ga viđala, a kad i jesam bio je živčan i nije imao vremena za mene. Mama me znala toliko jako istući da bi se srušila, izgubila svijest i kasnije probudila prekrivena krvlju. Dan danas imam te neke stare ožiljke.  Kad sam imala samo 7 godina mama je na peći grijala lonac vode. Kad je voda uzavrjela ona me zalila tom kipućom vodom. Vrištala sam od boli. Vrištala sam toliko da su me čuli svi iz ulice, i nekoliko susjeda je izašlo van da vide što se desilo, pa im je moja mama samo rekla da sam se igrala i slučajno popikla na lonac vrele vode. I ništa, sve po starom nakon toga. 

A znali su.  Svi su znali jer je vrištanje bilo svakodnevno, a nikoga nije bilo briga, nitko ništa nije poduzimao, nitko nije pitao zašto brat i ja tako izgledamo i što se s nama događa, ali su svi uredno išli u crkvu svake nedjelje.  I nemojte mi sada reći da ne miješam crkvu u to! E miješat ću je! Da su toliki vjernici i dobrice ti moji susjedi koji su me svaki dan slušali kako vrištim i gledali me prljavu, gladnu i punu masnica postupili bi kao moralni ljudi i pokušali mi pomoći umjesto da samo okreću glavu na drugu stranu! A kad sam ja sama pokušala prijaviti mamu, optužena sam za laganje, deralo se na mene da ne cijenim svoje jadne, bolesne roditelje itd.

Nisam nikada imala prijatelje, jer osim što sam bila psihički i fizički zlostavljana, bili smo jako siromašni i ponekad po tjedan dana u komadu ne bi jeli ništa ništa osim starog kruha i vode tako da u staroj, poderanoj odjeći i onako strašljiva i povučena nisam bila neki 'friend material', bila sam dobra samo za ruganje. 

Ono, malo me zlostavljaju doma, pa me zlostavljaju i u školi da mi upotpune pakao. 

Pola škole sam propustila, da pogledate moju učeničku knjižicu iz osnovne škole npr. vidjeli bi po 300 izostanaka svake godine.  Ne bih išla u školu radi bolova u glavi (dan danas imam migrene kao posljedicu toga što me mama često znala lupiti glavom u zid!) ili kad bih bila gladna pa nisam imala snage, pa bih ostajala doma i tata bi mi pisao ispričnice.

Kako mi je život bio pakao bez izlaza na vidiku, kad sam navršila otprilike 12, 13 godina počela sam prijetiti da ću se ubiti pa su me roditelji počeli slali dječjem psihijatru.  Psihijatar mi nije vjerovao da su me tukli, jer eto, iako školovan čovjek, mislio je da su moji roditelji u redu i da su me doveli s razlogom.  Školovani psihijatri trebali bi znati kakvu moć manipulacije psihički bolesnici imaju, pa čisto ako koji psihijatar ovo čita da se zna. 

I naravno da sam ja ispala nenormalno dijete kojem je taj isti psihijatar dijagnosticirao akutnu depresiju. 

Za koju sam kriva ja, nikako ne činjenica da sam zlostavljano dijete iz siromašne obitelji.  Situacija je bila toliko loša da sam ljeti morala hodati u dugim hlačama i kratkim majicama 5 brojeva većih od mene da mi se rane po rukama, leđima, i nogama ne vide. . . 

Sva djeca su mi se rugala jer sam bila povučena, i hodala u staroj, prljavoj odjeći jer roditelji za bolju jednostavno nisu imali. Kosu sam smjela prati samo jednom tjednom radi uštede vode i struje. Pa su mi se djeca rugala i kako imam masnu kosu, povrh svega.  Nisam imala ništa. Nikoga. Imala sam samo svoju pjesmaricu u koju sam pisala svoje pjesme i mačke i pse s kojima sam se na ulici družila, ni one nisu imale nikoga osim mene. 

Tad sam bila premala da shvatim neke stvari, niti je bilo interneta i svih ovih informacija koje nas danas okružuju ali danas se pitam kako NITKO, ali baš NITKO, od mojih susjeda ili učitelja u školi nije reagirao a morali su znati?

Susjedi po vrištanju, a učitelji po odjeći i masnicama.  Jednostavno ne kužim kako je sustav mogao tako zakazati! Tada pojma nisam imala zašto je to tako, i hodala sam pognute glave i prihvatila činjenicu da mi nitko neće pomoći, a da hrabrosti da se stvarno ubijem ipak nemam pa sam odlučila živjeti s time. I eto tek danas se pitam kako je uopće moguće da sam pred očima SVIH živih ja to trpila a nitko nije reagirao???? Stvarno šteta što sam bila premala da shvatim kako to nije u redu i kako sam trebala tražiti nekoga drugoga pomoć, ali ja to jednostavno NISAM ZNALA, bila sam samo dijete. 

Još jedna stvar-upisati fakultet, i diplomirati psihologiju bila mi je najveća životna želja.  Danas sam koliko toliko uspješna, ali nažalost fakultet nikad nisam uspjela završiti jer nisam imala novaca.  Upisala ga jesam, ali radila sam 2 posla da bi ga plaćala a pošto sam tada nažalost još živjela sa roditeljima(mogla sam il to ili bit beskućnik il prostitutka da odem od njih) uzimali su mi doslovno svaku kunu od plaće, i da ne duljim kako i zašto morala sam jako brzo ispisati fakultet.  Pa sam odselila od roditelja k dečku što mi je bila najbolja životna odluka.  Inače, i dan danas me zovu i traže me lovu. .

I čovjek bi rekao da osoba poput mene nikako ne može ispasti normalna.  Ali, ne znam, ja se smatram prilično normalnom osobom, imam 30 godina, u vezi sam preko 10 godina, a ta veza mi je ujedno prva i jedina u životu, sa osobom koju sam prvu i jedinu i takla u životu, a kamoli više od toga.  Dakle, u meni ateistici leži više morala nego u bilo kojem katoliku od Vas koji opći sa bogzna koliko ljudi prije braka. Eto, već po tome sam normalnija od Vas silnih svetaca i svetica!

A zašto ovo sve pišem?

Zato što bi dala SVE, ali SVE da je socijalna služba reagirala i oduzela nas od roditelja i dala brižnom, dobrostojećem gej paru da nas posvoji.  I da Vas pitam;da li Vi zaista mislite da ljudi poput mojih rodtelja samo zato što imaju biološku mogućnost da budu rodtelji to i budu?Vi zaista mislite da je u redu da takvi ljudi prave djecu??? Vi zaista mislite da ovakvim ljudima ne treba prisilna kastracija ili u najmanju ruku dozvola za roditeljstvo? Ako mislite da je u redu da ovakvi ljudi imaju djecu VI niste normalni, a ne ovi 'pederi i lezbe' koje toliko mrzite.  Ja dan danas kad vidim ljude oko sebe kako su bliski sa svojim roditeljima ne mogu to pojmiti. Mene roditelji nikad u životu nisu zagrlili, poljubili niti mi rekli da me vole.  Imate li pojma kako se osjećam kad vidim roditelje koji vole svoju djecu i kako su s njima bliski? Ne znam ni ja kako se osjećam jer nemam pojma kakav je to osjećaj kad Vas roditelji vole!!!!!!

Prestanite biti sebični i zadrti i dajte svakom napuštenom, zlostavljanom i napaćenom djetetu pravo na LJUBAV i SREĆU!

Trebali bi djecu poput MENE pitati da li bi željela biti odgajana od strane gej roditelja ili ne jer ja itekako bih, oni barem imaju djecu jer ju ISKRENO ŽELE, a ne "jer im se zalomilo"!!!!!"