Foto: Robert Anić/Pixsell, Hina

SOCIJALIZAM – onaj "praktični", ne onaj mimikrijski, knjiški, kakvim ga doživljavaju salonski socijalisti dok uživaju u blagodatima izdašnih honorara – isključiva je ideologija. Ili-ili; ili će biti onako kako mi kažemo, ili ćemo svi jesti travu. Međutim, dok propovijedaju iz ugodnih naslonjača, salonski socijalisti preskaču dio rečenice iza drugog "ili" (onaj dio s travom). Klopanje trave kriju dokle god mogu, tj. dok publika ne prokuži njihov blef.

"Creditors, fuck off!"

Syrizin put od dolaska na vlast do danas (6 mjeseci) može se opisati upravo na taj način. To je put transformacije salonskih socijalista u političare spremne (odnosno prisiljene) da konačno povuku potez (pa makar nakon toga svi jeli travu). Grčka Syriza je nakon dugih godina pretvaranja, glume i obećavanja nemogućeg, konačno došla do tog, logički jedino mogućeg odabira.

Najavljen je referendum o sporazumu s kreditorima koji nudi EU. Još važnije: najavljeno je da će se vlada zalagati za to da se "ultimatum" kreditora odbije na referendumu. Taj drugi dio je bitan: socijalistička Syriza konačno se zalaže za jedino logično rješenje koje je u skladu s njihovim temeljnim pogledom na svijet: "Creditors, fuck off!"

Postavlja se pitanje zašto im je trebalo šest mjeseci torture preostalih 27 europskih vlada i nekoliko milijuna Grka, da bi došli do neizbježnog i logički jedino mogućeg stava koji će se sada testirati na referendumu?

Kada takav dvojac uzme voditi državu, onda se dobije to što se dobije

Dva salonska socijalista – Cipras i Varufakis – koji su do pred samo nekoliko mjeseci skupljali simpatije neupućenih nekonvencionalnim potezima poput pokazivanja srednjeg prsta Angeli Merkel (koristeći kao platformu za to jedno provincijalno okupljanje obezglavljenih ljevičara), konačno su se suočili s političkom i financijskom realnošću vođenja prezadužene zemlje. Njihova nepripremljenost za taj posao ne treba čuditi: Cipras o ekonomiji nema pojma, a Varufakis je u navali pubertetske arogancije priznao da, premda ima doktorat iz ekonomije, u životu nije slušao niti jedno predavanje iz tog područja. Ono ga navodno nije zanimalo, jer se uglavnom bavio matematikom odnosno njenom primjenom u teoriji igara.

Kada takav dvojac uzme voditi državu, onda se dobije to što se dobije. Prvo se dečki malo poigraju, uživaju u pobjedi, slikaju se za novine, sudjeluju u natjecanjima u muškoj ljepoti (Cipras je "zgodan", a Varufakis "seksi") i druže s nobelovcima. Varufakis malo testira svoje teorije. I tako se nepovratno izgubi 6 mjeseci u životu jednoga naroda.

Dvije varijante

Sada, dok taksimetar kuca zadnje metre, moguće su dvije varijante.

Prvo, Grci prihvate "ultimatum" kreditora (sada su to druge države članice EU i MMF). To bi bio kraj Syrize ili početak njena kraja (jer ona je protiv "ultimatuma").

Druga je mogućnost da Grci odbiju "ultimatum" kreditora u skladu sa zalaganjem koje je najavio Cipras.

Prvi - pesimistični scenarij

U tom slučaju, imamo dva scenarija, oba podjednako kvrgava:

U prvome, pesimističnom scenariju, Grčka prestaje vraćati dugove, ali prestaje i svako kreditiranje grčkih banaka od strane Europske središnje banke. Zamrzavaju se depoziti (starijima zvuči poznato?). Uvodi se paralelna valuta – nova drahma, banke se otvaraju ali samo za povlačenje drahmi koje brzo gube vrijednost, paralelno traje mučno natezanje oko regulacije Grexita i realnog mjesta Grčke za stolom u Uniji (jer nitko ne zna pravno protumačiti što se zapravo dogodilo i što to znači s gledišta Treaty-a). Produbljuje se nova recesija (iako je Grčka prije pobjede Syrize počela izlaziti iz nje). Naizgled, naša bi dva junaka u tom scenariju trebala ostati bez glava u prvih deset minuta filma. No, to ne mora biti tako. Uz malo umješnosti s odabirom pravog tempa upumpavanja nove drahme pad se može privremeno ublažiti, na nekoliko mjeseci. Možda se čak može dočekati neki blagi oporavak za circa dvije godine. Ni Argentina nije u recesiji bila vječno nakon defaulta. Pa ako u međuvremenu uspiju uvjeriti javnost da su za sve krivi zli stranci (Nijemci), možda nekako politički prežive. Ali teško.

Drugi - optimistični, ali manje vjerojatan scenarij

U drugom, optimističnom i manje vjerojatnom scenariju, EU u svjetlu rezultata referenduma daje neke koncesije Grčkoj. Živjela demokracija! Npr. pronađe se neki, meni za sada nedokučiv mehanizam za nastavak kreditiranja grčkih banaka od strane ECB-a. Ili se ponudi revidirani "ultimatum" kreditora koji Syriza prihvati kao spas obraza. Ili nešto treće, tko zna.

U svakom slučaju, bez obzira na scenarij, postavlja se najvažnije pitanje: na što su ta dvojica potrošila šest mjeseci? Zašto nisu odmah objesili zastavu "Fuck off, creditors!"? I pripremili se za Grexit? Nema te političke ili ekonomske logike koja može opravdati gubitak šest mjeseci u situaciji u kojoj se našla Grčka koja se bila počela oporavljati, a sada ponovo juri prema rubu. Čak i da im se dogodi optimističan scenarij, u što je u ovom trenutku teško povjerovati, i da politički prežive, trebat će ih pitati: zašto niste odmah proglasili neplaćanje?

To je poanta ovoga posta. Odgovor glasi: zato što su salonski socijalisti. Vjerovali su u iluzije. Govorili su iluzije iz ugodnih naslonjača. Kao da je dovoljno Angeli pokazati srednji prst i pobrati pljesak publike u tamo nekoj europskoj provinciji. I prodali su svoje iluzije narodu. Sada tom istom narodu vraćaju lopticu referendumom, kažu mu, sorry, mi više ne bi, ajde sada vi.

Naravoučenje za buduće naše Cipriće, Varoufakiće i druge salonske socijaliste:
(1) Nemojte se učiti na nama.
(2) Recite nam odmah svoje prave namjere.
(3) Posjetite pokoje predavanje iz osnova ekonomije, po mogućnosti i iz financija, ako stignete.
(4) Budite skromni i sumnjajte u svoja priviđenja.

Velimir Šonje, (preuzeto uz dozvolu s Facebooka)

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala