Ilustracija: Hina

DANAS 38-godišnja žena, koja je željela ostati anonimna, a čiji su podaci poznati redakciji Al Jazeere Balkans, s još nekoliko žena, žrtava rata, osnovala je udrugu Naš glas, jer više ne mogu šutjeti.

S 15 godina preživjela je logor blizu Srebrenice, gdje su je izvodili na streljanje i silovali. Vojnike koje su je zlostavljali našla je na Facebooku - žive normalno, dok ona i njezina djeca žive u trošnoj baraci za koju se borila na sudu. I muž ju je zlostavljao, stalno joj je govorio da je sama kriva što su je silovali.

"U svibnju 1992, kada sam imala 15 godina, mi smo bježali u šume i tamo se skrivali. Jedno jutro moj otac, tetka i ja dotrčali smo do kuće da uzmemo hranu, jer smo bili gladni. Tu su nas naši susjedi Srbi zarobili i odveli u Rudnik Sase u Srebrenici, koji je pretvoren u logor", počinje pričati tihim glasom novinarki Al Jazeere. Sljedećeg dana su prozvali njenog oca i poslali ga da prenese poruku ostalima u njihovom selu koji su se krili u šumi da se predaju. Kazali su mu da će, ako se ne vrati, nju ubiti. Dan kasnije njen otac se nije vratio. Vojnici su joj rekli da je izvode na strijeljanje. Međutim, umjesto toga odveli su je u ambulantu, a predvečer vratili u salu u Rudniku.

Otkriva kako je tada u logoru bilo 60-ak zarobljenika, od toga je najmlađe bilo dijete od 2-3 godine, a najstariji 85 godina.

Mučna priča o silovanju

Silovanje je počelo za kaznu, jer se nitko nije javio za čišćenje vojnih objekata u Bratuncu. Među silovateljima bili su i oni koje je poznavala.

"Vrištala sam, opirala sam se, a taj vojnik me nekoliko puta udario. Onda je uzeo pištolj i uperio ga u moju sljepoočnicu. Sjećam se da je to trajalo nekad do kasno u noć. Zavezao je lisicama svoju ruku za moju da ne pobjegnem."

"Jedan vojnik kojeg sam poznavala tu me silovao. Cijelo vrijeme je psovao i šamarao me, a na kraju me je udario nogom u leđa. Ja sam pala pred jedna vrata. Tada je neki od vojnika šutnuo jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio mene za ruku i bacio me na krevet. Kada je on završio, ušao je još jedan, kojeg sam isto poznavala. Kada me je i taj treći silovao, ušao je četvrti vojnik... Već je bilo jutro. Pošto sam vrištala, natrpali su mi papira u usta, a od plača mi se nos začepio i nisam mogla disati. Izgubila sam svijest, a kada sam došla sebi vidjela sam da mi je kosa skroz mokra. Na kraju su mi svezali ruke..."

Nitko od silovatelja do danas nije procesuiran, iako je od početka 1994. godine davala izjave o tome te i svjedočila u Haagu.

Nakon svega imala je muža zlostavljača

Nakon što je preživjela strahote upoznala je svog budućeg supruga. Iako mu je odmah ispričala što joj se sve dogodilo, tek kasnije je počelo njegovo zlostavljanja. Govorio joj je da je sama kriva za silovanja i tukao je.

Razvela se od njega, a općina Tuzla smjestila ju je u trošnu baraku bez kupaonice. Uz pomoć građana napravila je kupaonicu, željela renovirati i ostatak barake, ali odjednom joj je stigao nalog o deložaciji. Na sudu se ipak uspjela izboriti da ostane doživotno u tom prostoru, no Tuzla je podnijela žalbu, a Vrhovni sud odlučio je protiv nje. Sada je i dalje neizvjesno gdje će stanovati.

U njenoj udruzi Naš glas danas ima više od 40 članova, a među njima je i jeda muškarac. Hrabrim koracima pokušavaju poslati poruku da o ratnim silovanjima ne treba šutjeti.