OK, NORVEŠKA, oni nemaju ministra Vrdoljaka ali imaju naftu, dvije muhe jednim udarcem, to kužim; OK, Finska, obrazovani su, smislili su Nokiu, smislite će i nešto drugo, i to kužim. Nizozemska! To su ljudi koji su većinu zemlje oteli moru, kadikad, pa prodaju svijetu tulipane, ljiljane iz Anatalije, i to mi je shvatiljivo, koliko god zamršeno bilo. Posve su mi jasni Germani: kako je pisao Tacit, kraj bez ikakve draži, opore klime, neutješan i za onoga koji obrađuje njegovu zemlju i za onoga koji ga samo promatra, dodajući, osim ako Germanija nije njegova domovina. Takvi onda nemaju što drugo u takvoj klimi raditi pa - rade!

Svi ti skandinavci, ti nordijci, sve mi je to kao jasno, iako... recimo, ti Danci? Što oni rade? Piše: svinjetina, riba, žitarice. Čekaj?! Danci imaju tako uređenu zemlju i takav standard jer izvoze svijetu ribu, svinje i žito? Ne može biti? Zastanimo malo: riba - a kaj je s najazurnijim morem na svijetu koje je bog, stvarajući sebi lavor, ostavio za sebe? Svinje? Što je sa stoljetnim šumama hrastova, Slavonijom, svinjama i žirevima, Turopoljem i svim svinjorodnim krajevima Liepe naše? A žito? O, inati se Slavonijo, pa ti si barem žitnica! Ili?

Ili Danci, tamo na sjeveru, gdje nema sumraka, nego se tmurni dan umah pretvara u noćni vjetar što ziba zlatno klasje, sapinje snježna jedra marnih ribara milujući pride sure čekinje tustih danskih svinja, nadaleko čuvenog landrasa, ili Danci mogu uzgajati svinje, loviti ribe, žeti žito i hraniti Svijet, a Hrvatska to svojom crnom slavonskom svinjom, oradom, brancinom i srdelom, kao ni pokojim klasnim seljačkim klasom - ne može?

Tko je tu svinja, a tko Hrvat?

Danci, tamo na Sjeveru, u toj oporoj klimi, u kraju bez ikakve draži, koji je neutješan i za onoga koji obrađuje njegovu zemlju i za onoga koji ga samo promatra, mogu, a mi, u Raju na Zemlji, u Slavoniji i zabacujući udice s tisuću naših otoka, unatoč svim našim svinjama, mi Hrvati, mi to ne možemo?
Ili nije u klimi stvar?
Ili je to do ljudi?
Ili to Danci naprosto mogu, a mi, Hrvati, ne?

Tu odgovor ne kanim sugerirati. Ne želim danas podleći svojstvenom slavenskom mazohizmu, pa se iskreno hrvatski samobičevati. Ne znam jesmo li gluplji i pokvareniji, ili samo ljeniji od Danaca, ali, u nečemu jest stvar: oni tamo, na Sjeveru, mirno i uređeno žive, proizvode ono što bismo mi mogli u izobilju, dok mi, na Jugu, vozimo traktore ne leasing posred neobrađenih polja, gledajući iz konobe kako je maslina neobrana, u more sinje, što se već odavno penje, ne samo u pjesmi, nego svima nakurac, jer i od toga mora, i od te plave i zelene njive, od te trutovske ideje da će furešti pojesti u dva mjeseca u Dalmaciji i Istri što Slavonija proizvede, pa će Hrvatska živjeti kao bubreg u loju od onoga što zemlja rodi, a stranac ždere, nikada ništa, budući da je cijela ta quasi una fantasia bila od početka ideološka laž, budući da je od početka netko krivo izračunao sezonu koja traje 50 predugih dosadnih dana, da ne kažem kako se samo grdno preračuno u pogledu cijene zdrave hrane, koju će nezagađena, izvornorajski čista Hrvatska ponuditi dekadentnogladnomu svijetu. Shit! Kakav bull! Kakva idiotarija! Kakav račun bez krčmarice s krčagom na glavi, o lijepasizemljomoja! Kakve lađe na kurčini od zarade na ribi koja vas košta kao svetog Petra kajgana, iako nas je 4,3 milijuna, a imamo mora za svinje hranit'! Koje također ne znamo uzgojiti, iz samo jednog jebenog razloga: jer smo Hrvati. Pa se drugovi postavlja opravdano pitanje: Tko je tu svinja, a tko Hrvat?

Znate li da krave u Izraelu daju 11 puta više mlijeka nego naše u Slavoniji? Zašto? Zapanjen sam slušao predavanje od 45 minuta na tu temu. Ima zašto. Cijela nauka. Ali tu znanost mora netko znati. A ti koji znaju, to su pametni ljudi. Zato su oni Židovi, a mi budale, već tradicionalno, sami pred sobom ispadamo budale, jer kako može na pjesku krava pasti i dati 11 puta više mlijeka no tur u Turopolju i kravetina na ispaši Slavonije? Može, čuda se svakodnevno dešavaju, to je nama, katolicima, jasno kao dan, to nam je i koncept: kao Đizus nahraniti turiste, in ultima linea, s par ribica. Milijune njih, i, eto, mala zemlja za veliki umor, ili tako nekako.

O čemu pričam? O pametnim i glupim ljudima.

O čemu pričam? O revoluciji i civilizaciji. O kulturi i naturi. O pametnim i glupim ljudima. Mogu li to jednostavnije kazati?

Danac na Sjeveru nekim čudom uzgoji svinju, koju Hrvat nemože, ulovi ribu koju Hrvat ne ulovi, proda žito koje mi ne požanjemo. Zašto? Zato jer su bolji ljudi od nas. Lako je to ilustrirati, uz pomoć jednog pojma i jedne slike: pojam je općina, slika urbanistička: plot.

Vidite, ta općina, to zajedništvo, to je ta općost, to je to opće za koje smo mi, uskogrudni, pohlepni, željni, sebični i kao sva sirotinja grabežljivi, naprosto nesposobni: dva Hrvata, tri stranke. Mi smo nesposobni za općinstvo, za život u takvoj vrsti zajednice koja je posredovana kulturnocivilizacijskim, moralnim, običajnim ali i - pravnim vezama. Koja nije samo naturalna, zajednica krvnopovezanih bića, nego kulturalna zajednica, ljudi koji svoje odnose posreduju oblikujući suživotu u moralu, pravu i politici: zajedno rade na i za opće dobro.

Vidi se to i toj prispodobi: plot. Nađite mi plot koji se nastavlja na susjedni od Splita do Dubrovnika, i ja ću zauvijek ušutiti. A onda prođite Austrijom: lesa na lesu, propisana, jednaka, uredno oličena, pokazuje svijest o zajedništvu, o odgovornosti za ono što nije samo privatno nego je i opće, ako i nije javno, nego je kao dojam sklada suživota na/u istom mjestu pretpostavka prosperiteta i zajednice i svakoga od građana, jer, što je građanin - građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstveno. Tako je i taj plot dokaz toga građanstva: ne samo da povezuje ljude u skladnu urbanu cjelinu, nego, iako nije nužno iskaz ničije posebne osobnosti, nikome svojstven, svima zajednički.

Ne morate do Austrije: pogledajte Stradun. Mogao si biti ne znam kakav conte, ali nisi mogao imao prozor ili ulaz u kuću kakav si zamislio: Grad je propisao urbanističke uvjete, prijatelji, još kadikad, u davnini, a mi smo jedini narod na svijetu koji erodira, povijesno, duhovno, moralno, prosvjetno, samo zato jer svoju tradiciju, već dostignut standard, ne poštujemo, nego je diskontinuiramo - revolucijama. Stalno krećemo ab ovo i ex nihilo. Jednom sam zapisao: rezimiram život: 1980., u mojoj osamnaestoj, kad vas pripuštaju u svijet punoljetstva, umro je Tito: zebnja, restrikcije, par-nepar, Kosovo...; desetljeće kasnije, 1990., raspad jedne, stvaranje druge države, i sve kreće ab ovo; 2000., po smrti Tuđmana, ponovo sve nanovo: insolventnost, detuđmanizacija, treće resetiranje u dvadeset godina; 2010. recesija, depresija: ponovo slom sustava! Od moje osamnaeste do 2012., do moje pedesete, svako je desetljeće započinjalo anuliranjem svega prethodnog.

Nemoguće je tu perspektivizirati život, planirati pa ostvariti neki životni naum: u ovom se podneblju nitko nije rodio i umro u istoj državi, pa i ne čudi da se živi od danas do sutra s geslom Carpe Diem!, medievalno, kao u strahu od kuge, nespokojno, gotovo kao životinja, u vječnoj sadašnjosti, bez nade u budućnost, bez želje za pamćenjem prošlosti. I ta užasna količina stresa, privatnih i intimnih lomova kao refleksija općedruštvenih i povijesnih slomova na razmeđama svih tih desetljeća: pomišljam, što bi bilo da sam živio u Luganu, ili u državi Danskoj, ili bilo gdje na ovom okruglom Svijetu gdje se ne mora svakih deset godina vikati: Auzmeš!, gdje postoji nekakav kontinuitet.

I stoga, gledajući ove slike iz Bosne, tradiciji i revoluciji, o kontinuitetu i diskontinuitetu, o razlozima zašto Danci, na Sjeveru, mogu uloviti ribu, uzgojiti svinju i prodati žito, a mi, u Hrvatskoj, ni u Slavoniji, ni u Turopolju, ni u Dalmaciji, ništa od toga ne možemo.

Nema to veze s katoličanstvom i protestantizmom, s radnom etikom. Ima to veze s pameću: mi za svake revolucije pobijemo svoju elitu. I o tome sam pisao: Berlin i Zagreb imaju nesretnu poveznicu: to je Bildungsbürgertum. Ta riječ označava gubitak obrazovane srednje klase: u Zagrebu taj sloj uništi svaka nova revolucija, a u Berlinu je on devastiran deportacijom i holokaustom Židova. Bez toga sloja, ne samo srednjeg sloja koji ima neophodnu kupovnu moć da bi se Moloh kapitalizma hranio u imperativu: Troši!, nego bez sloja solidno egzistencijalno zbrinutih građana, učitelja, profesora klavira, liječnika, sveučilišnih nastavnika i drugih zvanja i zanimanja koja jamče obrazovanu zemlju kreativnih, pametnih ljudi, što znaju da se isplati znati, jer znanje je moć, da svojim radom, talentom i sposobnostima čovjek može ostvariti vlastitu sreću i biti i na dobrobit zajednice, nema uređene zemlje: nema od Hrvatske Danske.

Mi takve protjeramo ili ubijemo. Kod nas vlada povijesni glajhšaltung koji za glavu skrati svakoga tko za glavu strši. Sve što ne mogu imati svi ima se svima oduzeti: talent, posebnost, osobenost ponajprije. Zato ovdje nema individue, pa ni kulta pojedinca: slobode kao ideje-vodilje, liberalizma, konačno liberalne demokracije. Ima ekstrema: lijevih i desnih ekstremizama, kojima je jedno isto: revolucionarna volja da se sve uništi i opet krene od nule. Jer: tko biješe ništa bit će sve. Da ništarije budu sve, to je ovdje povijesni ideal, role model uzoritoga života.

Nije vrag da su svinje i riba jedino što se može svijetu prodati, kad se već pšenica ne može sijati.

Stoga nemam više volje ni snage simpatizirati s Bosnom i Hercegovinom. Znam, ljudi su napaćeni, ljudi su gladni, ljudi su siromašni, ali… a što ti ljudi rade? Što rade u BiH da nisu Danci? Znam: svinje ne mogu uzgajati, jer, ne ide: po Kur'anu.... "Zabranjuje vam se strv i krv i svinjsko meso…" (5:3), mada, vidite, mi, kršćani, u Levitskom zakonu 11:7,8 čitamo: 'A svinja, iako ima papak, i to papak razdvojen, ne preživa - za vas je nečista. Njihova mesa nemojte jesti niti se njihove strvine doticati - za vas su one nečiste.' Ali, OK, to su vjerske slobode, ne dirajmo se u to. Što je sa žitom? OK, nije Bosna nekakva žitnica. Nema ni mora, ono malo Neuma, koji je više simbolički tu, da opravda ovo nomen est omen, jer sve je to ne-um, i ovdje i u Bosni, i iako BiH nije Hrvatska, valjda se može nešto raditi, nešto proizvoditi, od rada živjeti? Nije vrag da su svinje i riba jedino što se može svijetu prodati, kad se već pšenica ne može sijati.

Iako, ima tamo najplodnije zemlje, Posavine, samo, tu i počinju problemi: nema u Bosni i Hercegovini ničega doli revolucije, ali je bilo na pretek kantona, federacija, entiteta, usitnjenih administrativnih jedinica, podjela i diskontinuiteta, samo nigdje onog mog plota da spoji dva susjeda, nigdje kontinuiteta, nigdje tradicije, nigdje očuvane pameti i zajedništva, da se u dvadeset godina ta ranjena i ubijena zemlja obnovi i uzdigne. Sve je tu bilo moguće, i zajedništva Srba i Hrvata protiv Muslimana, i Hrvata i Muslimana protiv Srba, i Srebrenica i Sarajevo, ali jedno nije: nije tu bilo moguće zasnovati građansku državu, jer nedostaje tu pamet, i s ovu i s onu stranu Drine, gdje gajtan trava raste, jer ni u Srbiji nije ništa bolje, pa ni u Makedoniji a ni u Sloveniji, za koju smo toliko s nepravom mislili da je something completely different, i svugdje je ovdje na tlu bivše SFRJ podjednako loše, jer narodi i narodnosti ovog podneblja nikako da shvate: svinje, ribe i žito, i eto ti Danske, turski cvijet u isušenoj močvari, i eto ti cvjetne Nizozemske, a mi, koji smo nekada živjeli u toj Jakićevoj idili protoeuropskog jedinstva, kako je rekao Branko Ćopić, znam ja nas, jeb'o ti nas!, mi smo posvađana, mala, zadrta, koruptivna, malograđanska bića, da, priznajmo to: gora vrst ljudi od tih nordijaca i skandinavaca, ne lažimo se, naprosto jesmo, jer sad kad smo ostali svaki svoj na svome, temeljito smo opljačkali i uništili sebe, svatko svoju državu, ako su ovo države, i jedino što nam na pamet pada jest ponovo osnivati neku drugu državu, možda zajedničku, jer samo će nas Država spasiti, njena majčinska nepresušna sisa koju od kolijevke pa do groba incestuozno sišemo, a da sami, pojedinačno, nešto poduzmemo, za svoj život, pa onda i za onoga do nas, svojim radom, svojim znanjem, svojom nadarenošću, e, to ne znamo: mi lijena, funkcija i fotelja željna, neradnička bagra, koja se pozdravlja sa „Živio!“, jer je to historijsko iskustvo miljea: tko zna hoće li te tko do jutra preklati, kad se već podjednako ustalili u tim narodima i narodnostima kazati: Spava k'o zaklan!

I, zato, koljite se sada ponovo. Jer, što drugo znate nego to? Što?