Foto: Hina

NAJSVJEŽIJA izjava ministra znanosti, obrazovanja i sporta, Željka Jovanovića, o tome da je Slavko Linić “nanio nepopravljivu štetu Vladi, SDP-u i sebi” je svakako zanimljiva kad se promatra iz našeg, prosvjetarskog kuta. Zato ćemo sada, upravo iz tog kuta, proanalizirati tko je sve u protekle dvije i pol kome nanio kakvu i koliku štetu, poručuje preko svoje web stranice udruga Nastavnici organizirano.

Upravljanje državom je kompleksan posao i ne postoji osoba koja bi u takvom sustavu bila stručna za sve. Jednostavno, čovjek se ne može razumjeti i u ekonomiju i u poljoprivredu i u pravo i u obrazovanje. Zbog toga se treba orijentirati na onaj sektor koji poznaješ, za koji nedvojbeno možeš utvrditi što je točno, a što ne, dok ćeš u svim ostalim područjima nekome morati “vjerovati na riječ”, jer laička procjena može, a ne mora biti točna.

Na primjer, kao laici, možemo imati mišljenje o tome kako je Slavko Linić vodio financijski sektor. Možemo čitati analize, pratiti stručne komentare, na temelju vlastitog ograničenog znanja o struci stvoriti neki stav, ali na kraju će se sve svesti na to da, zapravo, ne znamo. Jednostavno, nismo stručni i na kraju ćemo se morati osloniti na tuđe procjene.

Slična stvar je i s, na primjer, zdravstvom, državnom upravom, privredom. Možemo se informirati, u nekim stvarima čak i detaljno, ali kao nastavnici čije je obrazovanje imalo točno određeni smjer, u svim tim područjima smo svi skupa, jednostavno amateri i, kao takvi, naš konačni odgovor mora biti: ne znamo.

Slična je stvar i s premijerom Zoranom Milanovićem. Apostrofiran kao glavni čovjek u državi koji je kriv za sve što funkcionira, čak je i za njega donekle, iz stručnog kuta gledanja, dozvoljen benefit of the doubt; možemo ocjenjivati njegov nastup, poteze, izjave, ali na kraju, upravo zato što je država nemoguće kompleksan aparat i što nitko ne može vidjeti sve detalje i sve posljedice, sve se svodi na to da skeptik i racionalna osoba na kraju ne može reći ništa drugo nego: ne znamo.

Međutim, postoji sektor koji poznajemo i u koji se razumijemo. U tom sektoru možemo lako, stručno i pouzdano ocijeniti koliko je njegova uprava sposobna, stručna i dobronamjerna, kakvo je stanje u tom sektoru i, s većom pozdanošću nego u drugim područjima, možemo procijeniti koje bi poteze trebalo povući kako bi se stanje poboljšalo. To je, naravno, sektor obrazovanja.

Upravo zato, za vjerojatno sve prosvjetare Željko Jovanović predstavlja personifikaciju Vlade RH. Kad Željko Jovanović povuče krivi potez, kao da je to napravila cijela Vlada. Kad Željko Jovanović nešto blebne (i, na žalost, ostane živ), blebnula je cijela Vlada. Za pedeset tisuća učitelja i nastavnika i još nekoliko tisuća ravnatelja, pedagoga, psihologa i ostalih stručnih suradnika, kao i članova njihovih obitelji, prijatelja koji im vjeruju, ali i dobar dio javnosti koji razumije da obrazovanje jest najvažnija stvar na svijetu, Željko Jovanović jest Vlada Republike Hrvatske. Sve što napravi napravio je u ime Vlade, u ime stranke kojoj pripada i u ime onoga tko ga je na to mjesto postavio.

I upravo je zato Željko Jovanović, ako ne materijano, onda svakako psihički, moralno i stručno, najgori ministar prosvjete u povijesti Republike Hrvatske, vjerojatno jedan od ključnih čavala zabijenih u lijes izbornih rezultata SDP-a na dosadašnjim i budućim izborima za razne razine vladanja.

Nije ovdje riječ o kontroverzama oko Zdravstvenog i Građanskog odgoja. “Druga strana” ima moralnu obavezu da prigovara i kritizira i, da nije to, bilo bi nešto drugo. Također, vjerovali ili ne, nije ovdje toliko problem ni u činjenci da su prosvjetari u proteklih godinu dana prvi put u povijesti doživjeli drastično rezanje plaća. Ma koliko se o tome šutjelo, svi su svjesni u kakvoj je ekonomskoj situaciji država i, iako se kupuju novi automobili, premijer ide na utakmice u Brazil, svi su svjesni da se negdje mora rezati.

Ovdje je riječ o evidentnoj nesposobnosti potpuno krivog čovjeka na krivom mjestu, koji nijednim potezom nije opravdao plaću koju prima već dvije i pol godine, koji ne popravlja sustav koji je u ruševinama, nego ga još više gazi i uništava i ono malo što je ostalo, koji svakom izgovorenom riječju pokazuje zašto je i kako postavljen i od kojeg više apsolutno nitko u Hrvatskoj ne očekuje ništa dobroga.

Šteta je utoliko veća što su prosvjetari u većem postotku potencijalni glasači SDP-a; sve ankete i istraživanja u protekla dva desetljeća pokazala su da za HDZ i ostale desne i konzervative opcije više glasaju neobrazovani. Hrvati s diplomom su, s druge strane, skloniji prikloniti se građanskom dijelu spektra, pa čak od svog izbora i ne traže neki savršenstvo; politika je, znamo, najstariji zanat na svijetu i nemamo nekih velikih iluzija kad je riječ o ponašanju ljudi na vlasti.

Međutim, činjenica je da će građanski dio hrvatskog biračkog tijela mnogo toga oprostiti u strahu od povratka HDZ-a na vlast, ali činjenica je i to da je Željko Jovanović u protekle dvije godine prešao sve granice ponašanja, pameti pa i dobrog ukusa i da toliku količinu bahatosti te mentalnog i birokratskog nasilja više nitko ne može progutati. Osigurač je pregorio, barijera je probijena, posljednj granica je prijeđena. Gotovo je. Prije dvije godine još je postojala nada da se nešto može promijeniti, ali Željko Jovanović je u zbornicama tu nadu pretvorio u stav: “Svi su isti, nema razlike. I točka.”

I upravo je zbog toga Jovanovićevo stajanje uz bok Zoranu Milanoviću medvjeđa usluga ovom potonjem. Može se shvatiti da je aktualnom premijeru i predsjedniku stranke u ovom trenutku potreban svaki vojnik kako bi se održao na vrhu, ali ono što se sa sigurnošću može reći je da će u bilo kom političkom sukobu, bilo u stranci, bilo izvan nje, ogromnu prednost imati onaj tko Željka Jovanovića bude imao na suprotnoj strani. Jer upravo je on taj koji je dosad radio isključivo štetu; Vladi i SDP-u svakako, sebi vjerojatno ne, jer se njegov osobni položaj do sada ustrajno poboljšavao. No, došlo je vrijeme pada i jedino što tek treba vidjeti je koga će, po položaju aktualni ministar znanosti, obrazovanja i sporta, a po realitetu čovjek koji u svojoj biografiji ima isključivo mjesta na kojima je obavljao posao, ali nijednu stvar koju je zaista napravio, povući za sobom.