Foto: Wikipedia

GENERAL Wojciech Jaruzelski, posljednji poljski komunistički čelnik umro je u 90. godini nakon duge bolesti, objavili su u nedjelju poljski mediji. "O njegovoj je smrti poljsku novinsku agenciju PAP obavijestio bivši poljski predsjednik Aleksander Kwasniewski", kaže se u vijesti.

Jaruzelski je bivši poljski političar i general, posljednji komunistički vladar Poljske, zapamćen po vojnom slamanju oporbenog pokreta Solidarnosti 1981., ali i po tome što je osam godina poslije prvi u bivšem komunističkom istočnoeuropskom bloku omogućio održavanje demokratskih izbora i imenovao nekomunističkog predsjednika vlade.

Bio je sudionik nekih od najdramatičnijih događaja u Europi poslije Drugog svjetskog rata i suvremenik cijelog niza komunističkih diktatora poput Leonida Brežnjeva (SSSR), Ericha Honeckera (DDR), Janosa Kadara (NR Mađarska), Nicolaea Ceausescua (SR Rumunjska), Josipa Broza Tita (SFR Jugoslavija), Envera Xoxhe (NSR Albanija), Todora Živkova (NR Bugarska), Gustava Husaka (SR Čehoslovačka), koje je sve nadživio, povukavši se odavno u osamu koju su povremeno narušavala samo suđenja za zlodjela počininjena 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća i iz kojih se redovno izvlačio neokrznut.

Jaruzelski je, ističu poljski povjesničari, bio na visokim položajima tijekom nekih od najsramotnijih razdoblja poljskog komunizma. Bio je ministar obrane u vrijeme napada Varšavskog pakta na Čehoslovačku 1968. Na istom je položaju bio i dvije godine poslije kad je vojska pucala na prosvjednike u brodogradilištima u lučkim gradovima Gdanjsku, Gdyniji i Szeczinu i kad je u pet dana krize ubijeno 44, a ranjeno više od tisuću ljudi.

Od pada komunizma Jaruzelski je proveo dosta vremena u sudnici kao tuženik. Donji dom poljskog parlamenta Sejm godinama ga je zvao na saslušanja na kojima je pokušavao dokazati njegovu krivnju za uvođenje izvanrednog stanja 1981., da bi 1996. odlučio da ga ipak neće optužiti za to. No već te iste 1996. odgovarao je za svoju ulogu u gušenju prosvjeda u brodogradilištima 1970., a 2008. je poljski Institut nacionalnog sjećanja ponovno protiv njega podignuo optužnicu za uvođenje izvanrednog stanja. No nedostatak izravnih dokaza, ali i njegovo krhko zdravlje, uvijek su ga oslobađali krivnje.

Najmlađi general u poljskoj vojsci

Wojciech Witold Jaruzelski rođen je 6. srpnja 1923. u Kurowu na istoku Poljske u obitelji bogatih, rodoljubnih, katoličkih zemljoposjednika, gdje je i odrastao, obrazujući se u Školi marijanističke braće, svećeničkog reda koji je zagovarao konzervativni poljski nacionalizam.

Kad je imao 16 godina, nacisti su izvršili invaziju na Poljsku, a po dogovoru s Hitlerom ubrzo je istok Poljske napala sovjetska vojska i Jaruzelski su bili prisiljeni napustiti svoje imanje. Nedugo poslije su uhićeni jer su kao bogati zemljoposjednici bili "društveno opasni elementi" i cijela je obitelj završila u Sibiru. Ondje su najprije svi gotovo skapali od gladi, potom je otac umro od dizenterije, a mladi Wojciech zbog prisilnog je rada zadobio trajnu ozljedu kralješnice kao i preosjetljivost na svjetlost zbog snažnog sunčeva odbljeska od snijega, zbog čega je cijeli život hodao vrlo ukočeno, lica gotovo potpuno prekrivenog golemim sunčanim naočalama.

S obzirom na takav životni put, Wojciech Jaruzelski vjerojatno je zadnja osoba za koju bi se pomislilo da bi se priklonila SSSR-u i njegovoj političkoj doktrini. Međutim, s 20 godina, prošavši obuku Crvene armije, pridružio se Poljskoj narodnoj armiji koju je organizirao poljski ogranak Komunističke partije SSSR-a, i u njezinim redovima sudjelovao u istjerivanju nacista iz zemlje.

S prestankom rata Jaruzelski se odlučio potpuno posvetiti vojnoj karijeri. U komunističku Poljsku ujedinjenu radničku partiju ušao je 1947. i nastavio strelovito napredovati. Jaruzelski je sa samo 33 godine postao najmlađi general u poljskoj vojsci. Već s 41 načelnik je Glavnog stožera poljske vojske, a samo četiri godine poslije, 1968., i ministar obrane iznimno važne članice sovjetskog bloka.

Takav uspon može zahvaliti inteligenciji, samodisciplini i razboritosti, ali prije svega krajnje tvrdolinijaškim stajalištima i odanosti "sovjetskoj ideji". Moskva ga je odlučila postaviti za poljskog ministra obrane u krajnje osjetljivom trenutku, usred priprema za invaziju Čehoslovačke, kamo je u sklopu snaga Varšavskog pakta poslao i poljske vojnike, a iste karakterne crte pokazao je i 1970. i 1981., ne libeći se poslati vojsku na narod u ime "veće stvari".

U klasičnoj maniri komunističkih diktatora 70-ih je godina prošlog stoljeća fokus poljske vojske počeo premještati s obrane vanjskih granica na što jaču kontrolu "unutarnjeg neprijatelja", potpuno u skladu s doktrinom komunističkih sustava.

Izbezumljeni strašnom neimaštinom i nedostatkom i najosnovnijih životnih namirnica, Poljaci su se krajem 1970-ih digli na noge i počeo je val masovnih štrajkova, među kojima su se organizacijski isticali oni u Lenjinovu brodogradilištu u Gdanjsku koje je predvodio električar Lech Walesa. On je u pregovorima s vlastima 1980. uspio ishoditi povećanje plaća i legalizaciju sindikalnih pokreta na čelu sa Solidarnosti.

Uskoro je Solidarnost imala 10 milijuna članova - četvrtinu stanovništva Poljske - uključujući i brojne pripadnike ne samo komunističke partije već i samog Politbiroa, a stanje u zemlji bilo je svakim danom sve eksplozivnije. Moskvu je uhvatila panika; ne vjerujući više poljskim komunistima, okrenuli su se vojsci i od Jaruzelskog zatražili da izradi plan za uvođenje izvanrednog stanja.

U veljači 1981. Jaruzelski je postao predsjednik poljske vlade, da bi u listopadu bio postavljen i na najvažniji položaj - prvog sekretara Poljske komunističke stranke, jer je za moskovske standarde Stanislaw Kania bio "premekan".

Poslao vojsku na narod

Nepuna dva mjeseca poslije, 12. prosinca 1981. Jaruzelski je izdao naredbu da se prosvjedi uguše silom, u ponoć su na ulice poljskih gradova izašli tenkovi i oklopni transporteri, proglašeno je izvanredno stanje, a tisuće ljudi, među kojima stotine pripadnika Solidarnosti na čelu s Lechom Walesom, uhićeno i osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne. Svake godine se 13. prosinca, na godišnjicu izlaska vojske na ulice, prosvjednici okupljaju ispred kuće Jaruzelskoga u varšavskoj četvrti Mokotow.

Mjera je bila učinkovita - narodni prosvjedi ugušeni su u krvi, iako je Jaruzelski od prvog dana govorio da je uvođenje izvanrednog stanja bilo "manje od dva zla", jer bi u suprotnom u Poljsku upale snage Varšavskog pakta i broj žrtava bio bi "sigurno" veći od stotinu, koliko ih je poginulo zbog njegove odluke. A je li Moskva ozbiljno mislila intervenirati u Poljskoj, neće se pouzdano znati dok se u potpunosti za javnost ne otvore arhivi bivšeg SSSR-a.

Zbog slanja vojske na narod mnogi Poljaci Jaruzelskog smatraju "izdajicom", ali nedavna ispitivanja javnog mnijenja ukazuju na činjenicu da mu je dobar dio naroda spreman vjerovati da je uvođenje izvanrednog stanja doista bilo manje od dva zla.

Izvanredno stanje koje je trajalo više od godinu i pol, uspješno je okončalo nemire, ali nije riješilo gospodarsku krizu u Poljskoj koja se sve više produbljavala, pa je Jaruzelski krajem 1980-ih ocijenio da je jedini izlaz u tome da oživi Solidarnost i da zajedničkim snagama pokušaju popraviti stvari.

Političke okolnosti su mu išle na ruku - na čelu SSSR-a bio je Mihail Gorbačov i ukupna situacija iza "željezne zavjese" više nije bila tako teška i napeta. Stoga je 1989. legalizirao Solidarnost, s kojom je komunistička partija odmah započela pregovore koji su nakon dva mjeseca ishodili održavanje poluslobodnih izbora. Kandidatima Solidarnosti bilo je dopušteno da se natječu za samo trećinu mjesta u Sejmu i osvojili su sva, a od ukupno 161 zastupničkog mjesta u Senatu osvojili su 160. Takav rezultat, uobičajen u komunističkim zemljama, ali s obrnutih ishodom, šokirao je i Solidarnost i komuniste.

Sukladno prethodnom dogovoru, novi saziv parlamenta izabrao je Jaruzelskog za poljskog predsjednika, ali sa samo jednim glasom prevage. No komunistička partija nije uspijevala sastaviti vladu, pa je koncem kolovoza Jaruzelski mandat ponudio savjetniku Solidarnosti Tadeuszu Mazowieckom. Potom je Walesa zatražio održavanje pravih, izravnih izbora za predsjednika, što je Wojciechu Jaruzelskom bio znak da odstupi s položaja i povuče se s javne scene.

Wojciech Jaruzelski glasi za zakletog antialkoholičara - što neki izvori pripisuju boravku u Crvenoj armiji u formativnim godinama - a čak i najzagriženiji

protivnici priznaju da ga se ne može potkupiti. Nikad nije pokušao zataškati vlastitu ulogu u mračnijim događajima u kojima je navodno sudjelovao. U oproštajnom govoru u prosincu 1990. ustvrdio je da je odgovoran za svako djelo i za svakog čovjeka i da traži da ga se smatra odgovornim za sva počinjena zlodjela. "Riječi 'Ispričavam se' zvuče banalno, ali druge mi ne padaju na pamet", rekao je tada.

U knjizi memoara koju je objavila pod naslovom "Drugarica gospođica", njegova kći Monika Jaruzelska opisuje neugodu koju je osjećala u vrijeme izvanrednog stanja, ali iskazuje i razumijevanje za očeve odluke. "Imala sam 20 godina i najomraženije prezime u državi. No očevi argumenti danas su mi uvjerljiviji nego što su bili onda", napisala je.