PRIJE nekoliko tjedana postavio sam hipotezu pred desetak američkih i inozemnih stručnjaka za vanjsku politiku, analitičara i bivših diplomata.

Zamislite, napisao sam, užasan rasplet ukrajinskog rata, koji ne uključuje treći svjetski rat - ruska odluka da upotrijebi taktičko nuklearno oružje protiv Ukrajine, nakon čega slijedi selektivni napad NATO-a na ruske zračne baze, potom ruski napad na jednu od baltičkih nacija i onda razorni zračni napad na Rusiju, za Foreign Policy piše kolumnist James Traub.

Tri pretpostavke

Traubovo je pitanje kako bi se svjetski poredak trebao ili mogao oblikovati nakon takve kataklizme?
Moje pitanje počivalo je na nekoliko pretpostavki, nastavlja Traub.

Prva je da mi, zapravo, živimo unutar "poretka temeljenog na pravilima" ili "liberalnog" poretka: mreže normi, zakona i institucija koji, unatoč svim svojim nedostacima, upravljaju međunarodnim odnosima ne sirovom moći, već pomoću vladavine zakona.

Druga je pretpostavka da takvi uređeni sustavi ne nastaju zato što zvuče kao dobra ideja, već zato što katastrofa pokazuje da je postojeći okvir neodrživ. Napoleonski ratovi doveli su do sustava ravnoteže snaga poznatog kao Europski dogovor, Prvi svjetski rat doveo je do Lige naroda, a Drugi svjetski rat doveo je do Ujedinjenih naroda, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, NATO-a i drugih regionalnih ugovornih saveza.

Konačna pretpostavka je da naš 75 godina star sustav već sada nije u stanju odgovoriti na probleme s kojima se suočavamo. Grozno krvoproliće i teror nečega još goreg, koje je Traubov scenarij predviđao, natjerat će državnike da se pozabave tim neuspjehom.

Vijeće sigurnosti UN-a nikad nije funkcioniralo onako kako su ga zamislili Roosevelt i Churchill

Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije funkcioniralo kao vrhovno sigurnosno tijelo kako su ga zamislili Franklin Delano Roosevelt i Winston Churchill. Iako članak 1. Povelje UN-a proglašava državni suverenitet nepovredivim, Vijeće sigurnosti nije moglo učiniti ništa da zaustavi Rusiju u pokušaju uništenja svog susjeda.

Novo je to što je, kao što tvrdi nedavno objavljena Strategija nacionalne sigurnosti Bidenove administracije, poredak temeljen na pravilima sam po sebi pod prijetnjom velikih sila s "revizionističkom vanjskom politikom".

To je skraćenica za Rusiju i Kinu te u manjoj mjeri za Iran. Ali autori nedvosmisleno priznaju da mnoge demokracije izvan Zapada i Indo-Pacifika ne dijele osjećaj hitnosti u pogledu izazova tom poretku.

Što bismo onda učinili kad bismo mogli nešto učiniti? Odgovore koje sam dobio, piše Traub, oblikovao je pogled na najveće probleme s kojima će se svijet suočiti nakon mog scenarija.

Tako je Anne-Marie Slaughter, bivša dužnosnica State Departmenta u Obaminoj administraciji koja sada vodi think-tank New America, napisala da pozdravlja tvrdnju u dokumentu Bidenove strategije da globalne krize poput klimatskih promjena, pandemija ili sigurnosti hrane predstavljaju veliku prijetnju svijetu kao što to predstavljaju revizionističke države.

"Globalni problemi zahtijevaju globalne institucije"

Globalni problemi zahtijevaju globalne institucije. Stoga, napisala je Slaughter, kad bi mogla, uvela bi Vijeće sigurnosti s 25 članova s ponderiranim pravom glasa umjesto veta, Ekonomsko i socijalno vijeće i Globalno informacijsko i nadzorno vijeće, u kojemu bi sjedili viši vladini ministri s ovlastima predlaganja inicijativa, poput Europske komisije u Europske uniji.

Ovakav UN bi bio reprezentativniji i učinkovitiji od ovog koji imamo danas. Takav bi UN mogao osmisliti i provoditi politiku o globalnim pitanjima, što sadašnja organizacija ne može.

Ali hoće li Sjedinjene Američke Države vjerovati UN-u u pitanjima nacionalne sigurnosti nakon bliskog susreta s trećim svjetskim ratom? Čini se da je u to teško povjerovati. Michel Duclos, bivši francuski diplomat, a sada suradnik na Institutu Montaigne, vodećem francuskom liberalnom think-tanku, napisao je kako smatra da je scenarij koji je Traub predložio previše vjerojatan.

U takvom bi slučaju, predviđa on, Vijeće sigurnosti bilo bačeno u smetlište povijesti, dok bi se pojavio "neformalni direktorij", koji bi se možda sastojao od SAD-a, Kine, Indije i EU.

I drugi su razmišljali na isti način. Richard Haass i Charles Kupchan, predsjednik odnosno viši suradnik u Vijeću za vanjske odnose, predložili su neformalni "dogovor sila" bez stvarnih izvršnih ovlasti, ali sa stalnim tajništvom koje bi se moglo uključiti u tihu diplomaciju i "trajne konzultacije i pregovaranje”, slično poretku proizašlom iz Bečkog kongresa 1815. godine.

Svi takvi planovi mogu propasti zbog pitanja članstva. Velike svjetske sile u razvoju osjećat će se isključenima. Možda bi bili uključeni i drugi koji ne bi trebali biti.

Pišući 2021. godine, Haass i Kupchan predložili su dogovor SAD-a, Japana, Indije, EU, Kine i Rusije. Roosevelt je Josifa Staljina 1945. smatrao prikladnim partnerom za novo Vijeće sigurnosti. Sljedeće godine postalo je jasno da je pogriješio. Tako je i danas. Ne bismo li mogli reći isto sutra za Kinu?

Nekoliko Traubovih sugovornika tvrdilo je da će njegov scenarij dovesti do nove fragmentacije, a ne do novog dogovora.

S obzirom na duboki skepticizam u zemljama u razvoju prema ideji predsjednika SAD-a Joea Bidena o "demokracijama protiv autokracija", Richard Gowan, direktor UN-a za Međunarodnu kriznu skupinu, sugerira da bi "afrički, azijski i drugi nezapadni čelnici vjerojatno pokrenuli regionalne organizacije poput Afričke unije ili Udruge zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), dok bi zapadne nacije nastojale ojačati NATO.

Svaki čin osnivanja, sugerira Gowan, bio bi krpanje. "Rezultirajući 'poredak'", piše Gowan, "bio bi mnogo neuredniji od onoga što danas imamo". Mogli bismo čak postati nostalgični za Vijećem sigurnosti.

Drugi su Trauba optuživali da fetišizira institucije, kao da su važnije od ponašanja država. Robert Kagan, stručnjak za vanjsku politiku i povjesničar, napisao je: "Osjećam da stvarni sustav, koji nema nikakve veze s Vijećem sigurnosti UN-a i ima veze s liberalnom hegemonijom koju podržava Amerika, funkcionira kao što je uvijek radio - porazno bankrotirajući svoje izazivače".

Problemi današnjeg sustava

Nevolja koju Traub zamišlja jednostavno bi ojačala središnju ulogu SAD-a u nadzoru svjetskog poretka. Pravi problem sa sadašnjim sustavom, piše Brian Katulis, potpredsjednik Instituta za Bliski istok, "nije sam sustav, već pretpostavka mnogih da postoji neovisno o svojim konstitutivnim državama i da može služiti kao svjetska vlada".

NATO i sustav zapadnog saveza prilično su se dobro držali u ruskoj krizi. Trebali bismo očekivati da će se razvijati kao i ostatak svijeta, umjesto da čekamo na "nacrt koji je došao iz Washingtona ili iskovan u Ženevi".

Hoće li stvari doista ostati iste nakon što provirimo preko ruba trećeg svjetskog rata? Vjerojatno neće. Mnogima, posebno na globalnom jugu, kao što je primijetio Gowan, ideja da postoji "liberalni poredak", a još manje da je ugrožen, zvuči kao zapadnjačka samohvala.

Možda to sada izgleda drukčije nakon što je Rusija tako drastično podigla uloge. Mnogo će ovisiti o stavu Kine. Bidenova administracija opisivala je Kinu pod sve ratobornijim Xi Jinpingom kao ozbiljniju i dugoročniju prijetnju postojećem poretku od Rusije.

Bi li Xi europsku vojnu katastrofu smatrao upozorenjem na neočekivane posljedice agresije? Ili kao još jedan problem unutar Zapada koji jača njegovu poziciju i tako ga dodatno ohrabruje da preuzme Tajvan i proširi kontrolu nad Južnim kineskim morem? Ako je ovo drugo, svaki novi sigurnosni poredak koji uključuje Kinu reproducirao bi paralizu Vijeća sigurnosti.

Različiti pogledi Kine i Zapada

U tome je srž problema. U prvom europskom poretku, westfalskom sustavu, države koje su zastupale nepomirljive svjetonazore - katoličke i protestantske - složile su se da neće ometati niti osporavati unutarnji poredak jedna drugoj.

Danas, međutim, Zapad i Kina nastoje oblikovati globalni poredak u skladu s vlastitim vrijednostima. Zapad bi mogao nastojati isključiti Kinu, jer su diplomati koji su se okupili na Bečkom kongresu nastojali obuzdati republikansku Francusku.

Ali veliki globalni problemi ne mogu se riješiti bez Kine. Štoviše, ogroman utjecaj Kine spriječio bi mnoge države da se pridruže novom sigurnosnom tijelu iz kojeg bi ona bila isključena. Može se živjeti i bez Rusije. Ne može se živjeti bez Kine.

I što sad? Traubov je odgovor, prvo, da nam je potrebna mnogo učinkovitija globalna organizacija kao sredstvo za formuliranje rješenja globalnih problema, uz puni angažman svijeta u razvoju.

Ne možemo raspustiti Vijeće sigurnosti bez da izazovemo bijes, posebno zemalja poput Indije koje su čekale svoj red na članstvo. Možda bi Vijeće sigurnosti trebalo demokratizirati kao što predlaže Slaughter. Ali velike bi sile nastavile svoje zabrinutosti o sigurnosti iznositi negdje drugdje.

Bidenova strategija nacionalne sigurnosti hvali se sigurnosnim tijelima koje je formirala ili ojačala, posebno u susjedstvu Kine: AUKUS (Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države) i Quad (Sjedinjene Američke Države, Indija, Australija i Japan).

Bi li ih Amerika, nakon katastrofe koju Traub zamišlja, pokušala spojiti u jedno tijelo? Možemo li zamisliti NATO koji odbacuje svoje geografske granice ili verziju OECD-a koja preuzima sigurnosna pitanja, odnosno tijelo koje okuplja države koje svoju sigurnost vide povezanom s postojećim poretkom?

Traubov Sporazum za mir i pravdu, kako ga je nazvao, možda ne bi uključivao sve demokracije, a možda i ne samo demokracije. Tamo bi bile dobrodošle liberalne autokracije poput Ujedinjenih Arapskih Emirata ili Maroka.

Morao bi imati nešto od privlačne moći EU, kako bi se mogao proširiti iz početne male jezgre. Svaka organizacija koja ne uključuje Kinu morala bi zajamčiti članovima beneficije koje bi kompenzirale sve kazne kojima bi Kina prijetila.

Kina je već sad velika sila

Kina bi ispunjavala uvjete za članstvo pod uvjetom da pristane prihvatiti odluke međunarodnih pravosudnih tijela, da reformira merkantilističke i predatorske aspekte svoje ekonomije, ublaži svoju potporu brutalnim diktatorima u inozemstvu i tako dalje.

Tako i Rusija, iako bi to pitanje bilo manje hitno nakon razornog rata. Za razliku od Francuske 1815. ili Njemačke 1919. godine, Kina je velika svjetska sila u usponu, a uskoro će možda postati i najveća svjetska sila.

Štoviše, na temelju čega isključiti veliku silu koja za razliku od Rusije nije počinila strašan čin agresije? Ipak, Kina bi mogla riješiti taj problem prerano. Ako Kina izvrši invaziju na Tajvan, mogli bismo poželjeti da smo već regrutirali sve promatrače u liberalnu ekipu, zaključuje Traub za Foreign Policy.