BALTIČKE zemlje i Poljska planiraju poslati svoje trupe u Ukrajinu u slučaju ozbiljnih vojnih uspjeha ruske vojske na frontu. Barem tako piše njemački list Der Spiegel, pozivajući se na svoje izvore.

U članku se navodi da bi se situacija, ako ruske snage ostvare strateški proboj u istočnoj Ukrajini, naglo pogoršala za baltičke zemlje i Poljsku te one neće čekati da ruske trupe dođu do njihovih granica. Spomenute zemlje bi tako nevezano za odluke NATO Saveza poslale svoje trupe u Ukrajinu.

Spominje se da se iz vrha njemačke vojske ne čuju previše optimistični tonovi kada je situacija u Ukrajini u pitanju. Sigurnosne službe daju pesimistična predviđanja, odnosno upozoravaju da ni slanje dodatnog paketa vojne pomoći ni novi zakon o mobilizaciji za Ukrajinu neće imati zamjetan učinak do kraja jeseni.

Koliko je realno slanje stranih trupa?

Baltičke zemlje i Poljska su zemlje EU i NATO-a koje su najbliže trenutnom ratu u Ukrajini. Također, sve te zemlje imaju povijest sukoba s raznim državnim tvorevinama gdje je ruski element bio ključan (Rusko Carstvo, SSSR). Isto tako, ruske trupe su već neko vrijeme stacionirane na granicama bilo s Poljskom (granica s Bjelorusijom), bilo s baltičkim zemljama s kojima Ruska Federacija graniči. Tako da se strah od nekakve ruske invazije ne može smatrati neopravdanim.

Međutim sve te zemlje su upravo zbog toga straha tražile da stanu pod NATO-ov "kišobran" kako bi imale određeno jamstvo da ih Rusija u nekom trenutku neće pokušati zauzeti. U tom smislu je priča o slanju trupa u Ukrajinu prilično besmislena, ako bi se za to odlučile samo spomenute zemlje.

Gotovo je nemoguće da bi Poljska i baltičke zemlje odlučile poslati svoje trupe bez suglasnosti vodećih zemalja NATO-a, a to bi bio u svakom slučaju presedan jer se tako nešto nije dosad radilo. Ili je cijeli NATO sudjelovao u takvim operacijama ili nije i upravo je to suština NATO Saveza.

Iduće pitanje bi bilo, naročito za baltičke zemlje, kako bi nadoknadile izostanak vojnika raspoređenih na svom teritoriju. Ako već Poljska ima dovoljno kadra, baltičke zemlje sigurno nemaju. Ako bi dio svojih obrambenih snaga prebacile u Ukrajinu, baltičke zemlje bi svakako bitno ugrozile sigurnost svojih granica. Ako je cilj da sačuvaju svoje granice, upitno je koliko bi slanjem vojske u Ukrajinu pomogle same sebi.

Naročito ako se spomenute zemlje odluče na ovakav potez bez suglasnosti ostatka NATO Saveza. Time bi baltičke zemlje dale dobar povod Rusiji da ih napadne.

Pritisak na glavne zemlje

Kako takav scenarij nije realan, ovo je vrlo vjerojatno nastavak pritiska na vodeće zapadne sile, prvenstveno Njemačku, da se Ukrajini pošalje pomoć što prije. U skladu s time je došla i izjava kancelara Scholza koji je odbio mogućnost da Ukrajina koristi zapadno oružje za udare na ruski teritorij.

S druge strane, Švedska je navodno prešutno odobrila Ukrajini da njeno oružje koristi i na ruskom teritoriju. To se dalo iščitati iz izjava švedskog ministra obrane Paula Jonsona, koji je rekao:

"Ukrajina je izložena neizazvanom i nezakonitom agresorskom ratu od Rusije. Prema međunarodnom pravu, Ukrajina ima pravo braniti se vojnom akcijom usmjerenom na neprijateljski teritorij ako je vojna akcija u skladu s ratnim zakonima."

Iako ministar nije direktno odgovorio smije li Ukrajina koristiti švedsko oružje za ciljeve na ruskom teritoriju, može se protumačiti da to Švedska ne zabranjuje Ukrajini. Švedska je Ukrajini poslala topničke sustave Archer, čiji je domet između 30 i 40 km.

Mir?

Iako se s jedne strane najavljuje slanje trupa u Ukrajinu te se traži od zapadnih sila da dopuste Ukrajini korištenje oružja za gađanje ciljeva na ruskom teritoriju, s druge strane se piše o sporazumu za okončanje rata po liniji fronta.

Istina, službene potvrde Ukrajine i Zapada nema, službeni glavni koncept završetka rata jest povlačenje ruskih trupa na granice iz 1991. godine. S druge strane, predsjednik Putin i drugi dužnosnici ruskog političkog vrha tvrde da su spremni na pregovore koji se temelje na "realnosti na terenu". U jeku nove ofenzive nije jasno što bi to značilo, tako da je nemoguće pouzdano reći što se zapravo krije iza tog poziva na pregovore.

Račvanje

Ono što se sada može primijetiti jest da rat dolazi do točke račvanja. Odnosno, može se krenuti u smjeru dogovaranja o mirovnom sporazumu ili daljnjoj eskalaciji i širenju sukoba. To znači da bi Ukrajina trebala mobilizirati još oko milijun muških građana, dodatno povećati vojne troškove i podnijeti još žrtava i razaranja. Za Zapad to znači da će morati ubrzati slanje vojne i svake druge pomoći Ukrajini, da će se u nekom trenutku morati dozvoliti Ukrajini da zapadnim oružjem gađa ciljeve na ruskom teritoriju. I ono što uglavnom svi izbjegavaju, a neke zemlje prizivaju, trebat će se ozbiljno razmatrati raspoređivanje NATO-ovih trupa po Ukrajini. 

Za Rusku Federaciju nastavak rata bi značio novu mobilizaciju (djelomičnu ili potpunu), potpuno prebacivanje države na "ratno gospodarstvo" i maksimiziranje vojnih troškova nauštrb svega ostalog. 

Za obje ili sve tri strane, prelazak na takvu razinu rata uključuje brojne rizike i žrtve. Naravno, ovo nisu planovi koji će se dogoditi preko noći, ali isto tako može se vidjeti da su u tijeku. S ruske strane to vidimo u promjenama koje su došle u vrhu ministarstva obrane, gdje je postavljen čovjek koji je prije svega ekonomist, a s druge strane vidimo sve češće glasove sa Zapada o slanju trupa u Ukrajinu te dozvoljavanje Ukrajini da zapadnim oružjem gađa ciljeve po Rusiji. 

I jedno i drugo će nastavkom rata postati sve jača i glasnija potreba, što će proširiti sukob. S druge strane, iako postoje pozivi na pregovore, nije jasno oko čega bi se dvije zaraćene strane mogle uopće dogovoriti, tko bi vodio pregovore i koja bi uopće bila početna točka tih pregovora. Stoga je zasad realnije očekivati daljnje zaoštravanje sukoba, barem do faze dok se još uvijek donekle s oprezom pristupa tome i dok obje strane mogu taj sukob donekle kontrolirati.