MAKSIM se borio 200 sati bez prekida kada ga je u gradu Bahmutu ubio ruski snajperist. "Osam dana nije jeo niti spavao. Ni pet minuta nije mogao ni oka sklopiti jer je snajperist mogao zapucati", kaže njegova majka Lilja.

Postoji razlog zašto ona Bahmut naziva paklom. To je grad u kojem je poginuo jedan njen sin, dok je drugi teško ozlijeđen. Njezina je jedina slaba utjeha da je jedan sin umro spašavajući život drugome, piše BBC.

Dobrovoljno se prijavili u borbu

Maksim i Ivan su se dobrovoljno prijavili u borbu kada je Rusija prošle godine napala Ukrajinu. U to vrijeme Maksim je imao 22 godine, a Ivan samo 18. Mlađi brat Ivan, koji još nosi ožiljke, kaže da su bili nerazdvojni: "Uvijek je bio uz mene i ja uz njega. Bio mi je najdraža osoba."

Ivan pokazuje snimke i fotografije na kojima su zajedno - u rovu, u vojnom vozilu, tijekom odmora. Kako vrijeme prolazi, može se primijetiti kako se dva nasmijana, zgodna mladića mijenjaju, postupno izgledajući sve umorniji dok im rat oduzima nevinost.

Svoje posljednje zajedničke trenutke proveli su u brutalnim borbama za svaku kuću u Bahmutu. "Tamo se nije moglo spavati. Napadali su nas 24 sata dnevno", kaže Ivan.

Maksim spasio brata i odvukao ga u zaklon

Jedinica dvojice braće zaglavila je u prostoriji bez prozora u jednoj zgradi. Morali su probijati zidove kako bi napravili vatrene položaje. Tada su dobili zapovijed da se povuku. Ivan se prisjeća trenutka prije ranjavanja: "Sjećam se da sam punio oružje. Izašao sam iza zida i vidio bljesak. Ostao sam paraliziran i pao sam."

Kaže da je tada osjetio toplinu krvi koja mu teče iz ozljeda na licu. Nije mislio da će preživjeti: "Mislio sam da sam gotov, iskrvarit ću i to je to."

Ali Maksim je dotrčao da ga spasi i odvukao ga natrag u zaklon. "Oživio me, izvadio mi polomljene zube i počeo mi pružati prvu pomoć", kaže Ivan. To je uključivalo i bušenje rupe u Ivanovu grlu kako bi se spriječilo gušenje.

Ivan pokazuje video kako mu njegov brat nježno briše krv ubrzo nakon eksplozije. Drugi video pokazuje Ivana kako pokušava hodati sa zjapećom ranom na licu, ali još uvijek drži svoju ukrajinsku zastavu: simbol hrabrosti i otpora u bitci za Bahmut.

"Moj brat nije dopustio da umrem"

Ivan ne sumnja da bi umro da nije bilo Maksimove pomoći: "Moj brat nije dopustio da umrem. Spasio me."

Maksim je pozvao pomoć preko radija. Ali prva ekipa bolničara koji su pokušali doći do njega poginula je u svom vozilu kada ga je pogodio ruski protutenkovski projektil. Trebalo je još devet sati prije nego što su Ivana uspjeli spasiti.

A onda je uslijedio Maksimov izuzetan čin samopožrtvovnosti. Umjesto da sa svojim bratom krene na sigurno, dobrovoljno se javio da ostane u Bahmutu, kako bi vodio njihovu jedinicu. Tjedan dana kasnije Maksima je ubio ruski snajperist.

U Ukrajini su pogrebi vojnika postali svakodnevica poput zvuka topništva na frontu. Ali nisu svi pogrebi poput Maksimovog. Uz njegovu ožalošćenu obitelj cijelo mjesto Tomakivka izašlo mu je odati počast.

Vijest od koje su svi strepili

Kleknuli su dok se pogrebna povorka probijala do groblja - poneki cvjetić ili zastava Ukrajine. Molitve i sjetna glazba popraćena suzama i jecajima.

Posljednjih godinu dana roditelji Maksima i Ivana živjeli su bitke svojih sinova posredno. Lilja i Serhij također su imali besane noći - s nestrpljenjem su čekali da im se jave njihovi dječaci. Često bi dobili samo kratku i smirujuću poruku: "Dobro smo, mama." Ali onda je stigla vijest od koje su strepili.

Lilja plače nad Maksimovim lijesom prije nego što je konačno spušten u zemlju - popraćena salvom iz vatrenog oružja. "Još uvijek ne možemo vjerovati. Moja duša je slomljena", kaže Lilja nakon sprovoda. Kaže da joj je mlađi sin jedini razlog da nastavi živjeti.

"On je anđeo"

Govori kako je Maksim imao priliku otići s Ivanom, ali nije htio ostaviti njihove mlađe i manje iskusne drugove: "On je heroj. On je anđeo. On je sunce. Nikada ne bi ostavio svog brata iako je znao da će i sam umrijeti."

Ukrajina ne želi objaviti koliko je života izgubljeno u ovom ratu. Ali osvrnete li se po groblju, ubrzo ćete shvatiti da cijela zemlja plaća iznimno visoku cijenu.

Na ovom malom groblju, u jednom malom gradu, nalaze se redovi svježe iskopanih grobova okruženih cvijećem. Maksimov pogreb bio je jedan od tri vojnička sprovoda koje je lokalni svećenik vodio tog tjedna.

"Dosad nisam pokapao prijatelje"

Za Romana, koji je i sam bio vojnik prije nego što se zaredio, ovaj je pogreb bio teži od drugih. On je obiteljski prijatelj i molio se s Maksimovim i Ivanovim roditeljima za siguran povratak njihovih sinova koje je poznavao.

"Često moram pokapati vojnike, ali nikad dosad nisam pokapao prijatelje", govori Roman za BBC.

Na sprovodu Ivan još uvijek drži ukrajinsku zastavu koju je nosio kad je bio ranjen - potpisali su je njegovi suborci uključujući i brata. Krv iz njegovih rana umrljala je plavu i žutu tkaninu.

BBC-jev reporter pita ga žali li sada što je odlučio otići u vojsku. Ivan odgovara: "Shvaćali smo da se možda nećemo vratiti, ali čast je boriti se za Ukrajinu. Zato ni na koji način ne žalim. Moj brat je dao život za našu slobodu. Nažalost, sloboda dolazi s krvlju."