Foto: Hina, Nadbiskupija Koeln

VELIKI financijski skandal koji ovih dana potresa Kaptol nakon što je isplivao u javnost još jednom podsjeća da Katolička crkva u Hrvatskoj ne pripada među institucije koje njeguju transparentnost poslovanja. Unatoč tome što svake godine dobiva stotine milijuna kuna iz državnog proračuna, zahvaljujući problematičnim Vatikanskim ugovorima, Katolička crkva u Hrvata nije pretjerano zainteresirana polagati građanima račune u vezi s tim kako taj novac troši, iako ga dobiva od poreza koje država ubere od tih istih građana.

Ta poslovična tajnovitost pogodno je tlo za bujanje raznih malverzacija i pronevjere, pa zapravo nije iznenađujuće što se Kaptol našao u dubiozama od navodno 50 milijuna eura zbog dvojbenih odluka i sumnjivih poslova svećenika Mije Gabrića, donedavno prvog čovjeka Zbora prebendara prvoslovne crkve, tj. glavnog ekonoma.

Dapače, na službenim stranicama Zagrebačke nadbiskupije, kao ni na službenim stranicama Hrvatske biskupske konferencije, uopće ne postoji rubrika Financije ili nešto tome slično, a nigdje se ne mogu naći ni detaljni financijski izvještaji. Slično je i na stranicama većine hrvatskih biskupija, s izuzetkom Dubrovačke, koju vodi biskup Mato Uzinić. On je 2015. godine objavio poslovni izvještaj o prethodnoj godini te nastavio s tom dobrom praksom i sljedećih godina, prvi put javnosti nudeći uvid u dotad posve tajnovite crkvene financije, no ostali biskupi većinom nisu odlučili slijediti Uzinićev primjer.

Njemačke biskupije objavljuju detaljne financijske izvještaje

Nasuprot tome, Katolička crkva u Njemačkoj, odnosno njezine biskupije, ima posve drugačiji stav kada je riječ o pravu javnosti da ima uvid u njezino poslovanje. Sve one već nekoliko godina redovito objavljuju vrlo detaljne financijske izvještaje te na svojim službenim stranicama imaju rubriku Financije. Ne samo da objavljuju izvještaje za prethodnu godinu, nego na početku svake objave i gospodarski plan za tekuću godinu, tako da se može usporediti i koliko se svaka biskupija tijekom godine držala vlastitih najava u poslovanju.

Primjerice, Nadbiskupija Köln - jedna od najbogatijih dijeceza na svijetu - za 2016. godinu objavila je izvrsno grafički oblikovan i detaljno uređen financijski izvještaj na 66 stranica, koji svatko može pogledati na njihovim stranicama na internetu. Izvještaj je naslovljen ''U sredini društva'', čime se jasno naznačuje da je ovoj nadbiskupiji iznimno važno biti dio njemačkog društva, a ne neka izdvojena, nedodirljiva i izolirana institucija koja se skriva od javnosti ili pak smatra da joj je ispod časti javnosti podnositi račun za svoje poslovanje i financije. U uvodu se odmah na početku citiraju riječi pape Franje (''Pronosite evanđelje, pa i riječima ako je potrebno.''), a onda se pak ističu raznolike humanitarne i socijalne djelatnosti nadbiskupije, te se izrijekom zahvaljuje ''poreznim doprinosima katolika naše nadbiskupije''. Nadbiskupija Köln se, dakle, javno zahvaljuje građanima koji je financiraju što to čine.

Protestantska crkva ima posebnu internetsku stranicu posvećenu isključivo svojem poslovanju

Treba naravno naglasiti da se Katolička crkva u Njemačkoj financira kroz Kirchensteuer, odnosno Crkveni porez, koji plaćaju građani koji se izjašnjavaju katolicima. Isto vrijedi i za ostale vjerske zajednice. Za razliku od Vatikanskih ugovora koji su svim hrvatskim građanima nametnuli obavezu poreznog financiranja Katoličke crkve, u Njemačkoj je način financiranja vjerskih zajednica demokratičniji i slobodnije postavljen. Iz toga onda proizlazi i crkvena praksa da se javnosti transparentno prezentiraju vlastite financije, a to ne čini samo katolička crkva nego i njemački protestanti okupljeni u Evangeličkoj crkvi. Oni čak imaju posebnu internetsku stranicu pod nazivom Kirchenfinanzen.de posvećenu financijama protestantske crkve, na kojoj se može detaljno pregledati različite aspekte njihova financiranja i poslovanja.

O tome da crkveni velikodostojnici ne mogu raditi s novcem što hoće i ne polagati račune vjernicima i javnosti svjedoči i slučaj biskupa Franz-Petera Tebart-van Elsta, kojega je papa Franjo smijenio s pozicije biskupa Limburga. Nota bene, i u slučaju kaptolskog skandala s navodno nestalih 50 milijuna eura morao je papa Franjo osobno intervenirati, te je Kaptol tek nakon toga povukao određene poteze, no skandal oko biskupa Tebart-van Elsta, koji je odlučio potrošiti milijune da si izgradi luksuznu rezidenciju, pokrenuli su katolički laici u njegovoj biskupiji, koji su smatrali da se crkveni novac ne smije trošiti na takve stvari, te su biskupa prokazali u javnosti.

U Njemačkoj biskupe osuđuju za krivokletstvo, u Hrvatskoj se ne moraju ni pojaviti na sudu

Tebart-van Elst nudi još jedan znakovit primjer kada je riječ o odnosu prema crkvenim velikodostojnicima u njemačkom i hrvatskom društvu. Njemački tjednik Der Spiegel 2012. je objavio kako je dotični biskup putovao do Indije avionskom prvom klasom, što baš i nije u skladu s kršćanskim propovijedanjem skromnosti, zbog čega ih je onda Tebart-van Elst tužio. Biskup je u kod javnog bilježnika ovjerenoj izjavi ustvrdio kako je putovao biznis klasom, no državni je odvjetnik u istrazi utvrdio da je Tebart-van Elst ipak letio prvom klasom, te je biskup osuđen za lažni iskaz sudu zbog čega je morao platiti kaznu od 20 tisuća eura. Tužbu protiv Der Spiegela je naravno izgubio, no ključno je uočiti da je biskup na njemačkom sudu tretiran kao svaki drugi građanin te je i primjereno kažnjen kad se njegovo krivokletstvo otkrilo.

U Hrvatskoj se, pak, biskupima omogućava da izbjegnu službeni sudski poziv na svjedočenje na sudu ako im se ne da, što je pokazao slučaj splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića, koji je sudu u Splitu poslao dopis u kojem traži da ga više ne gnjave pozivima na suđenje fra Šimi Nimcu, optuženom za pronevjeru, jer on o tome ništa ne zna. Splitski sudac Slavko Lozina je poslušao nadbiskupa, koji se na kraju nije morao pojaviti na suđenju.

U svakom slučaju, razlike u praksi Katoličke crkve u Njemačkoj i Hrvatskoj kada je riječ o odnosu prema javnosti i transparentnosti financija pokazuju da se Crkva u Hrvata mora mnogo više potruditi da pokaže dužno poštovanje prema građanima koji je preko poreza financiraju. Veća transparentnost sa sobom nosi i manje prilika za mućke, pa bi Kaptol iz najnovije financijske afere oko osramoćenog svećenika i ekonoma Mije Gabrića trebao naučiti da bi i sam mogao imati koristi od veće transparentnosti, ako ga već nije dovoljno briga da zbog odgovornosti prema javnosti otvorenije i u skladu sa suvremenim standardima transparentnosti poslovanja vodi i javnosti prezentira svoje financije i poslovanje.