NA DANAŠNJI dan 1920. godine sklopljen je Rapalski ugovor, dokument kojim Kraljevina SHS priznaje talijanske stečevine na istočnoj obali Jadrana. Italija je dobila Istru, grad Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, a Rijeka je proglašena Slobodnom Republikom, ali je par godina kasnije isto tako pripala Italiji.

Talijanske pretenzije na istok

Kada je Italija tražila svoje posjede koji su joj obećani tajnim Londonskim ugovorom, njene želje nisu bile ispoštovane. U novom svijetu koji su krojili pobjednici nakon Prvog svjetskog rata nije bilo više mjesta za tajne dogovore. Tako je američki predsjednik Woodrow Wilson talijanske zahtjeve smatrao čistim imperijalizmom. 

Velika Britanija i Francuska također su odgovarale Italiju od njenih zahtjeva. Francuska je u tome bila posebno glasna te je njen premijer Clemenceau govorio kako je nužno izgraditi prijateljske odnose s novim zemljama u Europi kako bi zajedno djelovali protiv buđenja starih sila poput Austrije ili Mađarske.

Ante Trumbić u Parizu

Hrvatsku je u ovim pitanjima u Parizu zastupao Ante Trumbić. Njegov glavni adut bila je demografija prostora koji su tražili Talijani. Gotovo pola milijuna jugoslavenskog stanovništva potpalo bi pod Italiju. Međutim Trumbića je brinula jedna stvar: vrijeme.

Činjenica da su Britanci, Amerikanci i Francuzi mogli diktirati Italiji kako će riješiti pitanje svoje istočne granice vrijedila je samo dok je njihova vojska na kontinentu. Međutim nakon ljeta 1919. većina vojnika već je otišla kućama (osim onih koji su nastavili ratovanje u Rusiji, gdje je započeo građanski rat), a Trumbić je znao da će u nekom trenu Jugoslavija morati popustiti.

Nakon što je Wilson otišao natrag u SAD, Velika Britanija i Francuska ipak su izašle Italiji u susret pa savjetovali Kraljevini SHS da riješi pitanje granice s Italijom. Predstavnici Kraljevine SHS otputovali su u gradić pored Genove po imenu Rapallo gdje se trebao obaviti posao.

Ante Trumbić u Rapallu

Premijer Miljenko Vesnić osobno je predvodio delegaciju. Iz njegove perspektive, bilo je vrlo važno da Hrvat Trumbić bude tamo prisutan te da vodi većinu rasprave. Ako Srbi ne povedu Hrvata da potpišu ugovor s Talijanima, doma će nastati neredi jer će Hrvati govoriti da su Srbi olako prodali zemlju za koju ionako ne mare. 

Trumbić ne samo da je bio Dalmatinac osobno investiran u ovaj problem, već je bio jedan od najsposobnijih ljudi u ondašnjoj državi. Bio je vrhunski poznavatelj prava te politike. U tom vremenu radio je kao ministar vanjskih poslova, što je samo bila još jedna u nizu od političkih funkcija koje je obnašao.

Međutim Trumbić nije mogao puno promijeniti. Nakon višednevnih pregovora potpisan je dokument u kojem Kraljevina SHS priznaje Italiji Istru, grad Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Italija je odustala od zadarskog zaleđa koji je bio obećan u Londonskom ugovoru, što su Mussolinijevi fašisti iskoristili i prozvali događaje u Rapallu "osakaćenim mirom", smatrajući da i dalje nisu dobili što je obećano.

Hrvatska ponovo razjedinjena

Grad Zadar tako je ostao izoliran od ostatka kopna. Njegova ekonomska aktivnost drastično je pala, zbog čega je Split uskoro postao najvažniji dalmatinski centar. Rijeka je također stagnirala u zadanom periodu iz političkih razloga, ali i zbog ekonomske krize koja je uslijedila krajem desetljeća. 

Rapalski ugovor zapravo nije riješio ništa. Samo je stvorio osjećaj nezadovoljstva na obje strane. Talijani su smatrali da i dalje nisu dovoljno kompenzirani za svoj trud u Velikom ratu, a Kraljevina SHS bojala se idućeg vala talijanskih zahtjeva.

Hrvatska je tako ponovo bila teritorijalno razjedinjena. Mnogi Hrvati bili su duboko razočarani situacijom, smatrajući da su propustili povijesnu priliku da postanu jedna cjelina. Srećom po Hrvate, Italija je izgubila idući svjetski sukob, dok su na ovim prostorima glavnu riječ ubrzo preuzeli partizani. Oni su oslobodili okupirana područja te dali Hrvatskoj i Sloveniji zapadne granice koje imaju danas (uz izuzetak Trsta).