INZULIN, hormon koji regulira razinu šećera u krvi, jedno je od najznačajnijih medicinskih otkrića 20. stoljeća. Njegovo otkriće i prva primjena na ljudima označili su prekretnicu u liječenju dijabetesa, bolesti koja je do tada bila gotovo sigurna smrtna presuda.

Otkriće inzulina

Početkom 20. stoljeća znanstvenici su sumnjali na to da gušterača proizvodi tvar koja regulira razinu glukoze u krvi. Međutim, izolacija te tvari pokazala se izazovnom. Kanadski liječnik Frederick Banting, zajedno sa studentom Charlesom Bestom, 1921. godine uspio je izolirati tu tvar iz gušterače pasa. Nazvali su je "inzulin", prema latinskoj riječi "insula", što znači otok, referirajući se na Langerhansove otočiće u gušterači gdje se inzulin proizvodi.

Prva primjena na ljudima

Prva klinička primjena inzulina dogodila se 11. siječnja 1922. godine u Torontu. Pacijent je bio 14-godišnji dječak Leonard Thompson, koji je bolovao od teškog oblika dijabetesa i bio na rubu smrti. Nakon prve injekcije, koja je sadržavala nepročišćeni inzulin, Leonard je razvio alergijsku reakciju.

Biokemičar James Collip tada je intenzivno radio na pročišćavanju inzulina te je 23. siječnja Leonard primio drugu injekciju pročišćenog inzulina. Rezultati su bili izvanredni; razina šećera u krvi značajno se smanjila, a simptomi dijabetesa počeli su se povlačiti. 

Ovaj uspjeh otvorio je vrata za masovnu proizvodnju inzulina i njegovo korištenje u liječenju dijabetesa diljem svijeta. Prije otkrića inzulina, dijabetes je bio gotovo neizlječiva bolest, a pacijenti su često umirali u roku od nekoliko mjeseci ili godina od postavljanja dijagnoze.

Bolest je poznata od antike i bila je smrtonosna

Suvremena percepcija dijabetesa je dijametralno suprotna od one kakva je bila prije 1921. godine. Dijabetes je tisućama godinama označavao bolest od koje se umire za tjedan dana, a najsretniji pacijenti živjeli bi još nekoliko mjeseci. Bolest nam je poznata od antičkog vremena, čak postoji izvor iz starog Egipta gdje doktori prepoznaju bolest koja tjera ljude na često mokrenje.

U međuvremenu su našu civilizaciju napale razne epidemije bolesti, prošli smo kroz konstantne periode ratovanja i društvenih nemira, mijenjali su se sustavi; ali pomaka oko dijabetesa nije bilo tisućama godina. 

Zato je još zanimljivija činjenica da su se Frederick Banting i Charles Best odlučili pozabaviti ovim fenomenom. Istraživali su utjecaj inzulina na šećernu bolest te došli do revolucionarnih rezultata u manje od godinu dana. Njihovo istraživanje nastojalo je dokazati da inzulin spušta razinu šećera u krvi, no glavni problem je bio izolirati inzulin kako bi se mogao koristiti za tretiranje ove bolesti. Banting je nakon više mjeseci neuspjeha napokon uspio izolirati inzulin iz gušterače psa. 

Znanstvenici su odmah znali kakve će posljedice imati njihovo otkriće. Znali su to i svjetski znanstveni krugovi pa su ih iduće godine nagradili Nobelovom nagradom za medicinu. Nagradu su zapravo dobili Banting i njegov nadzornik, no Banting je htio da svi znaju da bez Besta istraživanje ne bi bilo uspješno.

Neophodan lijek za milijune ljudi

Dijabetes ima dva tipa, jedan je značio sigurnu smrt 1921.

Uspješna izolacija inzulina smatra se jednim od najvažnijih otkrića medicine u 20. stoljeću, bok uz bok s otkrićem antibiotika ni deset godina kasnije. Doslovno preko noći milijuni života mogli su biti produljeni, a bolest koja je do tada značila sigurnu smrt sada je mogla biti tretirana. Prva kompanija koja je počela prodavati inzulin napravila je to već 1922. godine, a djeluje i danas. Zove se Novo Nordisk. 

Dijabetes se pojavljuje u dva oblika: tip 1 i tip 2. Tip 1 je autoimuna bolest koja se obično javlja u djetinjstvu i kod adolescenata, a nastupa kada naš vlastiti imunološki sustav napadne stanice u gušterači koje proizvode inzulin. Tijelo koje boluje od tipa 1 ne proizvodi inzulin i potrebno ga je unijeti egzogeno. Ovaj tip dijabetesa do 1921. ubio je gotovo svakoga tko ga je imao, uglavnom unutar tjedan dana.

Tip 2 je puno češći oblik ove bolesti. Pojavljuje se uglavnom kod odraslih i starijih, a nastaje radi pretilosti i unosom velike količine šećera, što dovodi do inzulinske rezistencije. Može se kontrolirati mijenjanjem životnih navika i manjim unosom šećera. Otkriće Bantinga i Besta posljedično je rezultiralo izumom inzulinskih tableta koje mogu pomoći u regulaciji ovog oblika bolesti.

Društveni efekt otkrića iz Toronta

Zanimljivo je da je izolacija inzulina otvorila put osamostaljenju mnogih žena ranog 20. stoljeća. Naime, nakon što je inzulin pušten u prodaju mnogi su pacijenti unajmili privatnu medicinsku sestru koja bi se brinula o njihovoj bolesti. Odjednom je potreba za medicinskim osobljem porasla, što je gurnulo mnoge žene tog vremena da se prvi put zaposle. Medicinske sestre bile su spona između znanstvenih otkrića i praktične primjene istih te su sa svojim znanjem omogućile mnogim pacijentima da žive još dugi niz godina.

Neovisno o otkriću iz Toronta, trebamo biti svjesni kao društvo da je dijabetes i dalje vrlo opasna bolest koja je u stanju ubiti čovjeka ako nije pod nadzorom. Ovo se osobito odnosi na tip 1 koji zahtijeva puno veću razinu konstantnog opreza. Hrana koju jedemo danas češće dolazi iz industrijskog uzgoja umjesto onog domaćeg, što nutricionisti smatraju glavnim razlogom naglog povećanja broja pacijenata u 21. stoljeću. 

U svijetu od dijabetesa danas boluje preko 550 milijuna ljudi, a očekuje se da će se u narednih 10 godina broj povećati iznad 600 milijuna. Dijabetes je danas prisutniji u društvu nego ikada prije u povijesti ljudske civilizacije.