PRETPOSTAVLJAM da ste svi pročitali makar nešto iz Biblije, znate puno priča, nešto izreka, možda ste si dali truda i da naučite malo više od obavezne lektire u školi. Vjerujem da među vama ima i onih koju su pročitali cijelu Bibliju, bilo bi dobro da to napravi svaki obrazovaniji čovjek. Kako sam i prije govorio, radi se o književnom dragulju.

Ne znam kakav generalni stav imate o toj knjizi, ali trebate znati ovo: ljudi koji je dobro poznaju, koji su analizirali brojne njezine tekstove i bavili se samim njezinim nastankom i razvojem, jednostavno više ne vjeruju u nju kao božansku objavu.

Vapaj teologa

Upoznao sam brojne stručnjake koji su proučavanju Biblije posvetili cijeli svoj život. Krenuli su još u ranoj mladosti, nošeni iskrenom vjerom i željom da kroz tu knjigu spoznaju Boga.

Svi oni danas su zakleti skeptici. Ostat će mi u pamćenju scena s jednog biblijskog simpozija kad sam prolazio pokraj jedne skupine tih istinskih znalaca. Jedan mi se okrenuo i uz prešutno odobravanje drugih mrtav ozbiljan rekao: "Mi trebamo drugu Knjigu."

Iz ranijih sam razgovora shvatio što je htio reći. Pokušat ću to i vama što jednostavnije objasniti, a imate i udžbenika koji to rade puno detaljnije.

Nepoznati pisci

Da krenem s pitanjem autorstva biblijskih spisa.

Kratak odgovor: ne znamo tko su autori.

Duži odgovor: Mojsijeve knjige nije pisao Mojsije, zapravo, nije ih pisao jedan čovjek, osobito ne iz ranog željeznog doba. Pisala ih je raznolika skupina autora stoljećima nakon što je navodno živio Mojsije.

Matej, Marko, Luka i Ivan postali su pisci Evanđelja tek krajem drugog stoljeća. Drugačije rečeno, tako je tada Crkva nadjenula imena (i prigodne kratke biografije) anonimnim autorima četiri ključna kršćanska spisa. Oni se nisu potpisali, samo je u Ivanu pisac završnog poglavlja aludirao da se radi o omiljenom Isusovom učeniku. Spisi su nastali desetljećima nakon navodnih događaja i jamačno ih nisu pisali ljudi koji su osobno poznavali Isusa.

Davidove Psalme pisali su brojni pjesnici, nijedan od njih nije bio David (podnaslovi nekih psalama možda i daju prave autore).

Od spisa Novoga zavjeta znamo samo da je Pavao napisao sedam poslanica, dok su ostale poslanice pripisane Pavlu napisali ljudi koji su se lažno predstavili (kao i spise Petra, Jakova i Jude). Autor Otkrivenja možda se stvarno zvao Ivan (kako se i sam predstavlja na početku), samo što definitivno nije apostol Ivan, posebno ne onaj koji je pisao Evanđelje.

Ovo su samo neki od primjera, za detalje uzmite bilo koji teološki udžbenik na ovu temu, imate ih na KBF-u, da ne mislite kako sam sad ja krenuo odoka nabadati.

Jednom, jako davno

Odmah povezano s pitanjem autora jest i vrijeme nastanka spisa. S nekima imamo malo više sreće, primjerice, za Poslanicu Rimljanima znamo da je nastala negdje 57./58. godine. Evanđelja (Marko, Matej, Luka) su pisana nakon 70. godine, Ivan nakon 90. Brojne starozavjetne knjige nastaju tijekom i nakon sužanjstva u Babilonu. Možda je najstariji tekst Deborina pjesma (iz Suci 5), jezično gledano je arhaičan i vjerojatno iz XI.-XII. stoljeća stare ere.

Određivanje vremena nastanka nekog spisa zna biti nemoguća misija. Uzima se u obzir jezik, pokušava shvatiti povijesna pozadina, svejedno, nitko pametan ne zna kad je, primjerice, pisana Knjiga o Jobu.

Kako je glasio tekst?

A još veće probleme imate kad pokušavate otkriti kako je izvorno glasio biblijski tekst. Ostao je priličan broj drevnih rukopisa, a među njima koliko god hoćete razlika (samo u Novom zavjetu imate ih oko 330 tisuća). Stari zavjet nam je sačuvan u nekoliko rukopisnih tradicija, od kojih je najočuvanija takozvana masoretska (nastala u srednjem vijeku). Mislim da sam vam već spomenuo riječi jednog katoličkog starozavjetnog stručnjaka o tim različitim tekstualnim predajama: "Svi su oni mesarili po tekstu."

I to toliko mesarili da mi nikad nećemo znati kako je točno glasio tekst u izvorniku. Vrhunski stručnjaci za Novi zavjet sve su bliže tome da odgonetnu kako je 99% glasio tekst u drugom stoljeću, dakle, stotinjak godina nakon izvornih spisa (koji, naravno, nisu i nikad neće biti pronađeni). Nitko ne misli da je u izvornom tekstu, primjerice, stajalo da je Isus kamenovan, ali je prilično jasno da ne stoje, među ostalim, ni riječi "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" (Luka 23,34).

Što su htjeli reći?

Dug je put od onoga što su pisali autori do onoga što vi čitate. Osim razlika u rukopisima, imate i probleme u razumijevanju određenih riječi, posebno u Starom zavjetu. Svojedobno me jedan zajapureni vjernik uvjeravao da njegov rabin zna značenje svih riječi Tanaka (kako Židovi zovu svoj sveti tekst). Ne zna ih nitko, imate brojne izraze koji se samo jednom spominju u cijeloj knjizi i onda se nagađa što bi mogli značiti.

Čak i kad na kraju zbog tradicionalnih i dogmatskih razloga neka kršćanska denominacija prihvati jedan prijevod kao točan i mjerodavan, opet vam ostaje pitanje što je autor htio reći. S kim to točno razgovara vračara u En Doru – s pokojnim prorokom Samuelom ili s nekim duhom? Ako je Samuel, gdje se onda on to uopće nalazi? (Prva Samuelova 28). O tome je još u antici postojalo bezbroj tumačenja.

Ili na što Pavao misli kad kaže: "Što čine oni koji se krste za mrtve?" (15,29). Čitao sam jedan detaljan pregled osamdesetak različitih tumačenja ovoga teksta, nijedno ne zadovoljava.

Ova razmimoilaženja nisu bezazlena, cijele dogme ovise o njima. One iste dogme koje vam na vjeronauku izlažu kao Einsteinovu formulu za odnos energije i mase.

Povijest s agendom

Da Biblija nije sa znanošću na ti, ne treba nikoga čuditi niti je to za neku posebnu osudu. Puno su veći problem povijesne netočnosti, iskrivljenja i izmišljanja. Ni nakon više tisućljeća nemamo ni jedan jedini pokazatelj da su Izraelci izašli iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom. Sve što na temelju arheologije znamo o periodu nakon Davida totalno se kosi s onime što nam Biblija priča o Salomonu.

Jedan od ključnih razloga povijesnih netočnosti je to što se tekstovi pišu stoljećima nakon navodnih događaja. I tu pisanje povijesti ima svoju agendu, prema kojoj se vodi cijela naracija. Nepoznati svećenici iz vremena progonstva u Babilonu smišljaju cijelu priču o jedinstvenom Izraelu pod Davidom i Salomonom, o uzurpatorima sa sjevera, o zlim ženama koje su zavele Izraelce u idolopoklonstvo. Kad istražite dublje bilo koju od tih naracija, shvaćate da su sve redom ili izmišljale ili iskrivljavale činjenice do neprepoznavanja. Događaji u Esteri, Juditi i Danielu totalna su fikcija, samo su smješteni u određeni povijesni okvir kako bi glumili vjerodostojnost (Judita je čak i u tom pogledu totalno pogrešna).

Izuzetak čine knjige Ezre i Nehemije, kao i dijelovi knjiga o Kraljevima, njih pišu suvremenici. Ali i tu imamo prije svega propagandu, a ne pravu historiografiju. Dodajmo tome i brojne legende o Petru i Pavlu u Djelima apostola te popriličan broj izmišljenih priča i Isusovih izreka u Evanđeljima. I o tome možete čitati u suvremenim katoličkim udžbenicima, a još više kod protestanata koji o tome slobodnije pišu.

Nemoralni problemi

Svemu tome nadodajte i brojne biblijske tekstove koji se protive svim našim moralnim osjećajima. Ljudi su, veli Postanak 6, postali toliko zli da Bog odlučuje pobiti praktički cijelo čovječanstvo – uključujući žene i djecu – zajedno s 99.99% životinja. Egipćani su toliko zli da Bog odlučuje svima ubiti prvorođenca, kaže Izlazak 11. Masovni pokolji od Postanka do Otkrivenja, kao i brojna okrutna ubojstva i silovanja, najčešće s izravnim božanskim odobrenjem, djeluju stravično i nama koji smo se nagledali svega i svačega u ratnim i akcijskim filmovima (ili i u stvarnosti). Sami vjernici pokušavaju to nekako zaobići raznim metaforičnim tumačenjima, čime samo pokazuju da su im opisani događaji ljudski i vjernički gledano neprihvatljivi.

"Mi trebamo drugu Knjigu", rekli bi praktički svi teolozi koji su se dublje bavili Biblijom. No kao što znate, ta se druga knjiga neće nikad pojaviti.

Ako unatoč svim ovim problemima i dalje vjerujete u božansku nadahnutost Biblije, to je vaše ljudsko pravo. Činite to slobodno, ali unutar svoja i crkvena četiri zida.