BADNJAK, 2022. godina. Za nekoliko dana bit će točno dvije godine od razornog potresa na Baniji.

Donosimo slike potresom i nebrigom uništenog kraja. Uništene zemlje, uništenih ljudi. Za uništene ljude manje je kriv potres, a više ono što se događalo nakon njega. Ili ono što se nije događalo. Pa ipak, oni su tu. I ne predaju se, unatoč svemu. Zato i ovaj Božić posvećujemo upravo njima. 

PRVA PRIČA

Glina. Pepeljaste kose i blagog lica koje tako možda neće djelovati na slikama, dočekuje nas Slavko na ogradi svog dvorišta. Na pola dvorišta je puteljak. Desno od puteljka je kuća stradala u potresu. Lijevo mobilna kućica. Na ogradi stoji natpis “Oštar pas”. Psa nema, kućica na kraju dvorišta je prazna. Desno od kućice je spremište. I na njemu je lako uočiti ostavštinu potresa.

“Tu smo spavali”, pokazuje na otvoreno spremište na dnu dvorišta. “Dok nismo dobili kontejner spavali smo u toj šupi. Evo, peć”, pokazuje nam na staru peć na ulazu u prostor koji tek krov i stvari koje se u njemu nalaze odvaja od ostatka dvorišta. “Bome desetak dana smo spavali tu, dok nije došao kontejner. Tu smo navukli neki kauč i tu smo tak ležali. Slabo je ta peć grijala. Malo sam to zatvorio, navukao neke daske i deke”, pokazuje Slavko rukom pa odmah dodaje: “Svejedno je hladno bilo”.

Pogledava kuću u kojoj su nekada živjeli.

"Ulazim na rizik, uvijek nabrzaka. Rekli su da ću biti obaviješten o kući, ali nitko me nije obavijestio"

“Bojim se ulaziti unutra, ali ja idem na rizik unutra jer ja imam toplu vodu u tamo, u kontejneru nemam. Poperemo suđe tamo. I veš-mašina pere veš. I tako, ulazim na rizik unutra, uvijek nabrzaka. A u tom kontejneru spavam i po danu najviše sam po vani, kad ne pada, ne mogu uvijek biti.”

Zahtjev za obnovom, kaže, podnio je odmah nakon potresa. 

“Nitko ništa mi nije javio. Ja sam išao pitati u općinu. Oni su meni rekli kao da ću ja biti obaviješten ovo ljeto ako tko šta bude dolazio delat, ali nitko me nije ništa obavijestio. I to tak stoji. A ja sam zahtjeve podnio, i papiri su sve u redu. I sad tako to stoji, dvije godine. I nitko ništa ne dolazi delat, i nitko ništa ne pita.”

Slavica i Slavko pokazuju mobilnu kućicu. Čim odškrinu vrata, puca pogled na prozor s druge strane kućice. Cijeli prozor prekrivaju lampice. Slavica ih je brižno postavila, izgledaju poput zavjese. Jedina su božićna dekoracija u kućici. Simbolično baš na prozoru, jedinom mjestu koje vizualno proširuje skučenu kućicu. Tu gledaju dolazi im tko u posjetu. Tu čekaju ljude koji nikada ne dođu. 

"Tužan sam i žalostan, ne znam šta će biti. Onda se sekiram"

“Nekako sam žalostan i tužan, ništa ne znam kad će biti i šta će biti. Onda nekako sekiram se. Vidim nekome delaju, onda mislim ne možemo svi doći na red, da kad dojdemo na red da će doći valjda nešto onda i meni. Sve mislim ne možemo svi odjedanput, i sad je to sve na čekanju. Tak ja zamišljam”, rekao je.

Pitamo Slavcu za lampice. Nasmije se, drago joj je kad netko primijeti taj dašak blagdana koji odudara od ostatka kućice. 

“Hvala bogu, makar da je Božić. Kak ne bi bili sretni. Ide Božić, Nova godina…”, govori i dalje uz osmijeh Slavica. No nije to onaj pravi, bezbrižni osmijeh. Slavko je pogledava pa zausti: “Samo, eto, nije to više onako nekako kako je bilo… Sve tužno i žalosno. Dođe Božić, tužno i žalosno, a ne da si u veselju kad nisi u svojoj kući”.

Ovo “u svojoj kući” su i Slavko i Slavica izgovorili istovremeno. Savršeno se razumiju. 

"Kao da sam u zatvoru"

"Nije kao prije kad smo znali biti i veselili se. Kad smo bili u svojoj kući. Sad u kontejneru, nisi u svojoj kući i onda čemu ću se onda jadan i veseliti. Nemaš se čemu veseliti sad”, govori Slavko. 

Sad se i Slavica uozbiljila. Sekundu kasnije krenut će joj suze. 

“Tako i meni fali sve. Isto nisam u kući, tu sam, kao u zatvoru”, procijedila je.

"Ako umrem, umrem u kontejneru i gotovo"

Čemu se nadaju?

“Nadam se da čim prije da mi se kuća napravi, a tko zna kada. To bi najviše voljela”, reći će Slavica.

Slavko dodaje:

“Moram tu sad biti dok sam živ. Ako umrem, umrem u kontejneru i gotovo. Šta bi ja. Ako mi prije kuću ne naprave.”

DRUGA PRIČA

Majske Poljane. Što više idemo prema kraju sela, to je više ruševina, neraščišćenih. Dvije godine od potresa. Prolazimo pored mjesta na kojem je tog kobnog 29. prosinca poginuo starac, u ruševinama svoje kuće. 

U jednom od sljedećih dvorišta stoji žena kratke kose. Snažna je, grlata. Zove se Zlata Drezga. Malo dalje je suprug, Branko Drezga. Zlata već u prvim rečenicama zvuči kao žena koja je čvrsto odlučila da ovdje više neće živjeti. 

“Mi smo tražili iseljenje. Meni se ukliještio živac, idem na injekcije, neki dan neće upaliti auto. Ovdje se ne može živjet. Imam unuka koji ima 15 godina, odličan je učenik. On je dvaput tu bio od potresa, on ne želi doći… Ja sam pet godina od tu biciklom išla u pilanu raditi. Bila sam najstariji radnik tamo. Otišla sam u mirovinu nakon potresa jer je mog muža zatrpalo tu nakon potresa. Otišle su mu noge pa ga nisam mogla ostaviti. Morali smo ga dizati i dizati, inače bi završio u invalidskim kolicima”, u dahu priča.

"Nema ljudi, nema sela"

Za vrijeme potresa Branko je bio u kući. 

“Ja sam bila na pilani u vrijeme potresa, interneta nije bilo, telefoni nisu radili. Kad je sve to prošlo, on je uspio sjesti u auto i na pola puta me sreo, ja sam pošla pješke. Samo je meni i mojoj kolegici čijeg muža i sina više nema rekao: ‘Cure moje, nema ljudi, nema sela'. I samo je plakao. Mi smo mislili da je on skrenuo s pameti, nismo mu vjerovali. On sebe nije vidio, ali bio je sav od šute, krvav. Bio je napol bos. Bila sam samo sretna što smo živi jer se mojim prijateljima desilo što se desilo.”

 Samo je vikao: ‘Nema sela, nema ljudi’. Mislili smo da je poludio, a onda smo shvatili”, prisjeća se Slavica razornog potresa. 

“Žena iz ureda za obnovu nije vjerovala da se i dalje tuširamo kako se tuširamo. Imamo pumpu u bunaru. Izvučemo vodu, ugrijemo u velikom loncu i zalijevaš se kao da imaš tuš. Tako se kupamo, eto”, govori Zlata. “Deda je složio tu pumpu”, dodaje i blagim pogledom pronalazi Branka. 

"Pomoći nema. Nitko nas nije obišao, nikad"

“Sami smo spustili tu pompu, plovnu onu, rusku. Onda sam spojio to na kampicu, i tako se koristimo tom pumpom. Pomoći nema. Nitko nas nije obišao da pita treba li vam ovo, ono. Ne. Nikad. Nikad.”

Premda su čvrsto odlučili otići iz Majskih Poljana, i dalje se trude da ovaj komadić zemlje bude ljepše mjesto za život nego što to objektivno jest. Ponosni su na svoj cvjetni vrt. I dalje ga uređuju, ali kažu da to nije ni blizu onome kako je prije izgledao. Pored njega je ruševina. 

“Ovo smo mi sami srušili”, pokazuje nam na ruševine kuće koje se nalaze ispred mobilne kućice u kojoj sada žive. Ostala je samo cigla rasuta po površini temelja onoga što im je nekada bio dom. “Kod nas još nitko nije bio niti nas je nazvao”, dodaje. Nešto joj je palo na pamet. “Još su se jako naljutili jer smo sami srušili kuću. Imala je crvenu naljepnicu, a gospodin u kontejneru mi je rekao da se možda mogla popraviti”, prepričava. 

"Nema nade, bar da ti daju nadu..."

Uključuje se Branko.

“Imamo unuka. Sve je visjelo, što ćeš od toga, koga čekati? Dvije godine su prošle, nitko se nije javio. Onda bolje ideš rušiti, da djetetu to ne bi palo na glavu. Ili da se zmije uvuku.”

Zlata kaže da mjesečno bar dvaput ode u Glinu, u urede odgovornih da pokuša dobiti nekakve informacije, ali nikad ništa. Ne zna, kaže, ima li smisla više uopće ići. “Nema nade. Bar da ti da nadu. Da mi kaže da li će netko doći tu za mjesec dana da to sve vidi i da ode dolje na to gradilište naše…”, kaže. 

Kad upitamo kako žive, Zlata uzdahne. 

"Najteže nam je zbog unuka i kćeri. A ja i deda, kako bude"

“Živimo kako živimo. Živimo dosta skromno, siromašno, ali sretni smo u duši. Ide Božić, sva su nam djeca živa, unučad, živ mi je moj muž koji je bio ovdje zatrpan. Njega sam našla živoga, to mi je najveća radost. A teško je, vidi se kako se živi. A najteže mi je što nas nikada nitko nije nazvao, došao. Što nije pitao”, govori Zlata drhtavim glasom. 

Branko gleda u neku točku. Oči mu se napunile suzama. Izbjegava izravno pogledati u Zlatu pa se okreće i gleda u daljinu, da suze ne poteku jače.

“U dvije godine smo prikupili veliki dio papira, donirano nam je gradilište u Glini. Prikopčali smo i struju i vodu i kanalizaciju. Imamo uvjete, da samo netko dođe i pogleda, doveze jednu montažnu kuću. Za državu to bi bilo jako malo novaca. Mi smo stari, bolesni ljudi, ne možemo ovdje živjeti. Naš unuk od 15 godina tu ne može živjeti. On spava s majkom na krevetu jer oni imaju 25 kvadrata drvene kućice, a mi smo ovdje. Najteže je zbog njih, a ja i deda, kako bude”, ispričala je. 

"Ministar je rekao da su ljudi ovdje nekad tako živjeli. To je ružno, to nas male ljude jako vrijeđa"

Što ih najviše boli?

“Rijetko gledam televiziju, internetom se ne služim, ja to nemam. Čula sam prije dvije večeri na televiziji kad je ministar rekao da su ljudi ovdje nekad tako živjeli. To je ružno. Da su živjeli tako pa što onda ako žive u kontejnerima. Boli me nepravda i bole me takve riječi. To nas male ljude jako vrijeđa”, govori Zlata. Stišću joj se oči. 

Branko pojašnjava zašto ih takve riječi vrijeđaju. 

“Nije to tako ovdje bilo. Ljudi su bili radišni, vrijedni, pošteni. Ono što je imao, imao je, bio je zadovoljan. A s čime da sad bude zadovoljan, nemam pojma. Dvije godine su prošle, sad po novom opet daju hranu, svaka čast, i to je trošak, ali što oni misle od nas, ne znam. Ali treba rješavati kuće, pusti sve drugo, za drugo ćemo se snaći.”

Nije, kaže, mogao ni zamisliti da će nakon rata biti u ovakvoj situaciji. 

“Sad opet moram biti prosjak u ovoj državi, zašto, zbog čega?" govori Branko. Drhti mu glas. Ispod očiju su mu izražene vrećice podočnjaka. Sada imaju funkciju zadržavanja suza i sprječavaju da poteku niz lice. Zlata ga brižno pogledava. Smiruje ga. 

TREĆA PRIČA

Kontejnerska naselja u Glini i Petrinji. Prvo smo u glinskom. Šljunak i kvadratno raspoređeni kontejneri. Tek na njih par izvana se vidi pokoji božićni ukras.

Kucamo na vrata kontejnera broj 3.

U njemu živi šesteročlana obitelj. Muž, žena i četvero male djece. Kod kuće su mama i djeca.

Najmanji dječak uzima nam mikrofon. Hoda s njim uokolo, ne ispušta ga iz ruke. "Obožava pjevati", kaže mama Dragana Čupović. 

Razgovaramo s njom, ne žali se puno. Kaže, djeci zna biti naporno jer su stalno sva zajedno. Ali sad se vesele blagdanima i poklonima, a ona i suprug se vesele s njima. I u ovim uvjetima. 

Čovjek koji leži u kontejneru broj 27

Odlazimo do kontejnera s brojem 27. 

Odškrinuta vrata otkrivaju pogled na jedan krevet. No kad se zakorači u skučenu unutrašnjost, postaje jasno da se u kontejneru nalazi i drugi krevet. Na njemu nepomično leži čovjek. Ime mu je Milorad Meandžija. Lijeva noga mu je zamotana, slomio ju je. Čovjek koji živi u kontejnerskom naselju udomio ga je u svojem kontejneru jer Milorad u svom dvorištu ima kontejner bez sanitarnog čvora. Ima poljski WC do kojeg sada ne može.

“Dvije godine će biti (od potresa, op.a.), a uvijek isto stoji. Niti se pomiče niti ništa. Ja imam taj kontejner, ali prokišnjava. I to još vani ti je WC, poljski. A ja sad s tom nogom ne mogu doći do njega, u tome je problem. Nije mi ovo rješenje da budem kod čovjeka, njemu na teret. Mislim, neće on reći da sam mu na teret, ali meni to tako ispadne”, govori Milorad. Spusti pogled i malo tiše doda kako nije naviknut ovako ovisiti o drugima. 

U kontejner je ušao i treći čovjek. Ogorčen je. Neki su, kaže, od privatnih donacija primili i više nego što im treba, a drugi nemaju ništa. Dok govori kako drugi nemaju ništa, pokazuje na Milorada koji i dalje nepomično leži na krevetu.

Petrinja

Kontejnersko naselje u Petrinji. Pored naselja je izgrađen kontejnerski poslovni centar koji nosi ime Centar novog života. Ondje ima ljudi, kreću se užurbano, blagdani su na vratima. 

Dvadesetak metara dalje kreću stambeni kontejneri. Sunce je, nije hladno, ali oko kontejnera je malo ljudi. Vjetar pomiče dječje igračke po puteljku. Nekoliko djece se igra. Ispred jedne kućice je okićen bor. Na kontejneru hrvatska zastava. 

"Sve su to lijepa obećanja. A bože moj, čekamo"

Ispred njega za stolom sjedi čovjek kraće sjede brade i požutjelih brkova. Na očima su mu crne sunčane naočale. Pitamo ga o okićenom boru. 

“Odmoriš živce”, kaže dok otpuhuje dim cigarete i pogledava prema boru. “Sve su to lijepa obećanja. Pa ispiši ovo, pa ispiši ono, bože sačuvaj. Ali kaže gospođa iz ministarstva: na ljeto. Papire traže da te bog sačuva. A bože moj, čekamo”, kaže. 

I čekaju. Za nekoliko dana započet će treća godina - čekanja.  

***

Obećanje je obećanje. Ili bi barem trebalo biti.  Prošle smo godine pred božićne blagdane posjetili Branku Majkić iz Majskih Poljana. Zamolila nas je da je posjetimo i ove godine, da vidimo je li se što promijenilo. 

Obećali smo i evo dolazimo. Branka nas čeka u dvorištu. Prvo što vidimo je već nam poznat širok osmijeh. 

Dvorište jedva prepoznajemo. Od prošle godine na istom mjestu je samo ona potleušica koja služi kao priručna kuhinja. Uredskog kontejnera bez WC-a više nema. Umjesto njega sada na sredini dvorišta stoji mobilna kućica. “Dođite vidjeti da je ovo sad hotel s četiri zvjezdice”, govori Branka i pokazuje nam kućicu koja ima kuhinju s blagovaonom, dvije sobice i WC. 

Prisjeća se našeg posjeta uoči prošlih blagdana.

“Stvarno vam se od srca zahvaljujem, od prošle godine za mene je već pomak što sam dobila tu mobilnu kućicu, topla voda, struja… I to je već nešto, i to je nekakav pristojan život nakon uredskog kontejnera. S obzirom na to da sam ja od Republike Hrvatske dobila rješenje o uklanjanju objekta i gradnji zamjenskog, od toga je urađeno samo uklanjanje”, kaže. 

"Ova gradnja nije obnova Republike Hrvatske, to je donacija iz Srbije"

No ono pravo nazire se iza mobilne kućice. Prava montažna prizemnica. Stavljena je pod krov, Branka pojašnjava da su preostali još unutarnji radovi i da bi trebala biti spremna za život za najviše tri mjeseca. 

“Ta gradnja koju vidite nije obnova Republike Hrvatske. To je donacija iz Srbije za pet obitelji u Majskim Poljanama”, govori Branka.

“Radi se kuća umjesto one kojoj su poginuli otac i sin Tomić, u tih pet sretnika koji će je imati je i obitelj Bjelajac s dvoje male djece, mislim da ste kod njih bili prošle godine, jedan samac i jedna kuća u gornjem dijelu Poljana”, nabraja Branka pa dodaje kako su ljudi obišli kuće i odabrali one koji su u najtežoj situaciji.

"Pet obitelji je izdvojeno za te donatorske objekte jer smo bili u najgoroj situaciji, nitko nije imao utjecaja na to kome će se raditi te kuće. Oni su došli i obišli teren vidjeli kakvo je stanje. I to nešto znači. Bila bi drska da kažem da se ne veselim tom ulasku u kuću i boljem i funkcionalnijem životu."

"Ja bih stvarno htjela poručiti našim veličanstvenima. Imaju ti ljudi, obraza, srama? Kad sjednete za svoj blagdanski stol, razmišljate li o svojim građanima?"

Kažemo joj da nam se čini da tu postoji neki "ali". 

“Ima, jer 'ali' je upravo to što je nama jedno od obećanja bilo da ćemo mi svi na godišnjicu potresa biti svi u svojim kućama”, uzdahne pa ipak dodaje: “Ali ako ništa nije početo, nema nade ni da će biti završeno”. Sretna je što je njena gradnja u tijeku, svjesna da s mnogim drugima to još nije slučaj. 

Malo je zastala, pogledala kroz prozor i uzdahnula. Riječi su potom same krenule. 

“Ljudi na vlasti, ne govorim o običnim smrtnicima u koje i sama spadam, nemaju sluha za unesrećene i za ljude koji žive u ovim, ovakvim čak ni minimalnim uvjetima. Ja bih stvarno željela poručiti odgovornim ljudima. Veličanstvenima. Našim veličanstvenima. Imaju li ti ljudi obraza, srama, karaktera, čovječnosti? Kada sad sjednete za svoj blagdanski stol, razmišljate li o svojim građanima, sugrađanima da nemaju gdje skuhati kavu, a kamoli jesti?”