BITKA za Verdun bila je najduža te jedna od najkrvavijih bitaka iz Prvog svjetskog rata. Trajala je od 21. veljače do 18. prosinca 1916. godine. Njemačke snage zauzele su obližnje brdo te otamo izvršavale napad na Verdun, znajući da će ga Francuzi žestoko braniti. Premda je francuska vojska na kraju natjerala njemačke vojnike na povlačenje, obje su strane izgubile po 350.000 ljudi u 10 mjeseci.

Uvertira

Bitka je započela u veljači kada su, u nekoliko dana, Nijemci uspjeli osvojiti utvrdu Douaumont, koja je imala pregled nad većim dijelom grada Verduna. Bio je to relativno velik udarac francuskoj vojnoj strategiji te moralu njihove vojske. Nijemci su utvrdu osvojili nakon što su artiljerijskim rafalima, koji su trajali tri dana, natjerali Francuze na povlačenje.

Francuska je nakon gubitka utvrde morala osmisliti novi plan. Srećom po njih, obranu Verduna predvodio je Philippe Pétain; tada general, kasnije maršal francuske vojske, no nakon rata postat će i francuski predsjednik. 

Njegova je ideja bila da se brzo izgradi cesta po kojoj će u Verdun pristizati goleme količine zaliha hrane i municije kako bi grad izdržao njemačku opsadu. Cestu su francuski vojnici prozvali Svetom cestom, a omogućila im je da izdrže ključne trenutke i ne dopuste Nijemcima da preuzmu grad.

Mlin za meso

Nakon što su Nijemci zauzeli utvrdu, a Francuzi izgradili cestu, započeo je period od gotovo godinu dana tijekom koje je Verdun postao mjesto sigurne i odvratne smrti. Nijemci su računali da Francuzi neće predati grad pa da će ih kod Verduna krajnje iscrpiti. Osim toga, osvajanjem Verduna Nijemcima bi bio otvoren put prema središnjoj Francuskoj, a ugrozili bi i Pariz. Njemački plan bio je dio opće strategije koja je nalagala da Nijemci moraju razbiti rovovsku pat-poziciju, inače će izgubiti rat jer ostaju bez resursa.

Verdunska bitka odigrala se u trenu kada je rat već trajao godinu i pol dana. U vrijeme početka bitke obje su strane još uvijek bile dobro opskrbljene, što hranom, što ljudstvom i municijom. Međutim, krajem 1916. godine obje su strane shvatile da će ovaj rat pobijediti samo onaj tko duže izdrži. 

Verdunska bitka završila je 18. prosinca iste godine kada su se Nijemci povukli s osvojene utvrde i prepustili Francuzima kontrolu nad gradom i okolicom. Bila bi laž kad bismo rekli da je to bila značajna ili velika pobjeda za Francuze. Izgubili su par desetaka tisuća ljudi više od Nijemaca, a dobili teritorij koji nije imao nikakvu stratešku važnost nakon 1916. godine. 

Vojnici koji su 1916. godine dobili naređenje da ih se šalje u Verdun bili su zgroženi i uplašeni. Do ljeta je već bila poznata informacija, i Francuzima i Nijemcima, da je Verdun zaista "mlin za meso" te bojište gdje se ide umrijeti.

Pétainu su prizori iz Verduna definirali politička stajališta

Verdunska bitka bila je zaista jedna od najgorih u Prvom svjetskom ratu. Tamošnje stanovništvo imalo je apsolutno najvjerniji prikaz besmislenosti rata. Preživjeli vojnici koje su novinari intervjuirali nakon rata spominjali su Verdun kao "mjesto gdje završava život". Rat je isto tako utjecao na politička stajališta Philippea Pétaina.

Pétain je inače povijesti poznatiji po svojim političkim funkcijama, a ne kao general u Prvom svjetskom ratu. Došao je u središte svjetskih medija u godinama nakon Prvog svjetskog rata. Naime, nakon što Njemačka nije bila u mogućnosti isplatiti godišnju ratu vojnih reparacija Francuskoj, Pétain je poslao francusku vojsku da okupira bogatu regiju Ruhr. Nije konzultirao ostale sile Antante oko te odluke, što je rezultiralo javnim osudama iz političkog vrha SAD-a i Velike Britanije. 

Pétain je na Pariškoj mirovnoj konferenciji htio poniženu i oslabljenu Njemačku. Njegov argument bio je da političari koji diktiraju budućnost svijeta nisu prisustvovali hororu koji je doživio francuski narod i vojska od njemačkih snaga. "Ako sada, cijenjena gospodo, ne ponizite neprijatelja, on će se brzo vratiti. Vi niste vidjeli smrt i razaranje kod Verduna, meni je to bila svakodnevica godinu dana!"

Zanimljivo je da je tijekom obrane Verduna ulazio u sukob s maršalom Ferdinandom Fochom, koji je imao ofenzivniji pristup nošenja s Nijemcima, no Pétain ga nije morao slušati jer mu je bio nadređen. Foch, također nezadovoljan mirom, nakon Pariza 1919. godine izjavio je: "Ovo nije mir! Ovo je primirje na 20 godina!"