ŠTO UČINITI kada ti država bankrotira tri puta u dva desetljeća, kada se cijene više nego utrostruče za samo godinu dana, kada ti je država koja je nekada bila jedna od najbogatijih na svijetu postala sinonim za ekonomsku krizu i kada političari kao rješenje nude nastavak istog ciklusa koji se odvija zadnjih nekoliko desetljeća?

Argentinci su na to pitanje odgovorili biranjem Javiera Mileia, samoprozvanog libertarijanca, minarhista (zalaganje za minimalnu uloge države), mrzitelja uhljeba i političara, i uništavatelja središnje banke - za predsjednika.

Milei je postao predsjednik obećavajući radikalan zaokret Argentine

Krajem 2023., točnije 10. prosinca, preuzeo je vlast od peronista Alberta Fernándeza i počeo provoditi svoje ideje u djelo. Peronizam je vrsta političke ideologije kojom se vodila većina političara Argentine od kraja Drugog svjetskog rata, mješavina nacionalizma, socijalizma i korporatizma. Zadržali su kontrolu nad oba doma kongresa, tako da Milei nema potpunu kontrolu, ali neke radikalne mjere je već proveo.

Još je rano za dati apsolutni sud o uspjesima svojevrsne "šok terapije" Javiera Mileia, pogotovo zbog toga što se duboki strukturalni problemi Argentine ne mogu lako popraviti, ali u nekim stvarima se već vidi učinak novih, "radikalnih" politika. Milei je u kampanji obećavao zapravo puno oštrije mjere nego što ih provodi.

Brojni performansi, kao što je mahanje motornom pilom na skupovima (simbol namjere da "otpili" državnu potrošnju), radikalne ideje (ukidanje središnje banke) i strastveni govori sugerirali su puno veće promjene. U suštini se njegova platforma temeljila na odbacivanju višedesetljetnih protekcionističkih, socijalističkih, izolacionističkih i autarkijskih peronista. 

Što je proveo, a što nije uspio provesti?

Iz konteksta političkog i ekonomskog diskursa Argentine, Milei je stvarno proveo radikalne stvari. Diskrecijsko financiranje (financiranje koje nije nužno) regija od strane države je smanjio za 98 posto, srezao subvencije za gorivo, smanjio broj ministarstava s 18 na 9, smanjio broj zaposlenih u javnom sektoru, devalvirao precijenjenu valutu, ukinuo kontrole cijena i izvozne kvote, liberalizirao neke sektore itd.

Ali to iz konteksta država Europe i Sjeverne Amerike uopće nisu radikalne stvari. Većina toga što je u Argentini ukinuto ne postoji u razvijenim državama Europe i Sjeverne Amerike, bar ne u tolikoj mjeri. Cjenovne kontrole, izvozne kvote i fiksiranje tečaja valute (dolarom i eurom se slobodno trguje) su stvari koje se puno manje provode u Europi i Sjevernoj Americi.

Neke stvari nije mogao ni provesti, što je dokaz da nema neograničenu moć. Privatizacija nacionalne zrakoplovne kompanije Aerolineas je najavljena, ali još nije provedena zbog otpora sindikata. Privatizacija državne naftne kompanije YPF je odgođena na neodređeno vrijeme, središnja banka Argentine još nije ugašena.

Država je prestala trošiti više nego što ima

Iako za procjenu učinaka treba vremena, već sada se Milei može pohvaliti određenim uspjesima. Glavne ciljeve koje je obećavao u predsjedničkoj kampanji, kontrola državnih financija i zaustavljanje rasta cijena, već je počeo postizati.

Pravilo da država više troši nego što zarađuje, tzv. deficitarna državna potrošnja, je usađeno u same temelje funkcioniranja Argentine. Ekonomska politika se desetljećima svodila na višegodišnje zaduživanje da bi se održali državni proračunski deficiti, nagomilavanje javnog duga, nemogućnost otplate toga duga i proglašavanje bankrota. Samo u ovom stoljeću je taj ciklus ponovljen već tri puta.

Radikalni rezovi koje provodi Milei su doveli do toga da je svaki mjesec od početka ove godine Argentina ostvarila višak u proračunu, tj. više je prikupila porezima nego potrošila. Višak ostvaren prva tri mjeseca je bio prvi u više od 15 godina, a za zadnji devetomjesečni niz mjeseci s proračunskim viškom treba tražiti još dalje u prošlost.

Inozemna trgovina je također poboljšana, pa je svaki mjesec ove godine više izvezeno iz Argentine nego uvezeno. Za usporedbu, 2023. je u samo jednom mjesecu ostvaren trgovinski suficit. Treba naglasiti da je ovogodišnji višak ipak primarno rezultat drastičnog pada uvoza zbog slabljenja kupovne moći stanovništva Argentine, iako je i izvoz rastao.

Borba protiv rasta cijena dobro napreduje

Najveći ekonomski problem Argentine je bio rast cijena. Mjesečna stopa inflacije je rasla iz mjeseca u mjesec, dosegnuvši vrhunac od 25.5 posto na mjesečnoj razini u prosincu 2023. Na godišnjoj razini je rast cijena iznosio 211.4 posto, što znači da su cijene u prosincu 2023. bile trostruko veće nego u prosincu 2022.

Od siječnja, prvog mjeseca Mileijeve vlasti, rast cijena se smanjuje. U rujnu je mjesečna inflacija iznosila 3.5 posto, puno manje od 25.5 posto u prosincu 2023. Godišnja stopa inflacije se također smanjuje. To ne znači da cijene ne rastu, ali je taj rast daleko manji.

Inflaciji treba vremena da se vrati u normalne razine, posebno s toliko visokih razina. Za sada je Milei na dobrom putu da ispuni svoje glavno predizborno obećanje, zaustavljanje rasta cijena.

Milei zapravo ne provodi ništa radikalno, Argentinu čini sličnijom SAD-u i Europi

"Znamo da će se situacija kratkoročno pogoršati, ali nakon toga ćemo vidjeti plodove naših napora", rekao je Milei u prvom govoru nakon što je preuzeo dužnost predsjednika. Razumljivo, korjenite reforme su rijetko kada bezbolne.

Stopa siromaštva je narasla na 53 posto u prvoj polovici godine, što je oštar rast u odnosu na stopu od 42 posto s kraja 2023. Ali taj rast je nastavak višegodišnjeg trenda, pa se krivnja ne može svaliti isključivo na politike koje je uveo Milei.

Deseci tisuća zaposlenih koji su dobili otkaz u javnom sektoru, zaposleni u subvencioniranim i zaštićenim djelatnostima, sindikati i deregulirani sektori gospodarstva sigurno nisu zadovoljni, jer se njihova pozicija pogoršala.

Milei ipak provodi blažu verziju politika koje je najavljivao u kampanji, a ublažio je i retoriku. Ne može se reći da je prevario birače, jer u glavnim crtama provodi što je obećao. Većina toga, kao što je ukidanje kontrole cijena, ukidanje subvencija, eliminacija regulacija koje su posebno štitile određene gospodarske grane, rušenje uvoznih tarifa i izvoznih ograničenja, nije posebno radikalna osim u kontekstu načina na koji Argentina funkcionira desetljećima.

Te politike se u razvijenom svijetu koriste samo u iznimnim situacijama i načelno se izbjegavaju. Kada i postoje, daleko su blaže nego u Argentini. Politike koje uvodi Milei izgledaju radikalno samo zbog toga što se provode u državi koja je desetljećima nagomilavala politike koje je ostatak razvijenog svijeta odavno napustio ili ih minimizirao, osim u izvanrednim situacijama.