Gračac: Grad bez ljudi, mladosti i života. Grad bez šanse
*INDEX je pokrenuo seriju velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata.
Ostale reportaže pogledajte ovdje.
"JEBEM ti ovakav život, kad ne valja."
Ovu kratku, jednostavnu rečenicu izgovorio je 102-godišnji Đurađ Grbić iz sela Ruišta pored Gračaca. U njoj je jasno i lakonski sažeo možda najbolji opis ovog grada i općine.
"Jebem ti ovakav život, kad ne valja", prevalio je preko zgužvanih usana stari Grbić. Trostruko stariji od nas koji smo se, radoznali i optimistični, prvi put zatekli pred njegovom kućom, bez uvijanja nam je otkrio što nas čeka u ovom kraju.
Pogledajte prvi dio reportaže iz Gračaca:
Prazan grad
Gračac sada, u 2018. godini, 23 godine nakon kraja zadnjeg rata, ne izgleda dobro. Nema mladih, nema posla i nema života. Ne valja.
Na sjeveru Gračaca je cijela Lika. Na jugu je od Dalmacije odijeljen Velebitom. Autocesta ga je dodatno izolirala od ostatka zemlje. Općina u kojoj se nalazi proteže se preko tisuću kvadratnih kilometara, najveća je u Hrvatskoj. Za Gračac javnost čuje eventualno zimi kad udolinu u kojoj se nalazi potpuno zatrpa snijeg.
U dva dana koja smo proveli ovdje, kroz cestu koja siječe centar grada nije prošlo više od stotinjak automobila. Barem se tako činilo. U najvećem restoranu za vrijeme ručka hranu je žvakalo tek nekoliko gostiju.
U Gračacu smo sveukupno vidjeli dva ili tri kafića. Odigrali smo partiju biljara u jednom. Kugle su prazno odjekivale udarajući o rubove stola. Unutra je, osim nas, bila samo konobarica. Kasnije su došla još trojica sredovječnih muškaraca i ispijala pivo za drvenim šankom.
Vodič u izrazbijanom džipu
Prvog jutra, nakon što smo parkirali u centru, dočekao nas je Tomislav Jazvec. Simpatični, brundavi muškarac u jakni od Crvenog križa pristao je biti naš vodič. Došao je ovdje davno, još 1996. Spustio se iz Vinkovaca u potrazi za poslom. Počeo je raditi u nekoj pilani, a evo, sad je još uvijek ovdje. Ima kuću, ženu, djecu, posao. Pokazao nam je kuću pored rijeke, lijepa je.
Tomislav se brine o 184 starije i nemoćne osobe u Gračacu i oko njega razbacanim zaseocima. Nosi im hranu i lijekove. Nekad ih vozi do grada na preglede kod liječnika ili po namirnice.
"Bez motorke nigdje"
Nervozan zbog mikrofona i kamere, utrpao nas je u poluraspadnuti Mitsubishi. Džip je UNHCR-ov, još tamo iz 1999. Nema prednju vuču, kaže nam Tomislav. Rasklimani Pajero ima nekoliko sklopivih sjedišta u prtljažnom prostoru. To je za slučaj da mora prevesti više ljudi.
Kloparamo prema selu Ruišta, tamo trebamo obići dvojicu starijih korisnika. Dok stojimo na cesti i stoički čekamo da krave prijeđu na drugu stranu livade, Tomislav priča kako mu je jednom bukva pala preko puta i nije mogao doći do osobe koju je morao obići. "Bez motorke nigdje", govori i sliježe ramenima.
U jednom trenutku Tomislav oštro skreće i penje se hrđavim autom na razrovani makadamski put. Dok Mitsubishi škripi na uzbrdici, Tomislav nadglasava zvuk motora i dovikuje kako je ovo još dobar put, kakvih ima.
Život povratnika
Putem srećemo jednu stariju ženu, praćenu psima, koja nam se kroz prozor, iz čista mira, žali na tuđe krave koje neometano divljaju okolo. Nitko ih ne pazi, ona više ne zna što će s njima. Nekoliko minuta nakon susreta s uzrujanom gospođom, zaustavljamo se pred neožbukanom kućom Grbićevih.
Dočekuje nas Slobodan Grbić, 76-godišnji povratnik. Otišao je nakon Oluje, vratio se prije desetak godina. U pohabanoj majici s logom Iron Maidena, pokazuje nam svoje imanje. Veliki žuti mješanac Mićo trči oko nas i slini svuda okolo.
Ovdje živi s ocem, 102-godišnjim Đurađom Grbićem. Gdje mu je otac, pitamo ga. Spava, odgovara sin.
Nakon nekog vremena, Đurađ se izvlači iz kuće i sjeda za stol na balkonu. Zatražio je cigaretu. Pripaljujem mu je i pokušavam biti duhovit govoreći mu kako će mu to naštetiti zdravlju. Stari me ne doživljava. Pokušavamo zapodjenuti razgovor s njim, ali nije raspoložen. Povlači onu cigaretu i gleda negdje iza nas.
Odgovorio nam je samo na jedno pitanje. Upitali smo ga kakav je život u Gračacu.
Odgovor je prva rečenica ove reportaže.
"Nema ljudi, nema šanse"
Kad nas je Tomislav vratio na asfalt, pokušali smo demantirati Slobodanove posljednje riječi. Ispratio nas je govoreći kako ovo mjesto nema šanse.
"Nema ljudi, nema šanse", mrgodio se 76-godišnji Grbić junior.
I bio je u pravu. Proveli smo neko vrijeme na glavnoj ulici Gračaca i pokušavali zapodjenuti razgovor s rijetkim prolaznicima.
Svi građani Gračaca s kojima smo tada popričali parafrazirali su nam riječi starca koji ovisi o pomoći Crvenog križa.
Nema posla, nema ljudi, nema mladosti, nema života. Nema šanse.
Pariz za 16 eura
Sjedimo na ručku u restoranu Kralj Zvonimir. Simpatična vlasnica Nikolina Mumić ispričava nam se na telefon. Ne može stići na sastanak, ozlijedila je nogu. Osim toga, ima hrpu cateringa koje mora pripremiti i razvesti okolo, a zatim je čeka vožnja prema Gospiću.
Konobarica nam ležerno otkriva kako se, osim ovog posla, bavi turizmom. Ona i muž iznajmljuju apartman, kaže da im dobro ide.
Za stolom pokraj nas dvojica interventnih policajaca u uniformama žvaču ćevape.
"Jesi vidio", govori jedan pokazujući mobitel drugome, "preko Ryanaira do Pariza za 16 eura".
"Ma je kurac", odgovara drugi.
"Je, evo vidi", uvjerava ga prvi.
Bilo je nešto nevjerojatno lijepo, a istovremeno urnebesno i tužno u prizoru dvojice kratko ošišanih, uniformiranih policajaca koji u polupraznom Gračacu snatre o letu u Grad Svjetlosti za samo 16 eura.
Otkazani sastanak
U općini Gračac posao je stvorio Krešimir Budiša. Otvorio je antistres resort i nazvao ga Lički sokol. Kako ga reklamira na službenoj stranici, ovo je "jedinstveno područje u Hrvatskoj, namijenjeno bijegu od nagomilanog stresa svakodnevnice".
Budiša je otprije poznat Indexu i javnosti. Pisali smo o Facebook statusu ovog HDZ-ovca u kojemu je jednog Hrvata koji je odlučio otići iz zemlje prozvao pacijentom. Tada je vršio dužnost savjetnika splitskog gradonačelnika, a na sporni status osvrnuo se i potpisnik ove reportaže.
Dva tjedna prije dolaska, dogovorili smo sastanak s Budišom, napomenuvši mu kako ovo nije reportaža o HDZ-u ni o starom Facebook statusu, već isključivo o Gračacu. Budiša nije imao problema s tim, dapače, svidjela mu se ideja.
Nekoliko dana prije našeg dolaska, stigao je ovaj SMS.
U čemu je problem?
Zacrtali smo si da ćemo pronaći nekoga, bilo koga, tko će nam dati drukčiju izjavu od onih početnih depresivnih odgovora. Proveli smo poslijepodne na ulici, među izrešetanim i urušenim kućama. Zaustavljali smo muškarce, žene, mladiće, djevojke, starice i starce. Zaustavljali smo ih pred napuštenim izlozima, zaustavljali smo ih pred trgovinama. Naginjali smo se preko ograde dvorišta i preko pultova pekarnica i trgovina. Oni koji su htjeli razgovarati, potvrđivali su nam isto.
Nema posla, nema ljudi, nema mladosti, nema života. Nema šanse.
U čemu je problem? Što se dogodilo ovom gradu da su rijetki stanovnici izgubili nadu? Rat nije prihvatljiv odgovor. Rat je završio prije više od dvadeset godina i uvjerili smo se u ostalim gradovima iz ovog serijala kako se život nakon rata ipak može nastaviti.
Što kaže vlast?
Odgovor smo potražili kod Nataše Turbić, HDZ-ove načelnice općine. Nismo se susreli s njom. Dok smo šetali praznim Gračacom, načelnica je bila u posjetu Kini.
Naknadno smo je telefonski kontaktirali, a u otvorenom razgovoru ova mlada profesorica njemačkog i francuskog jezika nije pokušavala uljepšati sliku grada. Bez uvijanja, složila se s nama. Stanje nije dobro. Nema posla, nema mladih ljudi. Ali rezolutno odbija ideju da Gračac nema šanse.
"Gračac nikad nije bio grad u koji se ulagalo. Prije rata, ovo je bio industrijski grad, imao je 13 tvornica, industriju i pogone. Pet tisuća ljudi radne snage je bilo, a sad nema pet tisuća stanovnika. Nikad nije bilo jednostavno, teško ga je usporediti s Kninom i Obrovcem. Gračac je jedino mjesto koje je naseljeno hrvatskim stanovništvom nakon rata, a kojeg prije nije bilo tu. Nakon toga je sve sporo teklo. Imam osjećaj da se svi procesi obnove i ulaganja u Gračac odvijaju puno sporije nego igdje drugdje", kaže nam načelnica.
"Nered je od samih početaka"
Ne skriva da vlast dijeli dio odgovornosti.
"Svi su pomalo odgovorni. Svaki čovjek koji je prije mene vodio Gračac, uključujući sad i mene, uvijek je imao nešto prioritetnije za graditi. Kako ćemo dovesti ikoga u Gračac ako sad kad prođete kroz središte, i dalje vidite vidne posljedice rata?" pita se načelnica.
"Prostorni plan je donesen 2007. godine. Prije toga uopće nije postojao. Nered je od samih početaka", odgovara na naše pitanje o urušenim kućama.
"Imala sam priliku susresti se s premijerom i on me upitao što se događa u Gračacu. Jednako sam mu odgovorila kao što sad odgovaram vama", dodaje HDZ-ova načelnica.
"Svi koji su bili na vlasti definitivno snose dio odgovornosti. Teško mogu u jednom mandatu napraviti nešto što se nije 20 godina napravilo. Stanovništvo je iznadprosječne starosti. Radna mjesta su problem. U 12. mjesecu je bilo 460 nezaposlenih, a imate tisuću zaposlenih koji moraju sve to pokriti. Trebaju pokriti sve. To je jako malo. Imate državnu školu, vrtić, općinu, poreznu, šumariju, ceste, policiju, ali nemate proizvodnog sektora", priča nam Nataša Turbić.
Grad ima šanse?
Međutim, načelnica tvrdi kako ipak ima šanse za grad.
"Volim Gračac. To je moj dom, imam 35 godina, dvoje djece i visoko sam obrazovana. Ostala sam u Gračacu jer je to moj odabir. Idemo u rekonstrukciju Cerovačkih pećina, one će privući privatnike. Imate poljoprivredu i iznajmljivače. Broj apartmana se povećao za 50 posto. Imate lov, lovci su tu uvijek.
Gračac ima šansu. Ostalo je još ljudi i moramo se boriti za njih. Moramo raditi na boljim uvjetima i dok sam tu, to ću i raditi. Zato sam i odabrana, ne da budem fina i da stojim tamo nacrtana, već da se borim. Gračac je teška sredina, nikome neće biti lako, tko god da preuzme moje mjesto, ali vrijedan je borbe", ispričala je HDZ-ova načelnica Nataša Turbić.
Vilin dol usred Gračaca
Navečer smo upoznali Božicu Jurkić i njenog supruga nakon cijelog dana provedenog u potrazi za drukčijim odgovorima.
Iznervirani zbog nedostatka sugovornika i zbog opće depresivne atmosfere, parkirali smo pred njihovom kućom i osvrnuli se oko sebe. Da je vještica koja je namamila Ivicu i Maricu imala ukusa za uređivanje, ovako bi izgledala njena kuća. Neobično, maleno, skladno zdanje u kojemu žive Božica i njen suprug Davor komotno se može uklopiti u scenografiju Harry Potter filmova.
Ovo dvoje iznimno toplih i ljubaznih ljudi vode udrugu Vilin dol, koja se bavi čuvanjem i promocijom kulture i tradicije ličkog kraja. Osim toga, već godinama organiziraju Art skill and chill festival na Zmajinom otoku, tu u Gračacu. U dnevnom boravku, dok Davor mota cigaretu, a Božica nam nasmijano donosi kolače, pričaju nam čime se bave.
Pogledajte drugi dio reportaže iz Gračaca:
Daleko od dosadnog stereotipa
Kad netko čuje "čuvanje kulture i tradicije ličkog kraja", vjerojatno pomisli na bezbroj sličnih udruga koje u maniri Plodova zemlje pričaju o minulim vremenima dok pred penzionerima izlažu povrće iz svog vrta.
Vilin dol ne može biti dalje od ovog stereotipa. Supružnici Jurkić ručno izrađuju nevjerojatne predmete od vune. Nakon što od poznanika koji se bave stočarstvom prikupe vunu, dalje sve rade na tradicionalan način. Dok mazi hrpu zamršenog runa, Božica nam objašnjava, korak po korak, kako od bivše ovčje jakne uspije napraviti ljudski odjevni predmet.
Vode nas kroz prostoriju nakrcanu proizvodima iz radionice Vilinog dola. Sa stropa vise papuče, torbice i šeširi, sa svih strana nešto kucka i zvecka, a s masivnog stola širi se miris nedavno ubranih domaćih jabuka. U jednom kutu stoji sto godina star tkalački stan, koji je Davor, malo po malo, obnovio i doveo u radno stanje. Na njemu danas Božica poučava tkanje i filcanje vune.
Izlazimo iza kuće kako bismo uhvatili zadnje zrake sunce za snimanje priloga, a u susret nam trči mladunče srne. Iznenađeni, pitamo Jurkiće tko je ovo. Davor daje komadiće jabuke sretnoj životinji i jednostavno odgovara: "Bamboocha."
Zmajarenje, streličarstvo i ples na svili
Upitali smo Jurkiće smeta li im što se njihov grad još uvijek smatra ratnim gradom.
"Ma nije nas briga za to. Oboje smo bili branitelji, ali moramo živjeti sada, danas", kratko odmahuju rukom i pristojno daju do znanja da ne žele razgovarati o toj temi.
Umjesto o temama starim više od dvadeset godina, pričaju nam o festivalu koji organiziraju. Ovo dvoje energičnih roditelja petero djece svojim rukama su raskrčili šikaru na terenu na kojem se danas već nekoliko godina održava Art skill and chill festival. Davor, koji inače radi u HEP-u, ovdje poučava posjetitelje streličarstvu, izradi zmajeva i zmajarenju. Izrađuje se prirodna kozmetika. Volonteri poučavaju djecu indijanskom bubnjanju. Plesačice se izvijaju na svili i trapezu, a DJ-evi grme do ranog jutra.
Bilo je neobično slušati o ovakvim događanjima nakon cijelog dana potpuno suprotnih izjava. Božica nas je pozvala da ujutro obvezno svratimo do Jesenskog sajma. Tamo će, naime, i ona imati svoj štand.
Jesenski sajam
Sljedeće jutro smušenih dojmova zaputili smo se prema sajmu.
Desetak štandova naslaganih u centru grada okupilo je više ljudi nego što smo ih vidjeli u polovici prethodnog dana. Tukla je bura, ali veseli prodavači i vlasnici OPG-ova, omotani toplom odjećom, nisu se previše obazirali. Voće, povrće, cvijeće, med, rakija, džemovi, ocat, vina, likeri, kompoti - izložili su sve što su imali. Vidjeli smo i Božicu. Naslagala je svoje proizvode na štand i mahala nam preko hrpe šarenih papuča.
Jedna simpatična gospođa, koju smo jedva primijetili iza raznobojne piramide džemova i rakija, ponudila nam je svoju odličnu višnjevaču. Bila je toliko dobra da smo kupili tri dodatne boce. Nek se nađe. Usput nam je zgurala dodatne vreće sušenih šljiva i čaja od divlje jabuke. Nek se nađe.
Toplina na buri
Nakon eksane rakije i vrućine koja nam se razlijevala iza ušiju, nekako je bilo lakše podnijeti šamaranje bure.
Nekoliko metara dalje od štandova, zapuhana žena miješala je velik kotao graha. 150 porcija je ovdje, kaže nam dok kuhačom od metra prevrće divovski ručak. Cijeli centar je mirisao. Toplina kotla i domaće višnjevače miješala se s toplinom ljudi na sajmu, potpuno drukčijom od one jučerašnje hladnoće i pesimizma.
Gdje je spremnost na borbu?
Ljudi nisu bili neljubazni. Dapače, tijekom cijelog našeg boravka u Gračacu i oko Gračaca, nismo naletjeli na nesusretljivu osobu. Ako bi i odbili razgovor, učinili bi to uz osmijeh i ispriku. Problem je bio u poraženom, napuštenom tonu i stavu. Nitko od većine naših sugovornika nije izgledao spreman na borbu. Nitko nije bio spreman uhvatiti se ukoštac sa životom. Božica predlaže da se njeni sugrađani uhvate nečega što vole. Neka se bave nečim sitnim, bilo čim.
"Čovjeku će biti lakše ako se zaokupi nečim", smatra majka petero djece, veteranka Domovinskog rata, izrađivačica neobičnih predmeta od vune, žena koja podučava tkanje na sto godina starom tkalačkom stanu i organizatorica festivala na kojem posjetitelji uče o streličarstvu, zmajarenju i plesu na svili.
Možda je stvar u poslovičnoj ljubaznosti prodavača, ali činilo se kao da nitko od ljudi na ijednom štandu, bez obzira iz kojeg dijela Like dolazili, ne započinje dan rečenicom: "Jebem ti ovakav život, kad ne valja."
Možda je stvar u stavu. Možda Gračac, kako kaže načelnica, ima šanse, samo su građani previše razočarani. S druge strane, tko bi ih krivio? Nakon toliko godina sustavnog zanemarivanja, nakon tisuća izgubljenih radnih mjesta, nakon desetljeća života u razrušenom, izoliranom ličkom gradiću s hipotekom ratnog grada, tko bi normalan imao elana i volje za život?
Godine upornog, beskrajnog djelovanja
Čovjek bi morao biti zbilja uporan, predan svom naumu i beskompromisno odlučan u svojoj namjeri da u Gračacu stvori kvalitetan život, a samim time da učini i Gračac kvalitetnim mjestom za život.
Ovom gradu će trebati godine upornog, neprestanog i beskrajnog djelovanja kako bi se stvorilo nešto novo, nešto što nitko ne očekuje od njega.
Nakon sajma, posjetili smo prekrasne Cerovačke špilje, nekoliko kilometara udaljene od Gračaca. Prirodno čudo u potpunom kontrastu sa žalosnom i ružnom infrastrukturom grada, krcato je sigama, stalaktitima i stalagmitima.
Ovi prirodni fenomeni nastajali su godinama, upornim, neprestanim i beskrajnim djelovanjem. Stvorili su nešto novo, nešto što nitko nije očekivao.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati