"ZA PUNJENJE hrvatskog mirovinskog fonda važni su i Indijci, Nepalci i Filipinci, kojih je kod nas oko stotinu tisuća i plaćaju doprinose", naglašava u razgovoru za Index ekonomski stručnjak i financijski analitičar dr. Andrej Grubišić, koji je proteklih dana u javnosti dao osvrt na vladine mini mirovinske reforme.

Grubišić je iznio i nekoliko konkretnih prijedloga - da građani umjesto u postojeći drugi stup mogu uplaćivati i u mirovinska društva unutar EU. Evo koje sve ideje nam je iznio u intervjuu.

U Udruzi članova dobrovoljnih i mirovinskih fondova, u kojoj ste član ekonomskog savjeta, analizirali ste i dali prijedlog promjena u mirovinskom sustavu?

Napravili smo detaljnu analizu mirovinskog sustava. Danas odvajamo 15 posto plaće za prvi mirovinski stup, što je dovoljno za pedeset posto isplaćenih mirovina iz tog stupa. Ostalih pedeset posto mi kao građani uplaćujemo kroz druge poreze, prije svega PDV i trošarinu. Efektivno, uplaćujemo tridesetak posto plaće za mirovine, što generira mirovinu koja je manja od 40 posto prosječne plaće. Razumna je želja da mirovine postanu veće, ali pitanje je kako to postići.

Što konkretno predlažete?

U prvom koraku da država manje troši na upitne stvari i sve ili bar veći dio preusmjeri u mirovine. To se svakako neće dogoditi pozivanjem na solidarnost – državni i javni službenici, ili političari, neće pristati da im se smanje plaće ili da daju „solidarni“ otkaz. Zato treba vidjeti druge načine da država postane štedljivija, ali treba vidjeti i koje skupine trebaju biti solidarnije. Primjerice, barem je 10 posto viška zaposlenih u javnom sektoru, što je jako blaga procjena.

Osim toga, ako su mirovine danas nepunih pedeset milijardi kuna, onda bi trebalo pronaći pet milijardi kuna za mirovine veće deset posto. Ako mirovine trebaju biti pedeset posto prosječne plaće – o čemu sad vlada pregovara sa skupinom umirovljeničkih udruga i stranaka – onda bi to povećanje stajalo i znatno više. A tko će ih platiti? Građani kroz poreze, bilo da se radi o direktnom oporezivanju ili indirektnom kroz inflaciju. Nije izgledno smanjivanje državne potrošnje kao mogućeg izvora dodatnih sredstava za umirovljenike.

Može li država uopće trošiti manje?

Empirijski podaci pokazuju da se državna potrošnja ne smanjuje. U posljednjih trideset godina raste i među najvišim je u relativnim terminima kad se uspoređujemo s bivšim socijalističkim zemljama. Slovenija je jedina iznimka, ali nema ozbiljnije reforme kojom bi se državna potrošnja smanjila za recimo desetak posto, što bi iznosilo preko dvadeset milijardi kuna. Ako to daju umirovljenicima, primanja će im porasti.

Naravno, trebamo znati kako je i manje radne snage.

Od 2009. godine Hrvatska je izgubila oko 400 tisuća stanovnika. Deset posto stanovništva. Istodobno je u javnom sektoru – lokalna samouprava, državne javne službe i slično – broj zaposlenih povećan za 70-80 tisuća. A broj onih koji to financiraju je pao.

Uvozimo dosta radne snage iz Indije, Nepala, Filipina... I oni financiraju državu, mirovine i slično?

Da, strane radne snage je preko sto tisuća. Njihove plaće su opterećene doprinosom za mirovinsko osiguranje i to ide u prilog postojećim umirovljenicima. To je dobro na kratki rok, ali dugoročno, s obzirom na otvorene granice, ne znamo koliko će ljudi ostati ovdje i kolika će im biti produktivnost.

Kad pogledamo ukupnu sliku, vidjet ćemo da, s obzirom na demografske i druge okolnosti, za dvadesetak godina moramo imati ili dvostruko više radnika ili dvostruku produktivnost želimo li duplo veće mirovine u terminima realne kupovne moći. Objektivno, izazovna je pretpostavka da ćemo imati veći broj ljudi, bit će izazovno uvesti novu radnu snagu jer je trebaju i druge zemlje, a teško je reći da će produktivnost porasti dvostruko.

Predlažete prilagodbu drugog stupa mirovinskog osiguranja. Prema postojećim podacima, samo manji dio novih umirovljenika uzima kombinirane mirovine. Je li riječ o velikoj zabludi u mirovinskom sustavu?

Postoji nekoliko anomalija kad govorimo o drugom stupu. Prvo, problematična je regulativa vezana za mirovinska osiguravajuća društva koja isplaćuju privatni dio mirovine. Nadalje, privatna štednja se natječe s arbitrarnim odlukama politike o tome kolike će biti mirovine iz 1. stupa dajući mogućnost da se odlaskom u mirovinu cjelokupna privatna štednja uplati u proračun i dobiva mirovina iz 1. stupa kao da nikada niste ni imali privatnu štednju.

Dakako, takva mirovina je određena dekretom, a ne temeljem ekonomske realnosti. Oni koji ljudima daju takva obećanja nemaju osobnu odgovornost i to je jako delikatno. Tu praksu treba ukinuti jer podriva smisao privatne štednje koja ne može nadmašiti političko obećanje. Također, trebalo bi promijeniti pravila da se dijelom te privatne imovine u obaveznim fondovima može raspolagati zbog nekih životnih okolnosti – smrti u obitelji, teške bolesti, otkaza pred mirovinu... Što će vam ušteđevina koju ne možeš koristiti ako ti treba u iznimnim situacijama?

Postavlja se i problem nasljeđivanja štednje u drugom stupu?

Danas za nasljeđivanje postoje određeni uvjeti. To treba biti bezuvjetno.

Drugi mirovinski fondovi uglavnom ulažu u državne obveznice?

Da, zato što je takva regulativa. Trebali bi biti više otvoreni svijetu jer sada imaju portfelj s postojećim ograničenjima. Velik je problem što uopće i postoji pitanje vraćanja pod državnu kontrolu jer je matematički nemoguće da sto kuna koje ste investirali kroz dvadeset godina uz prinos od 4-5 posto za vas može biti manje od toga da ste davali u državni proračun koji ih je odmah potrošio.

Nisam pristalica toga da država i politika određuju kolika će nam biti mirovina, ali nemam ništa protiv toga da pet posto umjesto 15 posto uplaćujemo u prvi stup u ime prave solidarnosti spram onih koje ne možemo smatrati objektivno odgovornima za svoje postupke.

Smatrate da davanja u drugi mirovinski stup ne bi trebala biti obavezna?

Smatram da bi bilo ispravno da naše uplate u drugi fond uopće nisu ekskluzivno vezane uz obavezne fondove, nego da možemo uplaćivati u bilo koju mirovinsku shemu na teritoriju Europske unije i da se u 20 godina povećaju na 15 posto bruto plaće.

Samim time, sve bi bilo podložnije većoj konkurenciji. Napominjem, to nema veze s trećim stupom, u njega uplaćujemo višak ako možemo, nego bismo umjesto u drugi fond uplaćivali gdje želimo.

Dakle, uplaćivali bismo samo pet posto u prvi stup?

Predlažemo da se u roku od dvadeset godina dođe do promjene da u prvi fond uplaćujemo samo pet posto – dok preostalih 15 posto možemo uplaćivati u mirovinsku štednju po vlastitom izboru. A na pitanje kako ćemo isplaćivati mirovine s pet posto prinosa od plaće, odgovaram – neka država počne štedjeti, jer to može. Povijesno gledano, opcija smanjenja državne potrošnje je politički teško prihvatljiva jer su snažne interesne skupine kojima to ne odgovara.

Mislite da je društvo spremno na takvu promjenu?

To je kompromisni prijedlog, a ljudi trebaju biti odgovorni za svoju budućnost. Mnogi se s time ne slažu, ali to je legitimno.

Planirate li se politički angažirati kroz neku umirovljeničku stranku?

Ne. Imamo udrugu koja je pro bono, think thank, koja se na marginama svojih poduzetničkih i ostalih profesija pozabavila mirovinama, i to je sve. U mom uredu su bili političari iz brojnih stranaka, razmijenili smo mišljenja i naša vrata su otvorena i za HSU, i za HDZ, i za SDP, i Most i druge. Dio koji im odgovara će iskoristiti, dio neće – kako im odgovara.

Građani se, osim niskih penzija, najviše boje inflacije, koja je opet u porastu. Koji je njezin glavni uzrok danas?

Inflacija je po definiciji porast dobara i usluga. Političari kažu da je podizanje cijena uzrok inflacije, što je kontradiktorno jer sama inflacija znači podizanje cijena. Tri su glavna uzroka inflacije – tiskanje novca unutar EU u posljednjih desetak godina, koje je nazvano „kvantitativno popuštanje“, te tiskanje novca u vrijeme korone koji je država podijelila građanima.

Drugo je zatvaranje ekonomije u vrijeme korone, što je smanjilo potražnju roba i usluga, naprimjer turizma. Neko vrijeme se i manje trošilo, što je kasnije uzrokovalo veću potražnju i dodatni pritisak na cijene. Treća komponenta je nesretni rat u Ukrajini. 

Ali najvažniji uzrok inflacije je tiskanje novca?

Tako je – tiskanje novca kao rezultat vrlo labave monetarne politike. Inflaciji se čude samo oni koji ne razumiju ili se prave da ne razumiju da će doći do nominalnog porasta razine cijena zbog previše natiskanog novca. To nijedna stranka i vlada ne mogu promijeniti.

Do ljeta 2024. najvjerojatnije ćemo izabrati novu vladu. Što je Vaš savjet, koje su reforme najpotrebnije?

Ukratko, predlažem pet stvari. Prvi, demonopolizaciju zdravstva, školstva i mirovinskog sustava – privatni sektor bi time bolje upravljao. Nisam protiv socijalnog sustava, ali trebamo prekinuti sa socijalizmom. Drugo, izlistavanje javnih poduzeća poput HEP-a, HAC-a ili Hrvatskih šuma na burzi. Treće, država treba prodati tvrtke poput Podravke, jedne banke ili ACI-ja – jer Čokolino nije nacionalni interes.

Četvrto, treba izjednačiti porezne stope i PDV od 5, 13 i 25 posto.

Zašto ne imati poreznu stopu od 20 posto – i građanima će ostati više novca u džepu. Na kraju, treba izjednačiti porez na dobit na deset posto za sve, a ne samo nekima. Oni koji plaćaju 18 posto trebaju plaćati deset, a i oni koji plaćaju simbolično, poput vlasnika apartmana, neka plaćaju deset posto.