DOGAĐAJI nakon smrti monarha potpuno su predvidljivi, to su svečane formalnosti ukorijenjene u rituale dinastičkog nasljeđa.

Smrću kraljice Elizabete II. u Balmoralu jedna pripremljena, ali ipak šokirana nacija našla se u takvom trenutku. I važno je da se naša problematična politika i naše ranjeno civilno društvo suoče s tim što smirenije i razumnije jer ovaj događaj odjekivat će politički i ustavno još godinama, za The Guardian komentira Martin Kettle.

Vladavina više od 70 godina koja se neće tako brzo ponoviti

Elizabeta je bila na prijestolju toliko godina da je bez svoje krivnje otežala ovaj proces. Vladala je dulje od bilo kojeg drugog monarha u britanskoj povijesti, i to sa značajnom prednosti. Ona je jedina koja je vladala više od 70 godina, što se vjerojatno neće ponoviti u doglednoj budućnosti. Do jučer je bila jedini monarh kojeg je velika većina nas ikada poznavala - morate imati najmanje 75 godina da biste se barem malo sjećali vladavine Georgea VI. Ovo je velik događaj za Britaniju.

Predsjedavala je sustavom vođenja monarhije koji se na neki način činio bezvremenskim, ali je zapravo bio prilagodljiv i osebujan. Njezina izdržljivost i vještina držanja distance ostavile su u nasljeđe model monarhije koji Charlesu III. neće biti lako ponoviti, osobito ako, što je sasvim moguće, ne uspije zaslužiti poštovanje kakvo je Elizabeta uživala.

Znakovi su jučer odjednom postali zlokobni, nastavlja Kettle za The Guardian. Neobično je da Buckinghamska palača, inače tako škrta i nekomunikativna u takvim situacijama, dobrovoljno objavi iskrenu izjavu o zdravstvenim problemima monarha. Još je neobičnije da se raštrkani i ponekad zavađeni članovi kraljevske obitelji redom okupljaju uz monarhovu postelju u Balmoralu.

Ipak, ovo je trenutak za koji se novi monarh dugo pripremao, a bit će obilježen promjenama barem koliko i kontinuitetom. To je proces promjene u kojem mnoge institucije britanskog društva, a ne samo Palača, imaju pravo reći svoje.

Čak se i monarhija razvija

Čak se i monarhija razvija iako sporo. Razvijala se pod Elizabetom, kao što se razvijala pod Georgeom VI. Sigurno će se dalje razvijati pod Charlesom, koji je odlučan smanjiti broj angažiranih članova kraljevske obitelji i koji će također sigurno prestati biti šef države u mnogim zemljama Commonwealtha. Ipak, izvan zidina palače kao da se razvio kolektivni tabu kada je u pitanju rasprava o budućnosti britanskog života bez Elizabete.

U siječnju smo vidjeli razotkrivajući primjer ove navike. Tijekom bure oko Partygatea Keir Starmer je ustao u Donjem domu parlamenta i istaknuo kontrast između opuštene pozornosti prema epidemiološkim propisima u Downing Streetu Borisa Johnsona i preciznog i strogog poštovanja tih pravila kraljice udovice na sprovodu princa Philipa tijekom pandemije 2021. godine.

Bio je to kontrast koji su milijuni ljudi sami shvatili, ali je odmah izazvao ukor predsjednika Donjeg doma, Lindsayja Hoylea, koji je Starmeru rekao: "U normalnim okolnostima ne bismo, sasvim opravdano, spomenuli kraljevsku obitelj. Ne ulazimo u rasprave o kraljevskoj obitelji."

Jedina europska monarhija koja je ujedno na čelu Crkve

Ovo je infantilan stav uglednog člana parlamenta. Parlament možda ne bi trebao ulaziti u rasprave o kraljevskoj obitelji, ali svi ostali u zemlji to čine. Naravno, isto vrijedi i za medije, koji znaju da kraljevska obitelj - bilo u obliku uzornih Cambridgea, problematičnih Sussexa, osramoćenog Andrewa ili Dianine neprekidne privlačnosti - jamči dobru prodaju. Tako se potiče uvjerenje da bi parlament trebao imati besmislenu samozatajnu uredbu o sustavu ustavne monarhije na kojoj počiva njegova vlastita nadmoć.

Ideja da je britanski način uspostavljanja monarhije jedini mogući model je besmislica. Naša je monarhija jedina europska monarhija koja je ujedno na čelu etablirane Crkve, ističe Kettle. Djelomično iz tog razloga naša je monarhija jedina koja ima razrađenu krunidbu koja označava novu vladavinu.

Da je Liz Truss švedska politička čelnica, ovaj bi tjedan otputovala na sastanak s predsjednikom Riksdaga, a ne s monarhom, kako bi bila imenovana premijerkom. Švedski kralj također nema nikakvu ulogu u sazivanju ili raspuštanju parlamenta i ne daje svoju kraljevsku suglasnost za zakone.

Ne podcjenjujte preokret koji će izazvati ovaj trenutak

Ovo su neke od mnogih odredbi i uvjeta ustavne monarhije o kojima bi odrasla zemlja mogla razumno raspravljati, osobito na kraju duge vladavine poput Elizabetine. Popis bi svakako uključivao mnoge oblike kraljevskih prerogativa koje ima britanski premijer, ali kojima je Johnsonova era pomogla da postanu kontroverzni.

Ne podcjenjujte preokret u britanskom životu koji će izazvati ovaj dinastički trenutak. Elizabeta II. provela je 70 godina kao skromna, ali iznimno učinkovita ujedinjujuća sila u naciji koja se vidljivo razdire. Njezina smrt će ukloniti tu silu, a teško je pretpostaviti da će ju njezini nasljednici moći zadržati. Na svoj način ovo nasljeđe bit će jedan od najvećih testova s kojima će se suočiti moderna Britanija. Politika se treba uključiti, zaključuje Kettle za The Guardian.