SUDBINA industrijski uzgojenih životinja jedno je od gorućih etičkih pitanja suvremenog doba. Deseci milijardi čuvstvenih bića, svako sa složenim osjetilima i emocijama, žive i umiru na proizvodnoj traci, piše britanski Guardian.

Čovjek je radi vlastite koristi istrijebio životinje

Životinje su bile glavne žrtve tijekom povijesti, a postupanje s domaćim životinjama na industrijskim farmama možda je najgori zločin u povijesti. Cijena ljudskog napretka plaćena je mrtvim životinjama.

Naši preci iz kamenog doba svakih desetak tisuća godina prouzročili su niz ekoloških katastrofa. Kad je prije 45.000 godina prvi čovjek stigao u Australiju, brzo je doveo do istrebljenja 90 posto tamošnjih velikih životinja. To je bio prvi značajniji utjecaj homosapiensa na Zemljin ekosustav, ali nikako i posljednji. Prije otprilike 15.000 godina čovjek je kolonizirao Ameriku, uništivši u tom procesu oko 75 posto njezinih velikih sisavaca. Brojne druge životinjske vrste nestale su iz Afrike, Euroazije i brojnih otoka na njihovim obalama. Arheološki nalazi iz svake pojedine zemlje pričaju nam istu tužnu priču.

Sapiens je doveo do istrebljenja oko 50 posto svih velikih kopnenih sisavaca na planetu prije nego što je zasadio prvo žitno polje, oblikovao prvo metalno oruđe, napisao prvi tekst i iskovao prvi novac.

Sljedeći značajan trenutak u odnosu između čovjeka i životinja predstavljala je poljoprivredna revolucija: proces kojim se čovjek iz nomadskog lovca-sakupljača pretvorio u poljoprivrednika koji trajno nastanjuje određena područja. Ona je dovela do pojave potpuno novog oblika života na Zemlji: domaćih životinja. U početku je čovjek uspijevao pripitomiti tek manje od 20 vrsta sisavaca i ptica, u usporedbi s bezbrojem vrsta koje su ostale divlje. Kroz stoljeća pripitomljeno je više od 90 posto svih velikih životinja.

Uzmimo za primjer kokoš. Prije više od deset tisuća godina ona je bila rijetka ptica koja je obitavala na malom prostoru južne Azije. Danas milijarde kokoši nastanjuju gotovo svaki kontinent i otok, izuzev Antarktike.

Pripitomljena kokoš vjerojatno je najraširenija vrsta ptice zabilježena u analima planeta Zemlje. Ako bi se uspjeh pripitomljavanja mjerio u brojkama, kokoši, krave i svinje bile bi najuspješnije životinje ikad.

Lice i naličje životinjskih farmi

Na prvi se pogled čini da su domaće životinje u puno boljem položaju od svojih divljih rođaka i predaka. Divlji bizoni danima traže hranu, vodu i sklonište te im neprestano prijete lavovi, paraziti, poplave i suše, dok pripitomljena stoka uživa u brizi i zaštiti koju joj pruža čovjek.

Ono što čini postojanje pripitomljenih životinjskih farmi okrutnim nije samo način na koji životinje umiru nego i način na koji žive. Životne uvjete na farmama oblikovala su dva suprotstavljena životna uvjeta: s jedne strane ljudima su potrebni meso, mlijeko, jaja, perje, životinjska snaga i zabava; s druge strane čovjek je dužan osigurati dugoročni opstanak životinjskih farmi.

Izgleda da korijen svih problema leži u tome što su domaće životinje od svojih divljih predaka naslijedile mnoge tjelesne, emocionalne i društvene potrebe koje su na farmama suvišne. Poljoprivrednici konstantno ignoriraju te potrebe te za to ne plaćaju nikakvu ekonomsku cijenu. Životinje zbog toga mnogo pate, iako i dalje žive i razmnožavaju se.

Uloga evolucije u opstanku životinjskih vrsta

Ne proturječi li to temeljnim načelima Darwinove teorije evolucije? Ona tvrdi da su se svi instinkti i nagoni razvili u interesu preživljavanja i reprodukcije. No kad ti evolucijski pritisci nestanu, oni za sobom povlače upravo preživljavanje i reprodukciju. Tjelesne, emocionalne i društvene potrebe današnjih krava, psa i ljudi ne odražavaju njihovo trenutačno stanje nego evolucijske pritiske s kojima su se susreli njihovi preci prije više desetaka tisuća godina. Suvremeni čovjek danas se svjesno upušta u različite rizične situacije baš kao što je prije sedamdeset tisuća godina mladi lovac riskirao život u potrazi za mamutom ne bi li isprosio ruku lokalne ljepotice. Ista evolucijska logika oblikuje život krava i teladi na našim industrijskim farmama. Divlja je stoka u davnini bila društvena vrsta. Kako bi opstale i preživjele, životinje su kroz igru usvojile potrebne socijalne vještine. Objektivno gledano, mladom teletu danas više nisu potrebni ni majčinska povezanost niti prijatelji za igru da bi opstalo i reproduciralo se.

Njegov gospodar čovjek drži u rukama sve njegove potrebe. No subjektivno gledano, tele još uvijek osjeća snažnu potrebu za povezanošću s majkom i za igrom s ostalom teladi. Ako te potrebe nisu zadovoljene, ono uvelike pati. Situacija se tijekom posljednjih nekoliko stoljeća samo pogoršala: tradicionalni oblik poljoprivrede utro je put industrijskom obliku proizvodnje. Poljoprivredna revolucija omogućila je ljudima da mogu upravljati sudbinama domaćih životinja, a da pritom ne vode računa o njihovim subjektivnim potrebama. U tradicionalnim društvima starog Egipta, Kine i Rima čovjekovo poznavanje biokemije, genetike, zoologije i epidemiologije bilo je ograničeno, a sukladno tome i njihove manipulativne moći.

Uz pomoć cjepiva, lijekova, hormona, pesticida i drugih preparata sad je postalo moguće strpati desetke tisuća kokoši u male kokošinjce i proizvoditi meso i jaja s nezapamćenom učinkovitošću. Sudbina životinja u tim industrijskim postrojenjima postala je jedno od gorućih etičkih pitanja našega vremena. Danas većina velikih životinja živi na industrijskim farmama. Mi često zamišljamo da naš planet nastanjuju lavovi, slonovi, kitovi i pingvini.

Možda na programima National Geographica, u Disneyevim filmovima i dječjim bajkama, no u stvarnom svijetu - više ne. Na svijetu danas ima tek 40.000 lavova u usporedbi s milijardom domaćih svinja; 500.000 slonova naspram 1,5 milijarde domaćih krava; 50 milijuna pingvina naspram 20 milijardi kokoši.

Znanost kao sredstvo za upravljanje sudbinama životinja

Upravo zbog toga sudbina životinja na farmi nije samo moralni problem.

Ona se tiče i većine golemih stvorenja na Zemlji sa složenim sustavom osjetila i emocija koja svaki dan žive i umiru na proizvodnoj traci. Znanstveno istraživanje životinja odigralo je ključnu ulogu u toj tragediji. Znanstvena zajednica iskoristila je svoje golemo znanje o životinjama većinom kako bi ovladala njihovim životima u službi ljudske industrije. Isto to znanje uspjelo je dokazati da su životinje čuvstvena bića sa složenim društvenim vezama i profinjenim psihološkim obrascima.

I životinje mogu patiti i biti sretne. Krajnje je vrijeme da uzmemo ta znanstvena otkrića k srcu jer s porastom ljudske moći raste i naša sposobnost nanošenja štete ili koristi životinjama. Prirodna selekcija upravljala je životom na Zemlji gotovo 4 milijarde godina. Sada njime u velikoj mjeri upravljaju proizvodi ljudske inteligencije.

Kad razmišljamo o tome da smo mi sami odgovorni za stvaranje ovog vrlog novog svijeta, trebali bismo razmišljati i o blagostanju svih čuvstvenih bića, a ne samo Homo sapiensa, zaključuje Guardian.