NAKON što je 1996. Vukovar reintegriran u pravni poredak Republike Hrvatske znali smo da nas čekaju godine u kojima će uzdizanje patnje Vukovara u srpskoj agresiji dominirati medijskim prostorom i trovati atmosferu u samom gradu. Znali smo, ali nismo znali da će to toliko trajati.

Evo nas sad, 2009. godine, a započela je i formalna inicijativa da se Vukovaru promijeni ime u Sveti Vukovar. Sakralizacija Vukovara, dakle, ulazi u fazu u kojoj neki smatraju da bi stvarno stanje trebalo i formalizirati. Kanonizirati u biti. Vukovar je tako sam sebi priznao ono što ostatak Hrvatske vidi i osjeća – to nije grad, to je svetište gdje jednom godišnje cijela Hrvatska, a posebno vrh vlasti, prinosi žrtvu. Nakon toga ga zaboravlja. Ostatak vremena Hrvatska vodi svoj koliko-toliko normalni život. Vukovar pak ne.

I dok ostatak Hrvatske živi normalnim životom, Vukovar ostaje na milost i nemilost dvjema vladajućim strankama, koje ga jednostavno dijele. Radi se, naravno, o HDZ-u i SDSS-u. Zbog vlastitih interesa, te su dvije stranke Vukovar podijelile na svim poljima. Dijele se vrtići, škole, kafići, zaposlenja, svaki aspekt vukovarskog života podijeljen je na srpski i hrvatski dio. Vukovarska djeca od vrtića uče kako postoji srpski život i hrvatski život. Kad prožive takvu mladost, pa s 18 godina poput Alise u zemlji čudesa dođu u Osijek s tatinim autom u provod, čudom se čude kako nema srpskih kafića. Niti hrvatskih. Osijek je, iz njihove perspektive, savršen grad, neopterećen prošlošću, nasmijan i bez ratnih ožiljaka – a to teško da bi se usudio reći ijedan Osječanin.

Naizgled protivnici, u stvarnosti simbioza

I sve bi to još bilo i shvatljivo da su SDSS i HDZ smrtni neprijatelji, da nisu u stanju komunicirati, da je podjela rezultat nepremostivih razlika, primitivno-šovinističkih, ali autentičnih. No, tu se krije mračni paradoks, neobjašnjiv bilo kojom logičkom matricom – HDZ i SDSS u Vukovaru su koalicijski partneri. SDSS je podržao Damira Barnu, HDZ-ovog i HSP-ovog kandidata za gradonačelnika, iako je Barna, kao i svaki drugi HDZ-ov dužnosnik u tom gradu, samo produžena ruka Petra Mlinarića, umirovljenog strojobravara i stvarnog vladara tog grada.

Formalizacija koalicije HDZ-a i SDSS-a u Vukovaru nije došla kao naredba iz Zagreba, nego je jednostavno logički produžetak onoga što se oduvijek zna. Radi se o simbiotskom biću koje možemo nazvati Hrvatsko-srpskom demokratskom zajednicom. Ono se hrani podjelom. Ideja te podjele je sljedeća - zašto Vukovar ujediniti i od njega napravili normalan grad kad se možemo dijeliti i s pozicija apsolutne moći upravljati svatko svojim torom. Pri tome ispaštaju djeca i svi koji bi htjeli normalno živjeti u gradu koji je prije rata bio drugi najbogatiji u cijeloj bivšoj državi, a danas je crna rupa Hrvatske.

Dobitna formula

HDZ i SDSS našli su dobitnu formulu, načelo podjele kojim već deset godina siluju grad. Iako su nacionalna pitanja njima nevažna, uporno ih prodaju građanima Vukovara. Što im je bitnija vlast, to će više dijeliti grad i stvarati dva odvojena mikrokozmosa unutar nekada bogatog grada. Katastrofalna politika podobnosti, političke i nacionalne, rezultirala je jednom od najgorih gradskih uprava ikad.

U takvim uvjetima jedino je bitno uvjeriti glasače da nikad, ali niti slučajno ne pomisle da postoji druga opcija. Hrvat glasa za HDZ i HSP, Srbin za SDSS, sve drugo je nacionalna izdaja. U gradu u kojemu HDZ, HSP i SDSS čine sveto trojstvo, svaki građanin doista jest mučenik i takav grad zaista treba zvati, ako ne već svetim, onda barem prokletim. No, čini se da se počinje nazirati svjetlo u tom mračnom tunelu. Građani Vukovara počeli su vjerovati kako njihov grad može biti pravi grad, a ne fantazmagorija koja služi interesima nekolicine aparatčika. Hoće li ta promjena uzeti dovoljno maha i hoće li Vukovarci u drugom krugu izbora svrgnuti koaliciju koja misli da raspolaže njihovim životima? Za njihovo dobro, nadamo se da hoće.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje