AMERIČKI diplomat Herbert Okun, zamjenik mirovnog izaslanika UN-a Cyrusa Vancea u vrijeme rata u Hrvatskoj, završio je u petak svjedočenje na haškom suđenju bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću.

Herbert Okun, američki diplomat od 1955. do 1991., pratio je Vancea na svim sastancima s dužnosnicima u regiji zahvaćenoj ratnim sukobima, od kojih su najčešći bili upravo sastanci s optuženim.

Na tim je sastancima Okun vodio precizne bilješke, koje su kasnije bile temelj za izvješća glavnom tajniku UN-a, a u sudnici u Haagu poslužili su kao dokaz da je Milošević imao punu kontrolu nad svim potezima srpske strane u tom razdoblju.

Tužitelj, koji je uveo kao dokaz devet svezaka Okunovih bilježaka, svjedoka je ispitivao po njima, što je u protuispitivanju činio i Milošević, birajući za sebe povoljnije opaske i citate.

Okun je u petak rekao da je među zapadnim političarima u jesen 1991. godine postojalo uvjerenje da je Milošević, iako nije bio savezni dužnosnik, najvažnija osoba s kojom treba razgovarati.

Milošević je tvrdio da je on bio samo predsjednik Srbije i da nije imao nikakav utjecaj na JNA, dok je prema čelnicima pobunjenih Srba koristio samo svoj ugled, a nije imao ulogu nalogodavca.

´Uvijek ste bili glavni´, odgovorio mu je Okun.

Okun je podsjetio da je Staljin od 1929. do 1953. neprikosnoveno vladao SSSR-om iako nije imao nikakvu državnu funkciju.

Milošević je ustvrdio da nije imao kontrolu nad čelnicima Srba u Hrvatskoj Milanom Babićem i Goranom Hadžićem. No prema Okunu, Cyrus Vance je dolazio kod Miloševića upravo zato što je on u jesen 1991. jedini mogao osigurati da Babić i Hadžić poštuju odredbe Vanceova plana.

´Od mene ste tražili da utječem na njih. Umjesto da mi zahvaljujete, sada me optužujete da sam ih kontrolirao´, rekao je Milošević.

´Založio sam svoj ugled kako bi prestalo ubijanje´, objasnio je optuženi svoj potpis na sporazumu o prekidu vatre u Hrvatskoj.

´Potpisali ste jer ste imali punu kontrolu´, rekao je Okun.

Miloševićevi potpisi na sporazumima o primirjima u Hrvatskoj i BiH, i potpis na Daytonskom sporazumu, dovode u pitanje njegovu obranu da je kao predsjednik Srbije imao ograničeni utjecaj na zbivanja.

Okun je rekao da je Milošević njega i Vancea, na početku sukoba u Hrvatskoj, izvijestio o 140 tisuća srpskih izbeglica iz zapadne Slavonije, dok su oni u popisu stanovništva regije našli između 40 i 50 tisuća Srba.

Milošević je nastojao da Okun potvrdi citate njegovih ´mirotovrnih izjava´ sa sastanaka, no veteran američke diplomacije je najčešće odgovarao da je on ´samo točno bilježio što je rečeno´ bez obzira slagali se izaslasnici s tim ili raspravljali.

Svaki pokušaj Miloševića da krivnju za stradanja prebaci na Hrvatsku koja je ´napadala UNPA zone´, Okun je odbacio ustrajno ponavljajući kako je glavni problem bio u tome da su ´srpske snage odbijale demilitarizaciju´, a odbacio je i pokušaje Miloševića da dovede u pitanje suverenitet Hrvatske na područjima pod zaštitom UN-a, podsjetivši bivšeg predsjednika Srbije da je Hrvatska bila međunarodno priznata i članica UN-a.

Veliki dio pitanja bio je vezan za zbivanja u BiH, a Milošević je također dokazivao da nije imao veze sa srpskim zločinima.

´Zar mislite da ja želim rat u BiH´, pitao je Milošević Vancea, a on je odgovorio da ´tako izgleda´, bilježi Okun u ljeto ´92.

Okun primjerice bilježi i kako ´Milošević glumi iznenađenost´ informacijom da je Arkan u Bijeljini.

Sudac Richard May često je prekidao optuženog zbog retoričkih pitanja i prejudiciranja iskaza svjedoka.

Nakon što mu je isteklo zadnjih šest minuta za postavljanje pitanja sudac May pozvao je Miloševića da postavi ´posljednje pitanje´.

´Imam barem 50 pitanja za ovog svjedoka´, povišenim je glasom kazao Milošević.

´Pa... izaberite jedno´, odgovorio je ne trepnuvši May.