PODACI europske agencije Copernicus pokazuju da je 2024. bila najtoplija godina od 1850., od kada postoje mjerenja, te da je to bila prva godina u kojoj je prosječna temperatura na Zemlji premašila 1.5°C iznad predindustrijske razine.

Posljedice globalnog zatopljenja postaju sve očitije – toplinski valovi, oluje, poplave i požari doveli su do toga da se udio ljudi koji ne vjeruju u klimatske promjene posljednjih desetak godina značajno smanjio.

Prema istraživanju Pew Research Centra iz 2022., oko 75% ispitanika u 19 zemalja Sjeverne Amerike, Europe i Azije smatralo je klimatske promjene ozbiljnom prijetnjom.

Međutim u SAD-u i dalje postoje značajne političke podjele po tom pitanju; čak 78% demokrata vidi klimatske promjene kao veliku prijetnju, dok isto smatra samo 23% republikanaca, što ukazuje na ideološku pozadinu (ne)povjerenja u klimatologiju.

Hrvati su veliki klimatski skeptici

Dio problema je to što čak i ljudi koji ne mogu zažmiriti na očite efekte klimatskih promjena smatraju da su one posljedica prirodnih procesa.

Prema istraživanju WIN Internationala iz 2020., oko 70.4% Hrvata smatralo je da su klimatske promjene rezultat ljudske aktivnosti, što je ispod globalnog prosjeka od 84.4% koji je zabilježen u 40-ak zemalja obuhvaćenih ispitivanjem.

Pritom je gotovo polovica hrvatskih ispitanika vjerovala da su promjene podjednako uzrokovane prirodnim procesima i ljudskim djelovanjem.

Moguće je da su takvom rezultatu pridonijeli neki prominentni klimatski skeptici poput fizičara Vladimira Para; možda to ima neke veze s činjenicom da se jedno od popularnijih "tumačenja" klimatskih promjena prirodnim utjecajima temelji na tezama o orbitalnim ciklusima Milutina Milankovića, koji je podrijetlom iz Hrvatske; moguće je da s time nešto ima visok udio religioznih, koji često ne vjeruju da išta osim Boga može presuditi našem planetu; a možda je to jednostavno posljedica slabe prirodoslovne pismenosti.

Zašto prirodni čimbenici nisu problem?

Znanstveni konsenzus je jasan – ljudske aktivnosti, prvenstveno emisije stakleničkih plinova, poput ugljikovog dioksida (CO₂) iz fosilnih goriva, glavni su uzrok trenutnog globalnog zagrijavanja.

Stoga je važno još jednom podsjetiti zašto se klimatske promjene kakve se događaju posljednjih 150 godina jednostavno ne mogu opisati samo prirodnim procesima.

Činjenica je da su na klimatske uvjete na Zemlji tijekom povijesti utjecali brojni prirodni čimbenici. Među najvažnijima su tzv. Milankovićevi ciklusi, koji uključuju tri ključna astronomska parametra:

Precesija: (teturanje osi rotacije Zemlje poput zvrka), s periodom od oko 26.000 godina.

Nagnutost osi: (nagib Zemljine osi prema ravnini orbite), koja varira između 22.1° i 24.5° tijekom 41.000 godina.

Ekscentricitet orbite: (variranje oblika Zemljine orbite od kružne prema eliptičnoj), s ciklusom od oko 100.000 godina.

Ovi parametri utječu na količinu Sunčeve energije koju Zemlja prima (insolacija) i dugoročno igraju ključnu ulogu u promjeni klime, uključujući izmjene ledenih doba i interglacijalnih perioda.

Splitska klimatologinja Natalija Dunić kaže da se može zamijetiti da Milankovićevi ciklusi djeluju na dugim vremenskim skalama.

"S druge strane, današnje globalno zagrijavanje odvija se vrlo brzo. Pritom se u posljednjih 150 godina količina insolacije nije značajno promijenila. Satelitska opažanja čak pokazuju da se posljednjih 40-ak godina nešto smanjila, što je u skladu sa znanstvenim izračunima da se nalazimo u razdoblju blagog hlađenja koje je započelo prije nekih 6000 godina. No posljednjih 150 godina svjedočimo naglom porastu globalne temperature, koji se ne može objasniti prirodnim ciklusima. Ne postoji niti jedna prirodna promjena ravnoteže dolaznog i odlaznog zračenja koja bi mogla objasniti taj nagli rast", tumači Dunić.

Što nas je naučila paleoklimatologija – znanost o prošloj klimi?

Studije paleoklimatskih podataka (tzv. proxy podaci) daju nam informacije o klimatskim uvjetima iz prošlih geoloških razdoblja, a dobivaju se analizom prirodnih arhiva poput ledenih slojeva, morskih i kopnenih sedimenata, godova drveća, koraljnih grebena, fosila, pa čak i peludi. Analize tih podataka pokazuju da se trenutni porast temperature odvija oko 10 puta brže nego što je to bio slučaj tijekom prirodnih zagrijavanja u prošlosti (Slika 1 dolje).

Slika 1. Rekonstrukcija temperature za zadnjih 800.000 godina u odnosu na razdoblje od 1960. do 1990. 

Proxy podaci koji se istražuju po cijeloj Zemlji (Slika 2 dolje), zajedno sa satelitskim, ukazuju na to da se ovako brze promjene u klimi ne mogu pripisati Milankovićevim ciklusima ili drugim prirodnim fenomenima.

Slika 2. Područja istraživanja paleoklimatologije

Utjecaj Sunčeve aktivnosti

Sunčeva aktivnost također može uzrokovati klimatske promjene, jer zračenje Sunca varira u ciklusima od oko 11 godina. No ukupni učinak ovih promjena premalen je da bi izazvao naglo globalno zagrijavanje koje mjerimo zadnjih 150 godina.

U istraživanju NASA-e iz 2013. zaključeno je da se Sunčeva aktivnost nije značajnije povećala od sredine 20. stoljeća, kada je započeo najintenzivniji porast temperature na Zemlji. Štoviše, u nekim je razdobljima Sunčeva aktivnost čak blago opadala (grafikon dolje).

Jačina solarnih ciklusa u zadnjih 100-tinjak godina

Vulkanske erupcije i njihov efekt

Velike vulkanske erupcije privremeno mogu uzrokovati hlađenje atmosfere zbog izbacivanja ogromnih količina aerosola i sumporovog dioksida u atmosferu koji reflektiraju Sunčevo zračenje (povećanje albeda), što dovodi do pada globalne temperature na nekoliko godina. Primjerice, nakon erupcije vulkana Mount Pinatubo 1991. globalna temperatura je do 1993. bila niža za oko 0.5°C.

Vrlo rijetke erupcije koje ispuštaju značajne količine CO₂ mogle bi dugoročno doprinijeti zagrijavanju, no njihov doprinos znatno je manji od doprinosa antropogenih emisija.

Ključni dokaz za ljudske uzroke

Najuvjerljiviji dokaz da su ljudske aktivnosti glavni uzrok trenutnog globalnog zagrijavanja dolazi iz usporednih klimatskih modela. Oni simuliraju različite scenarije, uključujući scenarije s isključivo prirodnim faktorima i scenarije s kombinacijom prirodnih i ljudskih čimbenika.

Dunić kaže da je zabilježeno zagrijavanje od 1850. uspješno simulirano samo u simulacijama koje uključuju ljudski faktor.

"Stvarni porast temperature (crna linija na Slici 3 dolje) može se opisati jedino zajedničkim djelovanjem svih ljudskih i prirodnih faktora (siva zona). Naime, simulacije pokazuju da povećanjem koncentracije stakleničkih plinova (crvena zona) raste i globalna temperatura, dok porast koncentracije aerosola (prirodne i antropogene čestice u zraku) smanjuje temperaturu, ali puno nižom stopom", tumači Dunić.

Slika 3. Izmjereno zagrijavanje od 1850. do 2019. te simulacije klimatskih modela.

Podaci o CO₂ i korelacija s temperaturama

Još jedan neosporiv dokaz dolazi iz analize koncentracije CO₂ u atmosferi. Analize mjehurića zraka zarobljenih u ledu na Antarktici pokazuju da razine CO₂ nisu bile ovako visoke posljednjih 800.000 godina. Povijesni podaci također pokazuju da su razine CO₂ uvijek bile usko povezane s globalnim temperaturama. Od početka industrijske revolucije, razina CO₂ porasla je za skoro 60% – s 280 ppm (dijelova na milijun) na 426.34 ppm 7. siječnja 2025.

Istraživanja paleoklimatskih podataka iz razdoblja prije 3 milijuna godina pokazuju da su tada razine CO₂ bile usporedive s današnjima, ali su temperature bile oko 2°C više. To bi trebalo biti upozorenje na moguću štetu koju bi danas moglo prouzročiti dodatno zagrijavanje od 2°C.

Slika 4. Razina koncentracije CO₂ u atmosferi tijekom posljednjih 800.000 godina.