PRIJE točno 29 godina Hrvatska je postala međunarodno priznata država. Tog 15. siječnja 1992. nizala su se priznanja članica ondašnje Europske zajednice (EZ), kao i drugih zemalja.

Stanje u kojem se Hrvatska tada nalazila bilo je izuzetno teško. Otprilike trećina zemlje još je bila pod okupacijom, a predah od ratnih operacija pružilo nam je Sarajevsko primirje, kojim je 2. siječnja 1992. godine zaključena prva i najteža faza Domovinskog rata. Iako je 15. siječnja 1992. krenuo proces međunarodnog priznanja nove države, na vrata europskih i međunarodnih organizacija tek smo trebali zakucati. U mnogim slučajevima, dugo smo i ostali pred vratima.  

Ekonomija je tada bila u drugom planu

Istoga dana kad i Hrvatska, međunarodno priznanje je dobila i susjedna Slovenija. Međutim, nakon kratkotrajnog rata na ljeto 1991. Slovenija se zapravo više nije nešto pretjerano bavila problemima koji su jedan za drugim iskakali iz lijesa bivše države. Hrvatsku su, s druge strane, tek čekala prava iskušenja, kako u pogledu vraćanja okupiranih teritorija, tako i zbog rata u Bosni i Hercegovini koji je buknuo na proljeće 1992. 

U takvim uvjetima gospodarstvo je bilo u drugom planu. U fokusu i vlasti i javnosti bilo je stvaranje i izgradnja države te vraćanje okupiranih područja, dok je sama ekonomija bila ponajprije u funkciji obrane zemlje i osiguranja osnovnih potreba građanima. 

Vedriš: Strancima je bilo teško objasniti stanje u kojem smo se nalazili 

"Datum 15. siječnja 1992. neupitno je jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj povijesti, tada smo postali država i u očima čitavog svijeta, a ne samo sebe. Hrvatska je bila u ratu i ljudi su bili spremni na sva odricanja kako bismo obranili i izgradili državu. Dio Hrvatske bio je pod okupacijom, u dijelu zemlje vodio se žestok rat, dok u dijelu Hrvatske nije bilo ratnih operacija. Ipak, u ratu su svi sudjelovali, odaziv na mobilizaciju, ali i broj dragovoljaca u dijelovima u kojima nije bilo ratnih razaranja bio je iznad količine naoružanja kojim smo ispočetka raspolagali. Zato to vrijeme možemo nazvati herojskim", ocjenjuje za Index tadašnji gradonačelnik Zagreba Mladen Vedriš, danas profesor na Visokom poslovnom učilištu Effectus.

Kaže da je ekonomija bila u funkciji obrane zemlje i na nju se ne može gledati iz današnje perspektive. Tadašnje je vrijeme, kaže Vedriš, iz današnje perspektive teško ocjenjivati. S obzirom na stanje u kojem smo živjeli, nije ga bilo lako opisati ni strancima. 

"Problem je bila i ostala brzina kretanja Hrvatske prema EU i svijetu"

"Sjećam se razgovora s jednim poslovnim čovjekom kojem je gotovo neshvatljivo da u brodogradilištu u Splitu nisu problem bombe nego da je puno veći problem nabava repromaterijala. Oni su jednostavno gledali zemljovid i na njemu su vidjeli da je ratište samo 30-ak kilometara od Splita", prisjeća se Vedriš, koji je od 1992. godine obnašao i brojne druge funkcije. Među ostalim, bio je i ministar i potpredsjednik vlade, a potom i predsjednik HGK.

No, Vedriš naglašava da Hrvatska nije učinila sve što je mogla da bi pratila trend rasta i razvoja koje su imale druge tranzicijske zemlje.

"Problem je bila i ostala brzina kretanja Hrvatske prema EU i svijetu, odnosno trendovima. Hrvatska jednostavno ima presporu dinamiku rasta i razvoja i to se vidi kada se uspoređujemo s drugim tranzicijskim zemljama. Kašnjenje u promjenama trajna je boljka", poručuje Vedriš, ukazujući na sporu administraciju, nedovoljnu konkurentnost i veliko iseljavanje.

Novotny: Na početku tranzicije bili smo najrazvijenija zemlja nakon Slovenije, a danas smo na začelju 

I drugi ekonomisti smatraju da je Hrvatska u proteklih 29 godina napravila značajan iskorak, uzme li se u obzir da je državu tek trebalo izgraditi, i to u ratnim uvjetima. Ipak, upozoravaju da je Hrvatska u posljednja tri desetljeća izgubila utrku s ostalim bivšim socijalističkim zemljama koje su joj još početkom 90-ih godina prošlog stoljeća gledale u leđa. Štoviše, sada je, s izuzetkom Bugarske, najsiromašnija članica EU, a industrija u njoj svedena je na ostatke ostataka. 

Razloge za to samo dijelom, i to manjim, upozorava ekonomski analitičar Damir Novotny,  možemo tražiti u ratu. Veći dio krivnje, napominje, snosi pogrešna ekonomska politika i neprovođenje reformi, što nam je zaustavilo razvoj. 

"Hrvatska je, nakon Slovenije, bila najrazvijenija među postkomunističkim zemljama, a danas smo na začelju. Slovenija, Češka i druge zemlje s kojima se obično uspoređujemo u proteklom su se razdoblju snažno razvile, najprije zahvaljujući članstvu u Cefti, a onda i članstvu u EU, i dovršile su svoju tranziciju. Mi tranziciju nikada nismo dovršili, već smo izgradili državno-centralizirani planski sustav, s jakom ulogom države u ekonomiji, zbog čega smo zapravo stagnirali. Za to vrijeme druge bivše socijalističke države okrenule su se tržišno orijentiranom modelu i sada su razvijenije od nas. Zato Hrvatska danas spada u krug zemalja nedovršene tranzicije, po uzoru na Rusiju, Ukrajinu i Srbiju", ocjenjuje za Index Novotny.

Pripremali smo se za jedno, a suočavamo se s nečim sasvim drugim

"U proteklih 28 godina napravili smo puno na planu integracije u međunarodne institucije. Ušli smo u UN i Vijeće Europe, a onda i u NATO i u EU. Međutim, druge tranzicijske zemlje koje su pristupile EU brže su se razvijale od nas i danas su, s izuzetkom Bugarske, privlačnije za život i rad od Hrvatske. Jednostavno se promijenio ambijent u kojem funkcioniramo", kaže za Index i Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta. 

Dodaje i kako se Hrvatska danas, nakon gotovo tri desetljeća funkcioniranja kao samostalna država, suočava s potpuno drugim ugrozama od onih koje je očekivala i za koje se spremala. Naime, umjesto teritorijalnih pitanja i terorizma, za što smo se spremali, suočavamo se s jakim ekonomskim krizama, prirodnim katastrofama, poput potresa i poplava, pandemijom koronavirusa i migrantskim krizama te iseljavanjem stanovništva. To je ambijent u kojem je Hrvatska, napominje Lovrinčević, zakoračila u novo desetljeće. 

"Normalan život imali smo samo desetak godina, a tad nismo provodili reforme"

"Ako podvučemo crtu ispod proteklih 30-ak godina, proizlazi da smo oko dvije trećine tog razdoblja proveli u ratu i poraću te krizama, odnosno u grču. Zapravo smo nekakav normalan život imali samo desetak godina, od 2000. do 2007. i od 2017. do kraja 2019. godine. U tim razdobljima trebalo je provoditi reforme, a one se uglavnom nisu provodile i zato danas zaostajemo za drugima", objašnjava Lovrinčević.  

U kojoj su mjeri drugi u proteklih 20-ak godina napredovali brže od Hrvatske, možda najbolje pokazuju podaci. Iako su podaci za Hrvatsku iz prve polovice 90-ih teško dostupni, a mnogih ni nema ili su, pak, manjkavi, budući da Hrvatska nije kontrolirala cijeli teritorij, a do 1992. nije bila ni međunarodno priznata, oni pokazuju da smo početak posljednjeg desetljeća 20. stoljeća doista dočekali kao jedna od najrazvijenijih postsocijalističkih država.

Primjerice, prema procjenama međunarodnih institucija, koje prenose specijalizirani ekonomski portali, Hrvatska je 1991. godine imala bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku od oko 4000 američkih dolara, pri čemu treba voditi računa o tome da je prvi dio te godine još bio koliko-toliko miran, dok je u drugom dijelu godine bjesnio rat. Slovenija je tada, prema istim podacima, imala BDP po stanovniku od oko 6600 dolara. Ostale tranzicijske zemlje bile su po tome iza nas 

Zašto smo danas siromašniji od drugih? Korupcija, nepotizam i izostanak reformi

Međutim, do 2019. godine situacija se radikalno promijenila. Podaci Svjetske banke, primjerice, pokazuju da smo 2019. godine imali BDP po stanovniku manji od 15.000 USD, dok je Slovenija dosegla BDP po stanovniku od gotovo 26.000 USD. Prestigle su nas i gotovo sve ostale nove članice EU, pri čemu treba voditi računa da su podaci i poredak za nas još nepovoljniji ako se BDP po stanovniku iskazuje korigiran za razinu cijena, odnosno u paritetu kupovne moći, kako to obično radi Eurostat. 

Hrvatska se u proteklih 30-ak godina sporije razvijala od drugih tranzicijskih zemalja s kojima je danas u EU. Osim isključenosti iz europskih i svjetskih integracijskih tokova 90-ih godina te sporijeg hvatanja vlaka prema punopravnom članstvu u EU i NATO-u od drugih usporedivih zemalja, razloge za to ekonomisti vide i u zaobilaženju reformi, sporoj privatizaciji, nepotizmu i korupciji te brojnim neracionalnostima. Hrvatska se, kažu, jednostavno teško uklapala u novi svijet, zbog čega je stagnirala i padala na brojnim svjetskim ljestvicama. 

Imali smo puno više prednosti nego sada

"Na početku tranzicije imali smo puno više prednosti nego što ih imamo sada. Imali smo kvalificiranu radnu snagu, snažnu industrijsku bazu i dobro poznavanje stranih tržišta. Sada su, međutim, druge postkomunističke zemlje po svemu tome bolje plasirane od Hrvatske. Nama zapravo ostaju jadranska i položajna renta, koje su jako osjetljive na udare poput ekonomskih i zdravstvenih kriza. Iz toga proizlazi da će se u budućnosti Jadran nešto brže razvijati od kontinenta, s izuzetkom Zagreba", poručuje Lovrinčević. 

I Vedriš se slaže da nismo uspjeli posložiti ekonomiju kako je trebalo.

"Nismo uspjeli posložiti ekonomiju i stvoriti model koji bi nam osigurao brži razvitak", zaključuje Vedriš.

Šansu za iskorak u narednom razdoblju ekonomisti vide ponajprije u fondovima EU i digitalizaciji, kao i u razvoju poduzetništva, posebno u IT sektoru. Upravo to, uz turizam, promet, poljoprivredu i prehrambenu industriju te druge slične djelatnosti, mogu biti hrvatski aduti za novo desetljeće. Brzina daljnjeg razvoja, zaključuju, ovisit će i o brzini uključivanja u Schengen i eurozonu.