IAKO ministar financija Zdravko Marić godinama uvjerava građane Hrvatske da se javni dug smanjuje, bar prije i nakon pandemijske 2020., to je uglavnom laž. Zapravo se koristi statistička manipulacija da bi se prikrila istina.

Istina je da se smanjivao udio javnog duga u BDP-u, do početka i nakon pandemije, ali je ukupni dug rastao. To znači da je relativna zaduženost smanjena, ali je apsolutna zaduženost povećana. Relativna zaduženost države se odnosi na iznos duga opće države u odnosu na njen godišnji BDP. Kada BDP raste, relativni dug opada pod uvjetom da se apsolutni dug smanjuje ili ne mijenja.

2020. se Hrvatska opet masovno zaduživala da bi održala javne rashode usred drastičnog (i prisilnog) usporavanja gospodarstva. Tijekom te godine je udio javnog duga u BDP-u iznosio od 85 do 88 posto, zavisno o mjesecu, što je najviše u povijesti Hrvatske. Ukupni dug je rastao s 292 milijarde u siječnju 2020. na 343.6 milijardi u prosincu 2021. Tijekom dvije pandemijske godine je Hrvatska nadodala dodatnih više od 50 milijardi kuna duga.

Retoričkim manipulacijama se prikazuje pad zaduženosti Hrvatske, a ključ tih manipulacija je prešućivanje razlike između relativnog i apsolutnog duga. Još je važnije pitanje što je Hrvatska postigla s tim dugom tj. je li se zaduživalo s ciljem investiranja u stvari koje će podupirati gospodarski razvoj u budućnosti ili u održavanje privida funkcionalnosti.

Rast javnog duga iz godine u godinu

Do globalne financijske krize 2008. Hrvatska je bila relativno nisko zadužena država, s udjelom javnog duga u BDP-u manjim od 40 posto. Do kraja krize, 2015., javni dug porastao je na gotovo 85 posto. To je rast za 45 postotnih bodova izraženo udjelom u BDP-u ili u apsolutnom iznosu s otprilike 120 milijardi kuna na 286 milijardi kuna.

Nakon 2015. udio javnog duga u BDP-u postepeno pada, na manje od 75 posto 2019. Ali to je rezultat rasta BDP-a, a ne smanjivanja duga. Javni dug je u siječnju 2020. iznosio 292 milijarde kuna. Neznatan je to rast, posebno ako se usporedi s periodom do 2015., ali nije ni smanjivanje. Hrvatska je u 2020. ušla s otprilike istom razinom javnog duga s kojom je izašla iz krize, koja je inače u Hrvatskoj trajala punih šest godina, više nego u većini ostalih država.

U ožujku 2020. počinje pandemija covida-19 u Hrvatskoj, a javni dug naglo raste. Ubrzo prelazi 300 milijardi kuna, prvi put u povijesti. Lockdown, ne samo u Hrvatskoj nego i u većini država Europe, prekidi poslovanja, mjere održavanja radnim mjesta, dodatni troškovi zdravstvenog sustava i drugi efekti dovode do nužnosti za rastom javnog duga. U apsolutnom iznosu dug raste, a kako pada BDP, onda u relativnom iznosu raste još brže.

Vrhunac je dosegnut u kolovozu 2021., kada je javni dug iznosio 345.5 milijardi kuna. Rast za 18.32 posto ili 53.5 milijardi kuna od siječnja 2020., u tek nešto više od godinu i pol. Zbog snažnog oporavka BDP-a, do kraja 2021. udio javnog duga u BDP-u pada ispod 80 posto.

S druge strane, povećanje duga se većinom odnosi na domaći, unutarnji dug, a inozemni dug se čak smanjivao. Tako se inozemni dug konstantno smanjivao do zadnjeg mjeseca 2021., otkad raste brže od domaćeg duga, za 10.7 milijardi kuna (10.1 posto).

Zbog pada stanovništva javni dug po stanovniku drastično narastao

Slika je još dramatičnija po pitanju javnog duga opće države po stanovniku jer je u istom periodu padao broj stanovnika u Hrvatskoj.

Popis stanovništva 2021. je pokazao dramatičan pad u odnosu na prethodni popis, proveden 2011. Hrvatska je u deset godina ostala bez 396 tisuća ljudi. Prema zadnjem popisu u Hrvatskoj živi 3.888.529 ljudi, a 2011. je živjelo 4.284.889.

Javni dug opće države je u prosincu 2011. iznosio 215 milijardi kuna, čime je na svaku osobu u državi otpadalo nešto više od 50.176 kuna duga. U prosincu 2021. je javni dug iznosio 343.61 milijardu kuna, a dug po stanovniku je narastao brže od samog duga, jer je pao broj stanovnika, pa javni dug po stanovniku iznosi 88.365 kuna. To je dosta snažan rast javnog duga opće države po stanovniku, od 76 posto u deset godina ili 38.189 kuna dodatnog javnog duga po osobi. 

Koliko je taj dug velik pokazuje podatak da je prosječni godišnji prihod kućanstva u Hrvatskoj 2020. iznosio 7.892 eura, oko 60.000 kuna. Znači prosječni godišnji prihod jednog cijelog kućanstva u Hrvatskoj nije dovoljan da pokrije javni dug po samo jednoj osobi, ni blizu. Razlika je više od 28.000 kuna. 

Zanimljivo je da državni proračun u istom razdoblju raste još snažnije, sa 120 milijardi kuna rashoda 2011. na 159 milijardi kuna rashoda 2021., tj. za trećinu. 2011. je u državnom proračunu RH na rashode za zaposlene bilo osigurano 22.7 milijardi kuna, a do 2019. taj iznos je narastao na 29.09 milijardi kuna. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ukupna je inflacija od prosinca 2011. do prosinca 2019. iznosila 7.7 posto, što znači da je rast rashoda na zaposlene u javnom sektoru rezultat rasta plaća i većeg broja zaposlenih.

Dok javni dug raste, mladi i obrazovani odlaze

Hrvatska je najzaduženija među državama tzv. Nove Europe. Iako je postotak javnog duga u BDP-u ispod prosjeka EU, veći je od usporedivih država poput Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske, Rumunjske, Litve i Latvije.

Istodobno su sve te države brže izašle iz prošle krize, započete 2008., i ostvarivale bolji gospodarski rast. Dok se Hrvatska provlačila kroz period koji se slobodno može nazvati "hrvatsko izgubljeno desetljeće", slične države EU su se ubrzano ekonomski razvijale.

Hrvatska svoje probleme ne rješava pa su strukturni problemi održavani u dugom roku. Efikasnost javnog sektora se ne podiže, pravosudni aparat ne postaje brži i manje korumpiran, zdravstvo nakuplja dugove, mirovinski sustav je na rubu propasti i drži se na životu izdvajanjima direktno iz proračuna, turizam je previše sezonalan i ovisi o suncu, industrija nedovoljno inovativna i tehnološki razvijena.

U dobrim vremenima, to znači da će visoki dug ostajati na istoj razini, a u lošim vremenima to znači da će se ionako prezadužena država s obzirom na stupanj gospodarskog razvoja dodatno zadužiti. Time se iz godine u godinu samo nakuplja javni dug, koji se prebacuje na nove radnike i nove generacije.

Pozitivnih pomaka ima i signal su da Hrvatska može bolje, ali je prvi korak prema boljoj budućnosti priznati da Hrvatska ima problem, ovisnički problem zaduživanja. Naravno, taj problem netko namjerno prikriva jer zaduživanje iskorištava kao zamjenu za promjene.

Da bi se te promjene mogle osjetiti na pitanju javnog duga, treba sprovesti promjene na rashodovnoj strani proračuna. Jednostavno, država s previše onih koji uzimaju, a manjkom onih koji stvaraju ne može očekivati smanjenje javnog duga, što posebno postaje problem kada se iz te iste države masovno iseljava.

Iseljavanje mladih smanjuje potencijal Hrvatske, između ostalog potencijal za gospodarskim rastom. Uz taj efekt treba pridodati i tzv. "odljev mozgova", iseljavanje najkvalitetnijih i visokoobrazovanih, što smanjuje potencijalni rast produktivnosti. Manje radnika i sporiji rast produktivnosti nužno dovode do gospodarske stagnacije, a kada uz ta dva efekta država nagomilava dug, problem postaje nerješiv. Sve veći dug se dijeli na sve manje ljudi pa je izvor rasta javnog duga po stanovniku dvostruk.

Jednom mora doći do točke pucanja.