"REZULTATI državne mature najgori su otkad se provodi", "Katastrofalni rezultati PISA testova: Hrvatski učenici nemaju niti temeljnu pismenost", "Hrvatski fakulteti uvjerljivo najgori u Europi", "Učenika sve manje, učitelja sve više. Ispario 2521 razred", "Šuica je učiteljica engleskog", “Djeca koja ne pohađaju vjeronauk sjede sama na klupicama"...

Rješenje je jasno: povećati plaće učiteljima. Također, rješenje za Uljanik je povećati radnicima plaće za brodove koje ne rade, a rješenje za poljoprivredu povećati poticaje na povrće koje ne posade. Sva takva rješenja, od kojih niti jedno nikad nije upalilo, uvijek su na račun privatnog sektora. Zašto? Jer privatni sektor šuti. Šute jer moraju raditi.

U stvarnosti, jedini štrajk koji Hrvatskoj može pomoći je štrajk privatnog sektora. Odnosno ultimatum.

Za početak, evo iz glave: Želimo znatno niže fiskalne i parafiskalne namete konkurentne usporedivim zemljama. Prije svega flat tax na dohodak od max 20%, jedinstvenu stopu PDV-a manju od 20% i ukinuće obaveznog članstva u komorama ili od 1. sljedećeg mjeseca ne plaćamo nikakve poreze. Ovršit ćete cijeli privatni sektor? Good luck with that. To bi bio kraj ekonomije, čak i ove socijalističke koja glumi tržišnu. Ako hoćete Venezuelu, privatni sektor vam je može dati.

Zašto privatni sektor dopušta da ga lopovi i paraziti reketare?

Privatni sektor ima svu moć. Zašto onda ne razmišlja o tome kako da se obrani nego desetljećima dopušta da ga lopovi i paraziti reketare?

Privatni sektor je za razliku od javnog zauzet. Ljudi moraju raditi. Jedan od razloga je sasvim sigurno taj što, za razliku od javnog sektora, moraju raditi da bi imali za jesti.

Drugi problem je što većina privatnog sektora nije stvarni privatni sektor nego se radi o kompanijama u privatnom vlasništvu nakačenima na proračun. Sve one kompanije koje žive od javnih natječaja nisu stvarni privatni sektor.

Potkupljeni vlastitim novcem

A treći problem je što i onaj ostatak, onih jadnih nekoliko stotina tisuća ljudi u stvarnom privatnom sektoru - oni su sitnim poticajima, kreditima, "olakšicama", potkupljeni da budu kuš. Često ne shvaćajući da su potkupljeni vlastitim novcem. Šute i spašavaju živu glavu, zahvaljuju boga kad porezna ili zakonodavac pokopaju nekog drugog, a ne njih.

I ako je tako, ako privatni sektor zaista nema izbora nego sve više i više vječito hraniti sve one koji njegov novac zahtijevaju u zamjenu za šutnju pred izbore ili glas na izborima, onda vjerojatno nema druge nego da svi koji vrijede odu iz Hrvatske jer u tom ne žele sudjelovati. 

Taj štrajk nije poza nego najiskreniji apel protiv nepravde, korupcije, parazitiranja i reketarenja: u ovakvoj državi raditi nećemo.

Neka bude tako. Samo što ćete taj štrajk, za razliku od javnosektorskog, i osjetiti.

Matija Babić