EKONOMISTI se malo čega boje kao inflacije, pa čak i kada ona nakratko poraste par postotnih bodova iznad uobičajenih 2-3%, dižu paniku.

Razlog je taj što se inflacija, ako ju se na vrijeme ne kontrolira, lako otme kontroli i krene uništavati cijelo gospodarstvo. Smanjivanje visoke inflacije je jako teško, jako skupo i iziskuje žrtvu. Zbog toga glavne svjetske centralne banke, od američkog FED-a do europskog ECB-a, već na inflacijama od 5-6% pale alarm i razmišljaju o tome kako će spriječiti daljnji rast.

Inflacija je veliki problem

Koliko je inflacija bolna za gospodarstvo i građane, najbolje mogu posvjedočiti oni koji su živjeli u Jugoslaviji, ponajviše 80-ih, ali i praktički u bilo kojem desetljeću jer je Jugoslavija imala problem s visokom inflacijom od svog nastanka. I to ne sitnom inflacijom od 5-6% zbog koje se danas brinu u centralnim bankama SAD-a i EU, nego s inflacijom od nekoliko desetaka posto godišnje, a ponekad i puno više.

Inflacija jako brzo smanjuje kupovnu moć plaća, a štednju čini bezvrijednom. Rast plaća kod velikih stopa inflacije uvijek zaostaje za rastom inflacije. U ekstremnim primjerima, kakvi nisu bili rijetki u Jugoslaviji, i cijene osnovnih životnih namirnica, poput kruha, rastu iz dana u dan. Tako nastaju bizarne situacije da kruh ili mlijeko poskupe od jutra do navečer.

Inflacija u Jugoslaviji

Prema podacima Svjetske banke, tj. Izvješću o svjetskom razvoju iz 1989., prosječna stopa inflacije u Jugoslaviji od 1965. do 1980. je iznosila 15.3% godišnje, a od 1980. do 1987. čak 57.2%. Nakon 1986. inflacija se sasvim otima kontroli i prelazi 100% godišnje, a do 1990. i 1000% godišnje, tj. krajem 80-ih cijene su se najprije udvostručavale svakih godinu dana, a na kraju i udesetostručavale.

Jugoslavija je imala veću prosječnu godišnju stopu inflacije i od razvijenih zemalja i zemalja u razvoju za vrijeme gotovo cijelog svog postojanja. Prosječna stopa inflacije od 1960. do 1965. je iznosila 13.3%, dok je u razvijenim zemljama prosječno iznosila 3.41%, a u zemljama u razvoju 8.01%. Današnjih 4.8% Hrvatske, što je godišnja inflacija od studenog 2020. do studenog 2021. koju je  objavio Državni zavod za statistiku, u Jugoslaviji bi se smatralo uspjehom i predahom, a ne razlogom za zabrinutost.

 U istom izvješću Jugoslavija se navodi kao jedna od osamnaest teško zaduženih zemalja koje imaju velikih problema sa servisiranjem (vraćanjem) duga, uz Argentinu, Boliviju, Brazil, Čile, Venezuelu, Nigeriju, Jamajku, Meksiko i druge.

Jugoslavija je bila svjetski poznata po visokoj inflaciji

Jugoslavija je čak i bila poznata u svijetu po visokoj inflaciji, pa tako američki New York Times 1970. (izdanje od 19. studenog, stranica 46.) piše o šestomjesečnom zamrzavanju cijena u Jugoslaviji i ograničavanju potrošačkog kreditiranja.

"Zemlja istovremeno pokušava nositi težak teret troškova obrane, opsežan i skup program socijalne skrbi i ambiciozne kapitalne investicije, posebno u jugoslavenskim nerazvijenim područjima. Ovi i drugi troškovi daleko su premašili stvarni proizvodni kapacitet nacije, a mnogi su računi plaćeni tako da je isprintano toliko novca koliko je potrebno. U tom procesu Jugoslavija je pretrpjela nagli rast cijena, veliki proračunski deficit i znatnu negativnu platnu bilancu", zaključuje se u New York Timesu s predviđanjem da to neće biti dovoljno da se zaustavi divljanje inflacije. I nije bilo.

Bezvrijedni dinari

Jugoslavenski dinar je od početka bio loša valuta. Prvo je 1950. uspostavljen tečaj 50 dinara za 1 dolar, da bi već 1955. bio uspostavljen novi tečaj od 300 dinara za 1 dolar, ali samo za neke transakcije. Ovisno o transakciji razlikovao se i tečaj, a u jednom trenutku je bilo i do 200 različitih tečajeva. 1961. je takav sustav ukinut i uveden je jedan tečaj, 650 dinara za 1 dolar. 1966. nastupa prva od nekoliko denominacija, što označava promjenu broja nula na novčanici.

Do 1985., zahvaljujući konstantnim izmjenama, više nitko nije znao koliko vrijede tzv. "stari dinari", a koliko "novi dinari", a tada se uvodi novčanica od 5000 dinara. 1987. zbog iznimno visoke inflacije se pojavljuje novčanica od 20.000 dinara, 1988. od 50.000 dinara, a 1989. od 100.000, 500.000, 1 milijun i 2 milijuna dinara. Propast dinara kao valute pratila je propast Jugoslavije, a dinar, realno, nikada nije bio stabilna valuta. 

Kuna je bolja nego što je dinar ikad bio

Hrvatska je prvih nekoliko godina nakon osamostaljenja također imala velike probleme s inflacijom, ali u toj situaciji to nije ni bilo čudno. Hrvatski dinar nije bio puno stabilniji od jugoslavenskog dinara, ali uvođenjem kune 30. svibnja 1994. situacija se naveliko mijenja i kuna je, od dana kada je uvedena, jako stabilna valuta.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ukupna inflacija kune od lipnja 1994. do lipnja 2020. je 85.3%, tj. godišnje u prosjeku 3.28%. Jugoslavenski dinar ni u jednom razdoblju svog postojanja nije imao tako nisku inflaciju, a 1986. godišnja inflacija mu je bila jednaka ukupnoj inflaciji kune u 26 godina. Nakon 1986. inflacija dinara je godišnje nekoliko puta veća od ukupne inflacije kune od 1994.

Iako godišnja inflacija od 4.8% u studenome nije pozitivan signal, to je daleko od problema s inflacijom iz razdoblja Jugoslavije. Šanse da se vrate stope inflacije iz najboljih dana Jugoslavije, od 10 do 15%, jako su male, a da se vrati inflacija od nekoliko desetaka i stotina posto s kraja 80-ih, gotovo je nemoguće. Iako je Hrvatska naslijedila jako puno problema iz Jugoslavije koje do današnjih dana nije riješila, srećom, monetarna politika i stabilnost cijena nisu među njima.