Foto: FAH

VELIKE ambicije Geerta Wildersa, nizozemskog desničara koji neodoljivo podsjeća na Donalda Trumpa - ali je bio politički aktivan dok je Trump samo trabunjao na Twitteru i u talk-show intervjuima - srušene su nakon jučerašnjih izbora.

No, tko je zapravo Wilders? Što njegov uspon i današnji pad znače za Nizozemsku, Europu i liberalnu demokraciju, čiji temelji se pod naletima antiimigrantskog populizma, islamističkog ekstremizma i ruske subverzije tresu kao što nisu od tridesetih godina prošlog stoljeća?

Istina je da Wilders nikad nije imao realne šanse doći na vlast. Proporcionalni izborni sustav kakav Nizozemska ima, s velikim brojem stranaka koje su prešle izborni prag (samo 0.67%) i nijednom koja bi bila barem blizu većine od 76 mjesta u parlamentu, garantira da jedino koalicija stranaka može formirati vladu, kao što je slučaj sve od Drugog svjetskog rata naovamo. A koalicijski potencijal Wildersove "one-man" Stranke za slobodu (PVV) praktički je ravan nuli - kao i onaj francuske Nacionalne fronte predvođene Marine Le Pen, što joj znatno smanjuje mogućnost da postane predsjednica na izborima u svibnju.

Je li Wilders fašist?

S druge strane, točno je i da je PVV dobio pet mjesta u parlamentu više nego na prošlim izborima, a VVD premijera Marka Ruttea osam mjesta manje. Ali Wilders je dobio i četiri mjesta manje nego 2010. - nakon čega je neizravno sudjelovao u vladi Marka Ruttea dvije godine - nešto što se sada zasigurno neće ponoviti. Istina je i da su mu ankete sve do početka mjeseca predviđale prvo mjesto na izborima, a prošle godine, uslijed izbjegličke krize koja je uzdrmala Europu, davale su mu i do 40 mjesta u parlamentu, dvostruko više nego je danas dobio.

Znači li to da su nizozemske stranke i glasači odbacili PVV jer su iza njihovog slobodarskog imena s pravom prepoznali fašizam? Stvari nisu tako jednostavne. Za razliku od Nacionalne Fronte, koja je praktički nastala iz redova francuskih fašista i do danas se muči s tim naslijeđem - Marine Le Pen je čak morala izbaciti svog oca i dugogodišnjeg predsjednika iz stranke zbog pronacističkih izjava - Wilders je političku karijeru počeo upravo u Rutteovoj liberalno-konzervativnoj stranci.

Kraj dominacije "mainstream" stranaka

Doduše, iz nje je izbačen zbog svojih žestokih antiimigrantskih i antiislamskih stavova. Ali valja priznati da postoji bitna razlika između manje ili više otvorenih fašista poput naših "autohtonih" pravaša, Šešeljevih radikala, mađarskog Jobbika ili grčke Zlatne zore - i postmodernog desničara čiji politički uzori su Margaret Thatcher i Pim Fortuyn, otvoreno homoseksualni nizozemski političar kojeg je ubio militantni ljevičar 2002. zbog "demoniziranja muslimana".

Fortuyn je, unatoč kratkoj političkoj karijeri, trajno okončao "mainstream" kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, s konsenzusom oko politike otvorenih granica. Ove dvije stranke i VVD, koje su se izmjenjivale na vlasti zadnjih 70 godina, izgubile su od 1998. do danas gotovo polovicu mjesta u parlamentu. Neovisno o Wildersovom porazu, zemlja koja je (uz Švedsku) bila oličenje europskog liberalizma, doživjela je tektonske promjene koje se ne smiju zanemariti.

A opet, euroskeptični i islamofobni populizam čiji je val Wilders zajahao, očito je limitiran - kako svojim iracionalnim idejama, tako i svojim nekompetentnim liderima. Njihova euforija zbog Brexita i predsjednika Trumpa pokazala se preuranjenom. Velika Britanija uvijek je bila jednom nogom izvan EU. Njeni tabloidi godinama su uspješno hranili javnost narativom - ne potpuno neutemeljenim - o birokratskom ludilu Bruxellesa i bezobraznom iskorištavanju velikodušne socijalne pomoći od strane imigranata, o kriminalu i terorizmu da ne govorimo. A populistički šarlatan Nigel Farage daleko je karizmatičniji od svojih nizozemskih, njemačkih ili francuskih pandana. Amerika je, sa svojim rasnim tjeskobama bijelaca, kršćanskim fundamentalizmom i antiwashingtonskom paranojom, uvijek bila priča za sebe.

Nizozemci ne žele napustiti EU

Ipak, većina europskih glasača nikad nije htjela napustiti EU, koliko god populisti i alternativni proruski mediji trubili o tome. Grci to nisu htjeli kad su se Bruxelles i Berlin prema njima postavili kao okrutni utjerivači dugova. Da Nizozemci to žele, Wilders bi sa svojim obećanjem o "Nexitu" ostvario daleko bolji rezultat, kako 2012. tako i danas. Isto će se vjerojatno pokazati za Nacionalnu frontu i Alternativu za Njemačku. Europljani, po svemu sudeći, ipak shvaćaju da su pred ozbiljnim prijetnjama za "naš način života" - otvoreno, demokratsko, legalističko društvo - zaista jači zajedno.

Isto tako, Nizozemci su na tragikomičnom primjeru predsjednika Trumpa vidjeli kako "antiestablišment" diletant zaista izgleda kad dobije vlast, a njihova izlaznost od čak 81% i sprečavanje reprize američkog ishoda, dovoljno govori što o tome misle. Izblajhani provokator s programom od jedne stranice i floskulama o "europskom proljeću" populizma očito se preračunao.

Međutim, samozadovoljni trijumfalizam europskog establišmenta, predvođenog Francoisom Hollandeom i Angelom Merkel, zadnje je što europski građani žele čuti. "Vrijednosti otvorenosti, poštivanja drugih i nade u europsku budućnost jedini su ispravni odgovor na nacionalističke impulse i izolacionizam koji potresa svijet", izjavio je Hollande nakon nizozemskih izbora. No i poštivanje i otvorenost imaju svoje granice. Od Malmöa do Marseillea, problemi s neograničenom imigracijom, stihijskom politikom azila i naivnim, nekritičnim multikulturalizmom postali su toliki da se više ne mogu gurati pod tepih.

Toleriranje netolerantnih

Kad Trump kaže "Amerika prvo", a Wilders optužuje Ruttea da je "premijer stranaca, a ne nizozemskog naroda", te poruke zaista imaju zlokobne, pa i fašističke konotacije. Dugo prije njih dvojice, ruski i britanski neo-nacisti okupljali su se pod sloganima "Rusija za Ruse" i "Britanija za Britance". No to ne mijenja činjenicu da, i u naše globalizirano doba, nacionalna država prije svega ima odgovornost prema vlastitim građanima - prema njihovoj sigurnosti i dobrobiti.

Filozof Karl Popper još je na kraju 2. svjetskog rata upozorio da liberalizam - možda i najpozitivnija tekovina europskog prosvjetiteljstva - neće moći opstati ako nastavi tolerirati netolerantne, one koji ne poštuju i ne prihvaćaju njegove vrijednosti, već koriste slobodu i otvorenost kao trojanski konj za vlastite antiliberalne i antimoderne ideale. To vrijedi i za islamistički i za fašistički antizapadni ekstremizam, koji ubrzano jačaju na marginama društva, hrane se međusobno i zajednički napadaju politiku razumnog centra.

Stoga je za centar od kritične važnosti da nađe ravnotežu i zaštiti se od radikala bez izdavanja vlastitih principa. Suđenja populistima poput Wildersa zbog "poticanja diskriminacije" nisu dobar put naprijed, kao ni prihvaćanje njegovih iliberalnih prijedloga o zabrani Kurana, zatvaranju džamija, ukidanju azila i drugih oblika "deislamizacije" tog tipa.

Politički korektni tabui

Nizozemski Trump, kao ni onaj izvorni, ne nudi koherentna rješenja, ali itekako ukazuje na strahove i ogorčenost dobrog dijela javnosti. Centar, da bi opstao, mora te probleme uzeti u obzir i naći provediva rješenja. Agresivna kampanja protiv ekstremizma, uključujući zabranu organizacija koje ugrožavaju ustavni poredak, strožu selekciju imigranata i izbjeglica te deportaciju onih koji predstavljaju terorističku ili kriminalnu opasnost ili se jednostavno odbijaju integrirati i prihvatiti zakone zemlje domaćina - više ne smije biti tabu tema.

Znači li to da će populisti pogurati liberalni establišment udesno i tako zaobilaznim putem odnijeti pobjedu? Lijevi komentatori će zasigurno izvući takav zaključak. Ali valja se podsjetiti da i autoritarni turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koristi istu taktiku moralne ucjene kad naziva Nizozemsku i Njemačku fašističkim državama. Kao i on, i dežurni čuvari političke korektnosti olakim razbacivanjem reduciraju taj pojam do apsurda. Ako je sve fašizam, ništa nije fašizam.

Liberalizam s mišićima

Više nego ikad, treba nam ono što je bivši britanski premijer David Cameron opisao kao "liberalizam s mišićima", koji će u isto vrijeme odbaciti i ideologiju "krvi i tla" i beskrajno popuštanje onima koji ga potkopavaju. Za razliku od anemičnog i otužnog dvojca Merkel-Hollande, nepokolebljivi stav koji je premijer Rutte pokazao prema turskom bezobrazluku (koji je pravo lice pokazao skandaloznom prijetnjom Erdoganovog ministra o "svetim ratovima u Europi"); kao i oštra poruka imigrantima, "ponašajte se normalno ili se kupite"; naznaka je upravo takvog liberalizma s kičmom. I to valja pozdraviti, bez srama i straha od predvidljivih etiketa rasizma i islamofobije.

Jer unatoč popularnoj mantri, raznolikost je snaga samo do određene granice. Bez zajedničkog nad-identiteta kojeg je njemačko-arapski sociolog Basam Tibi nazvao "leitkultur" (njem. vodeća kultura), bez konsenzusa oko toga tko smo kao društvo i u kojem smjeru idemo, bez države koja je spremna jednako provoditi zakone za sve, ekstremisti će nezaustavljivo jačati, a društvo pucati pod šavovima. A onda zaista ništa nije isključeno. Nadajmo se da će Europa u međuvremenu ipak pronaći svoje "ja" - otvoreno, ali i odlučno.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala