DUBOKO ispod plašta na području zapadne Afrike i Tihog oceana skrivaju se dvije ogromne nakupine gustog materijala. Te masivne grude promjera nekoliko tisuća kilometara jedne su od najbolje čuvanih tajni na planetu i već desetljećima zbunjuju znanstvenike.

Sada se pojavljuje sve više dokaza da se zapravo radi o krhotinama drevnog protoplaneta imena Teja (Theia) koji se sudario sa Zemljom prije nekih 4.5 milijardi godina. Znanstvenici su i ranije pretpostavljali da postoji povezanost tih struktura, službeno poznatih pod nazivom "veliki predjeli niske brzine smicanja" (eng. Large low-shear-velocity provinces, LLSVP) i Mjeseca, ali je većina smatrala da su LLSVP ožiljci koji su nastali nakon udara Teje, a ne dijelovi drevnog vanzemaljskog svijeta.

Kakve veze s time ima Mjesec? Prema toj teoriji udara, koja je razvijena 1970-ih, tijekom kataklizmičkog udara objekta u Zemlju isparili su sastojci poput vode te je oko Zemlje nastao prsten stijenja koji se kasnije formirao u Mjesec. Zagovornici ove teorije smatrali su da je u naš planet udarilo tijelo veličine Marsa, ili manje. Prema nedavnom radu astrofizičara Stevena Descha s ASU-a, Teja je bila približno velika poput Zemlje.

Problem teškog vodika

"Te strukture su najveća stvar u Zemljinom plaštu", rekao je planetarni znanstvenik Qian Yuan sa Sveučilišta Arizona (ASU). Seizmički valovi koji nastaju nakon potresa naglo usporavaju kad prolaze kroz te slojeve, što pokazuje da su oni dosta gušći i različitog kemijskog sastava od okolnog stijenja, piše Science.

LLSVP su mogli nastati iz dubina Zemljinog iskonskog oceana magme. A možda su to guste mase primitivnih stijena u plaštu koje su preživjele traumu udara nakon kojeg je nastao Mjesec. No, na temelju novih izotopskih dokaza i modeliranja, Yuan vjeruje da su LLSVP ostaci drevnog planeta.

Kada su Desch i njegovi kolege analizirali kamenje s Mjeseca, u njemu su našli manje količine vodika i deuterija, težeg izotopa vodika. Odnosno, u uzorcima s Mjeseca bilo je mnogo više lakšeg vodika nego u zemaljskim stijenama. Da bi imala tolike razine lakšeg vodika, Teja je morala biti podosta masivna i poprilično suha, jer bi veća količina vode, koja je prirodno obogaćena teškim vodikom, povisila ukupnu razinu deuterija. Takav suhi, veliki protoplanet imao bi jezgru siromašnu željezom i plašt koji je bogat tim metalom i koji je 2% do 3% gušći od Zemljina.

Simulacija sudbine Teje

Yuan je i prije nego što je saznao za Deschove procjene gustoće modelirao sudbinu Teje. Prema njegovu modelu, Tejina jezgra bi se nakon sudara stopila sa Zemljinom, a stijene njenog plašta, koje su 1.5% do 3.5% gušće od Zemljina, preživjele bi i završile kao gusta masa u blizini jezgre. Uglavnom, njegove simulacije su se savršeno podudarale s Deschovim dokazima o deuteriju.

Desch je kazao da bi njegov tim mogao testirati njihovu hipotezu tražeći geokemijske sličnosti između otočnih lava i stijena iz Mjesečeva plašta. No, nijedan od uzoraka iz misija Apollo nije bio dio plašta, što je jedan od razloga zašto znanstvenici žele prikupiti uzorke iz najvećeg Mjesečeva kratera. NASA i Kina planiraju na to područje poslati rovere i pokušati prikupiti spomenute uzorke.

Ako ostaci Teje uistinu počivaju duboko u Zemljinom plaštu, možda nisu sasvim sami. Naime, seizmolozi sve češće bilježe male, ali iznimno guste nakupine materijala promjera tek nekoliko stotina kilometara, često u blizini rubova LLSVP-a. Možda se radi o potonulim ostacima jezgri bogatih željezom iz drugih minijaturnih planeta koji su u davnoj prošlosti pogodili Zemlju.

Teja bi u stvari mogla biti samo jedan lijes u planetarnom groblju našeg planeta.