Autor je neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme.

VIŠE ni vojni analitičari na CNN-u, Sky Newsu i drugim američkim i europskim informativnim medijima ne mogu smišljati argumente kojima će javnost pokušati uvjeriti kako velika ukrajinska ofenziva prema Hersonu još uvijek ima izglede za uspjeh. Od toga su odustali i proukrajinski blogeri i youtuberi.

Tako obavještajna služba britanskog ministarstva obrane, koja se u posljednjim mjesecima prometnula u izvještajnu agenciju (barem što se tiče Ukrajine), kaže: "Operacija ima ograničene neposredne ciljeve, ali su ukrajinske snage vjerojatno postigle određeni stupanj taktičkog iznenađenja; iskorištavajući lošu logistiku, administraciju i vodstvo u ruskim oružanim snagama." Ni analitičari britanske vojno-obavještajne službe nisu uspjeli iscijediti ništa optimističnije. A i ovo što jesu je "vjerojatno".

Slabo i sporo napredovanje

Kad bi se ukrajinski napadi nastavili istim intenzitetom, pa čak i da se pojačaju, ovom brzinom napredovanja ukrajinske bi postrojbe došle do Hersona na proljeće. Izvještaji da su ukrajinske snage u prvim satima ofenzive probile ruske obrambene položaje baš i nisu bili potpuno istiniti. Naime, ukrajinske snage uspjele su pomaknuti rusku crtu obrane na tek nekoliko mjesta. I pritom osloboditi ponešto zaselaka i sela.

Do probijanja ruskih crta obrane došlo bi da su ukrajinske oklopne snage uspjele na puno pravaca prodrijeti desetke kilometara u dubinu te se ukliniti između ruskih snaga. To bi za posljedicu imalo rusko masovno napuštanje unaprijed utvrđenih položaja i potpuno rasulo. A što bi u konačnici dovelo do brzog prodora do Hersona. Međutim, od toga nema ništa. Dapače, ukrajinska napredovanja mjere se u nekoliko kilometara.

Posve očekivano. Nakon bitke za Kijev, gdje su ukrajinski branitelji slomili rusku ofenzivu odlučnom obranom, i odlučne obrane Harkiva, ukrajinska vojska nije pobijedila niti u jednoj većoj bitki. Naročito ne ofenzivnoj. Pa nije ni bilo za očekivati da će joj sada odjednom uspjeti velika ofenziva na jugu.

Tim prije jer ni Rusi nisu spavali. Stalne ukrajinske najave ofenzive na kraju su za posljedicu imale rusko dovlačenje (po ukrajinskim procjenama) između 20 i 25 tisuća vojnika na desnu obalu Dnjepra.

Rusi su po dubini iskopali stotine kilometara rovova i dodatno ih ojačali utvrđenim položajima. Kad se tome pridoda ruska nadmoć u snazi artiljerije, ukrajinski generali su znali da su im izgledi bili vrlo slabi. Stoga ne čudi slab intenzitet ukrajinskih napada.

Umjesto masovnog napada, sporadični pokušaji

Da bi imao ikakvog izgleda za uspjeh, ukrajinski glavni stožer trebao je krenuti u ofenzivu s najmanje 150 tisuća vojnika i s pola od raspoloživih tenkova, a to znači oko 400. I onda, bez obzira na gubitke, uporno nastaviti s napadima dok na nekim mjestima ruska obrana ne bi popustila, što bi dovelo do domino-efekta.

Obostrani bi gubici bili ogromni, no za očekivati je da bi znatno viši borbeni moral Ukrajinaca na kraju slomio rusku obranu. Jer tko će ginuti za Ukrajinu ako ne Ukrajinci? Umjesto masovnog napada dogodili su se sporadični pokušaji, koji su u pravilu nakon prvih ukrajinskih gubitaka obustavljani.

Šutnja ukrajinskog ministarstva

Znakovita je i šutnja ukrajinskog ministarstva obrane. Ni za 1. ni za 2. rujna nisu ni dali dnevni izvještaj, tek procjenu ruskih gubitaka od 24. veljače do jučer i prekjučer. U izvještajima za 29., 30. i 31. kolovoza ofenziva se i ne spominje. Da se imaju čime pohvaliti, zasigurno bi to već učinili.

U doba kad oko Zemlje kruže stotine satelita koji doslovno snimaju svaki njen dio, izjave tipa "tek nakon potpunog oslobađanja naseljenih mjesta, potpunog čišćenja od okupatora i nakon što naše postrojbe budu dovoljno napredovale da jamče sigurnost civilima, reći ćemo imena oslobođenih područja" vjerojatno dobro zvuče aparatčicima u ukrajinskom ministarstvu obrane, ali su zapravo glupost. Jedini od koga ukrajinski vojni i politički vrh pokušavaju sakriti istinu su Ukrajinci.

Ako se uz neuspjeh ofenzive još potvrde ruske tvrdnje da su ukrajinskim snagama nanijeli ogromne gubitke, ukrajinski vojni i politički vrh će se naći u vrlo osjetljivoj situaciji. Predsjednik Zelenskij obožava kamere, što ne čudi jer je do ulaska u politiku živio od glumljenja predsjednika u televizijskoj seriji. Pa onda u kasnonoćnim istupima često i pretjera.

Tako je nakon početka, nazovimo je Hersonske ofenzive (jer to joj je glavni cilj), ruskim vojnicima poručio da bježe kako bi spasili živote jer je upravo započela odlučujuća kontraofenziva. Mjesecima prije on je osobno najavljivao odlučujuću kontraofenzivu koja neće stati samo na oslobađanju Hersona nego će ići i do Krima. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Ukrajincima objasniti zašto je odlučujuća kontraofenziva propala. Još ako su ukrajinski gubici zaista veliki...

Načelnik ukrajinskog glavnog stožera general Valerij Zalužnji još je 22. kolovoza priznao da je u ratu poginulo gotovo 9000 ukrajinskih vojnika. General Zalužnji nije spomenuo koliko je mladih ukrajinskih vojnika poginulo stotinama kilometara od bojišta, u udarima ruskih krstarećih i balističkih projektila. Pa ako su gubici na jugu zaista veći od tisuću, ukrajinski gubici su premašili 10 tisuća.

Teško da će predsjednik Zelenskij izaći pred javnost i reći: "Sugrađanke i sugrađani, odlučujuća kontraofenziva za oslobađanje Hersona i Krima ovog puta nije uspjela. Valjda ćemo imati više sreće na proljeće."

Rusi nisu realni

Međutim, realnost nije odlika niti druge strane. Tako je ruski glavni stožer objavio da je Putin produljio rok za zauzimanje ostatka Donbasa s prvotnog 31. kolovoza na 15. rujna. To i ne bi bilo nemoguće da se radi o 15. rujnu naredne godine. No ne radi se. Iako iz Rusije u okupirani dio istočne Ukrajine upravo stižu nove snage, one su dostatne tek za zamjenu borbama istrošenih postrojbi.

Da bi ruski generali ispunili Putinovu želju, morali bi u narednih deset dana provesti ofenzivu koju ruska vojska nije izvodila još od doba Crvene armije i Drugog svjetskog rata. Živi bili pa vidjeli.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala