TERITORIJ onoga što se danas zove Republika Azerbajdžan odvojen je od Irana u prvoj polovici 19. stoljeća, kroz rusko-perzijske ratove. Na području sjeverno od rijeke Aras (ili Araks) teritorij današnje Republike Azerbajdžan bio je iranski teritorij dok ga nije osvojila Rusija.

Zbog takvih isprepletenih odnosa došlo je do apsurdne situacije da u Iranu živi (ovisno o izvoru) između 12 i 18 milijuna etničkih Azera, a u samom Azerbajdžanu tek nešto više od 8 milijuna ljudi koji se izjašnjavaju kao Azeri (slika 1.).

Ako se uzme u obzir da se procjenjuje da sveukupno postoji između 30 i 35 milijuna ljudi koji se izjašnjavaju kao Azeri, znači da između 3 i 4 puta više Azera živi izvan (uvjetno rečeno) matične, nacionalne države nego u njoj. "Matična država" jako uvjetno rečeno jer u Iranu postoje regije koje se nazivaju Istočni i Zapadni Azerbajdžan, u kojem Azeri čine većinu.

Ono što se naziva Republika Azerbajdžan je zapravo samo sjeverni dio regije Azerbajdžan. Može se svesti na nama poznatiji kontekst i usporediti s Republikom Sjevernom Makedonijom. Teritorij regije Makedonije je podijeljen između Bugarske (pirinska Makedonija), Grčke (egejska Makedonija) i Sjeverne Makedonije (vardarska Makedonija), ali samo Republika Sjeverna Makedonija koristi ime Makedonija za državu.

Veze s Iranom

Azeri su turkijski narod s mješovitim naslijeđem kavkaskih, iranskih i turskih elemenata. Jezik koji govore Azeri jako je sličan turskom (i u razgovoru s ambasadorom Republike Azerbajdžan u Hrvatskoj je potvrđeno da se radi o praktički istom jeziku). S tim da se u Republici Azerbajdžan piše latinicom, dok se u Iranu koristi perzijsko pismo.

Iran i Azerbajdžan zbog te povezanosti dijele neke vrijednosti, kao što je šijitski islam, zbog čega su jedine dvije zemlje na svijetu s većinski šijitskim stanovništvom. Iran je među prvima priznao neovisnost Republike Azerbajdžan 1991. godine, kao i Turska i Izrael. Azerbajdžan je vidio kao plodno tlo za daljnje širenje svoje Islamske revolucije.

No Azerbajdžan je bio skeptičan prema iranskoj teokratskoj vladi i gledao je na Tursku kao na strateškog partnera. Inicijalna euforija Irana zbog mogućnosti nove šijitske države brzo se pretvorila u strah jer je Baku izražavao iredentističke osjećaje i promovirao ideju "Velikog Azerbajdžana", koji bi ujedinio Republiku Azerbajdžan s regijom Azerbajdžan u Iranu.

Iran iz straha počeo podržavati Armeniju

Strahujući od namjera Bakua da potakne secesionizam unutar svojih granica, Iran je pružio vitalnu potporu Armeniji u njenom ratu protiv Azerbajdžana oko sporne regije Nagorno-Karabah, koji se vukao od 1988. do 1994. godine i završio neuvjerljivim prekidom vatre.

U isto vrijeme Izrael je financirao i davao oružje i topništvo Azerbajdžanu. Izrael i Azerbajdžan dijele zajednički cilj obuzdavanja iranskog utjecaja u regiji. Azerbajdžansko tlo koristi Izraelu kao baza za njegove vojne operacije – dok Izrael posjeduje vrhunsku tehnologiju naoružanja i druge resurse. Azerbajdžan je svjestan da njegove inicijative i sporazumi s Izraelom ljute Iran, ali odgovor je da jake veze Irana s Armenijom ljute Azerbajdžan.

Stoga, iako postoje određene sličnosti ove dvije zemlje, postoje i velike razlike, naročito u vanjskoj politici. Republika Azerbajdžan ima prozapadno orijentiranu vladu koja je u savezu s Izraelom i Turskom, dok Islamska Republika Iran ima prorusku i donekle prokinesku politiku zbog svoje netrpeljivosti prvenstveno s Izraelom i Saudijskom Arabijom na regionalnoj razini i s SAD-om na globalnoj razini.

Vojne vježbe

Od 17. do 19. listopada u pokrajinama Istočni Azerbajdžan i Ardabil na sjeverozapadu Irana održane su vježbe kopnenih snaga Korpusa čuvara islamske revolucije (IRGC) pod kodnim nazivom "Moćni Iran". Tijekom obuke razrađeni su različiti scenariji razvoja događaja, uključujući i oružani sukob punih razmjera.

Prvi put jedinice IRGC-a prešle su rijeku Aras, koja razdvaja Iran i Azerbajdžan. U vježbi je IRGC uključilo lansere raketnih sustava Fateh, haubice 155mm, samohodne topove, tenkove i razne bespilotne letjelice. 

Od 22. listopada u provinciji Zapadni Azerbajdžan, na granici s Turskom i Iračkim Kurdistanom, počele su vježbe u kojima sudjeluje 164. pješačka brigada iranske vojske. Svrha, odnosno cilj je demonstracija moći. Iran je odlučio pokazati odlučnost i ozbiljnost u zaštiti svojih interesa u bliskom susjedstvu.

Sukob Azerbajdžana i Armenije

U 2020. godini Azerbajdžan ratom u Nagorno-Karabahu preuzima kontrolu nad teritorijem koji po međunarodnom pravu pripada Azerbajdžanu. No u 2021. godini je predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev iznio iredentističke izjave za neke teritorije Armenije, koje uključuju i glavni grad Jerevan kao dio "povijesnih zemalja" Azerbajdžana.

Azerbajdžan ima svoju eksklavu (slično kao Rusija Kalinjingrad) u vidu autonomne republike Nahčivan, koja je u sastavu Azerbajdžana, ali kopneni put do nje vodi preko Armenije (slika 2.).

Azerbajdžan traži od Armenije da joj osigura koridor prema Nahčivanu preko armenske pokrajine Sjunik. U izjavi u travnju 2021. predsjednik Alijev je rekao da ako Armenija ne pristane osigurati koridor do Nahčivana, Azerbajdžan će ga uspostaviti upotrebom sile, tvrdeći da će azerbejdžanski narod vratiti ono što je opisao kao Zapadni Zangezur.

Odgovor Irana

Vlasti u Iranu su više puta upozorile Azerbajdžan da je nasilna promjena granica "crvena linija" za Iran. Prijetnje i pritisci na administraciju Azerbajdžana kroz "pokazivanje mišića" sasvim su normalna stvar za Iran.

Međutim, trenutna napetost u regiji bitno se razlikuje od prethodnih situacija. Nemiri koji traju, uglavnom u sjeverozapadnom dijelu Irana, pokazali su nedostatke u sustavu organizacije vlasti i stvorili preduvjete za potpuni pokušaj svrgavanja postojećeg režima.

Teheran je to shvatio, kao i činjenicu da svoje ciljeve više neće moći ostvariti običnim izjavama i prijetnjama. Vojne vježbe na rijeci Aras su ozbiljan korak koji potvrđuju namjere Irana da čvrsto brani svoje interese. Sam IRGC koristi se za akcije izvan zemlje. I redovita obuka postrojbi iranske vojske u blizini granica Turske i iračkog Kurdistana signal je spremnosti da se iskoristi njihov potencijal.

Pokušaji azerbajdžanskih informacijskih ratova da se zapali međuetnički sukob u Iranu nisu prošli nezapaženo kod iranskog vodstva. Predstavnici iranskih vlasti počeli su igrati na sličnu kartu već na teritoriju Azerbajdžana.

Sadašnja eskalacija potpuno je drugačija od prethodnih. Postupci Irana jasno pokazuju čvrstinu u njegovim namjerama. Vježbe koje su u tijeku i rasprostranjena teza o povratku nekih teritorija Azerbajdžana poziv su da se u geopolitičkim igrama na Kavkazu uzmu u obzir iranski interesi. Ovo što se sada događa je odgovor na akcije Turske i Azerbajdžana na njihovim granicama.

Trenutni kamen spoticanja

Azerbajdžan i Turska najavljuju izgradnju Zangezurskog koridora kroz Armeniju kako bi Azerbajdžan spojio svoj teritorij i da bi se osigurao kopneni put prema Turskoj. Kako je već spomenuto, a to je ključno, taj koridor bi išao kroz armenski teritorij, točnije pokrajinu Sjunik, još točnije, kroz pogranično područje Armenije i Irana (slika 3.).

Iran strahuje da bi se nova prometna ruta u budućnosti mogla koristiti kao izgovor za blokiranje rute Iran-Armenija-Gruzija-Rusija.

Kako će cesta odsjeći Iran od Armenije?

Sam po sebi, prometni pravac ne zatvara granice Irana i Armenije. Međutim, njegov status još uvijek nije pravno uređen. Azerbajdžan želi ekstrateritorijalni status za svoj koridor, odnosno želi osigurati zakonsku kontrolu nad dijelom armenskog teritorija na jugu.

U Jerevanu to nisu spremni učiniti jer se boje naknadnog zauzimanja teritorija i zahtijevaju carinsku kontrolu na ulazu i izlazu. Otvaranje Zangezurskog koridora omogućit će izravan kopneni put za Tursku do Kavkaza, što će omogućiti turskom vodstvu da ojača svoju prisutnost u regiji. 

Iranske vlasti strahuju od širenja ideje panturkizma u sjeverozapadnom dijelu Irana, gdje povijesno žive etnički Azeri i Turci. U kontekstu tekućih prosvjeda u Iranu i poticanja međuetničke mržnje, pitanje iskorjenjivanja separatizma postalo je od najveće važnosti za iransku vladu.

Neki azerbajdžanski mediji čak su pokrenuli informativnu kampanju podrške demonstrantima, nazivajući njihove govore "željom za povratkom u Azerbajdžan".

Kontrola rijeke Aras

Otvaranje Zangezurskog koridora omogućit će azerbajdžanskoj vladi da preuzme kontrolu nad distribucijom vodenih resursa oko rijeke Aras. Trenutno izvore kontroliraju Turska i Armenija, dok Iran i Azerbajdžan kontroliraju donji dio toka rijeke.

Stvaranjem koridora pod kontrolom Azerbajdžana opskrba vodom će ovisiti o dvije "turske" zemlje, što Iran pod svaku cijenu želi izbjeći. S obzirom na sušne periode u toj regiji, kontrola izvora vode je iznimno bitno pitanje.

U provedbi projekta susreću se interesi mnogih država, što stvara preduvjete za zaoštravanje situacije kako bi sebi omogućile što povoljnije uvjete. Interesi vezani za ovaj koridor se mogu podijeliti u tri grupe:
⦁    lokalni (Armenija, Azerbajdžan)
⦁    regionalni (Iran, Turska)
⦁    globalni (Rusija, Velika Britanija, Izrael)

Lokalni (Armenija, Azerbajdžan)

Azerbajdžan ima glavni interes u spajanju Nahčivana s ostatkom republike i njegovom deblokadom. Ova ruta osigurava kopneni put do te regije, ali i spajanje s Turskom. To bi omogućilo Azerbajdžanu smanjenje tranzita kroz Iran, a samim time i smanjenje ovisnosti o Iranu. Izgradnjom tog koridora poboljšao bi se život u odvojenoj regiji i potaknuo bi ekonomski rast.

Iako Armenija blokira početak izgradnje koridora, ona bi svakako imala korist od njegove izgradnje. Pogotovo za pokrajinu Sjunik kroz koju bi taj koridor prolazio. Također, željezničkim putem bi se u budućnosti Armenija mogla bolje spojiti s Rusijom i Iranom.

Ipak, unatoč profitu od tranzita i lakšem spajanju s Iranom i Rusijom, Armenija strahuje od političkih posljedica. Otvaranje koridora bi znatno umanjilo suverenitet Armenije. Prema tripartitnom sporazumu iz 2020. godine, Rusija, odnosno FSB bi kontrolirao carinu na tom koridoru. Stoga, za Armeniju su (geo)politički rizici puno veći od ekonomske i prometne koristi.

Regionalni (Iran, Turska)

Turska, kao što je već spomenuto, veliki je zagovornik/politički sponzor izgradnje ovog koridora. Postigla bi se izravna komunikacija s Azerbajdžanom, a poboljšala bi se i povezanost s turkijskim državama srednje Azije (Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan).

Izravna veza s Azerbajdžanom bila bi geopolitički most za nastavak turskog širenja panturkizma u zemlje srednje Azije i nastavak stvaranja Turkijske Unije (slika 4.). Realizacijom ovog projekta turski plan o stvaranju tranzitnog čvorišta između Europe i Azije postao bi stvarnost, što bi značajno povećalo status zemlje na svjetskoj sceni.

Za Iran, kao i u slučaju Armenije, otvaranje koridora imalo bi i prednosti i mane. Prednost je da bi se Iran mogao priključiti na koridor i u budućnosti izgradnjom novog pravca spojiti se lakše Rusijom (zaobišao bi se Azerbajdžan) i još važnije, s Crnim morem. 

No Iran strahuje da će neutvrđeni pravni status rute omogućiti njezino korištenje u vojne svrhe – za neprimijećen transfer ljudi i opreme te za destabilizaciju situacije u sjeverozapadnom dijelu Irana. Spomenuto je ranije vojno djelovanje izraelske vojske u Azerbajdžanu, koje Iranu stvara ozbiljne glavobolje.

Globalni (Rusija, Velika Britanija, Izrael)

Rusiji, pod uvedenim sankcijama, Zangezurski koridor predstavlja alternativnu rutu prema Kavkazu i Turskoj, a u tranzitu kroz Iran - prema Bliskom istoku i Africi. Potpisani tripartitni sporazum, prema kojem Rusija kontrolira carinu, odnosno tranzitno čvorište, osigurava Rusiji kontrolu tog koridora.

Rusija bi u budućnosti mogla nadzirati tokove tereta duž jedne od ruta koje najviše obećavaju u Zakavkazju i osigurati svoje granice od mogućeg širenja panturkizma i ekstremističke ideologije na Kavkazu.

Povećala bi svoj utjecaj u Zakavkaskoj regiji i oslabila položaj Rusiji nenaklonjene Gruzije u sferi tranzita kroz njezin teritorij. Također, preko Azerbajdžana bi se osigurala kopnena ruta s Armenijom (slika 5.).

No koridor bi ojačao i anglosaksonski utjecaj, primarno britanski, koji ima povijest bliskih veza s turskom državom. Nakon 1923. godine i proglašenja moderne Republike Turske, tursko-britanski odnosi su postali bliski i takvi traju do danas. Naročito su se odnosi pojačali nakon Brexita. Stoga, jačanje Turske i širenje panturkizma (što je ujedno slabljenje iranskog i ruskog utjecaja u regiji) je do neke granice povoljno za Veliku Britaniju.

Na kraju, otvaranje koridora bi moglo donijeti veliku korist još jednoj zemlji - Izraelu. Vojna suradnja između Azerbajdžana i Izraela posljednjih se godina sve intenzivnije razvija. Financiranje raznih projekata izraelskih vlasti na teritoriju Azerbajdžana omogućuje tajno postavljanje infrastrukture potrebne za provođenje obavještajnih podataka u blizini iranskih granica, kao i konsolidaciju izraelske prisutnosti u Azerbajdžanu. Osim toga, u Azerbajdžanu živi utjecajna etnička dijaspora Židova.

Dakle, s jedne strane je koalicija Turske i Azerbajdžana, ujedinjenih jednim ciljem pod patronatom uglavnom Velike Britanije, a s druge su strane Rusija, Iran i Armenija te na kraju Izrael, koji djeluje samo u vlastitom interesu.

Cilj Velike Britanije u ovom trenutku je istisnuti Rusiju s južnog Kavkaza i maknuti je iz sudjelovanja u političkim procesima u regiji. Zemlje NATO-a vrše određen pritisak na Pašinjanovu administraciju kako bi poremetile armensko-ruske odnose i diskreditirale Rusiju kao jamca stabilnosti u regiji.

Ratom u Ukrajini Rusija sve više gubi utjecaj u srednjoj Aziji, gdje je kao jamac sigurnosti i ugledna velesila puno godina održavala svoj status. Taj prostor u kojem Rusija gubi utjecaj planira ispuniti Turska.

Dana 11. studenog u Uzbekistanu se sastaju države Organizacije turkijskih zemalja (OTS). Države članice su: Turska, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan i Turkmenistan kao promatrač. Jedno od pitanja je prelazak na zajedničko pismo svih zemalja članica.

Politika tih zemalja nije objava diplomatskog rata Rusiji, već otklon od ruske politike. Osim toga, to su države koje dijele etničke, kulturne i konfesionalne sličnosti, pa je donekle i prirodno da žele učvrstiti te odnose.