NA DANAŠNJI dan 1992. godine pilot Danijel Borović preletio je iz JNA i tako Hrvatskoj donio prvi MiG-21.

Kako se 2024. sada umirovljeni Borović prisjetio, piloti hrvatske nacionalnosti bili su praćeni dodatno nakon što je u Austriju preletio Rudolf Perišin i trebalo je čekati pogodan trenutak kako bi se izvuklo iz tadašnje Jugoslavenske narodne armije, a tako i osiguralo prvi hrvatski borbeni zrakoplov, s obzirom na to da onaj kojim je letio Perišin nije predan Hrvatskoj.

Nakon pomnih i tajnih priprema i čekanja, prilika se ukazala 4. veljače 1992. godine, kada je Borović dobio noćnu smjenu. Plan je bio da sleti u Pulu u 17:20, no nije ni poletio do 17:33, kada se već smračilo i naoblačilo. To je dodatno zakompliciralo njegovo slijetanje na pulsku neosvijetljenu pistu i Borović je već bio izgubio nadu te je planirao iskočiti iz zrakoplova kojemu je ponestajalo goriva. Zatim je uočio bljesak - signal s piste.

"Spuštao sam se, osjetio da nema propadanja i kotrljanje kotača. Nisam se niti raskopčao, već su me vukli iz aviona i čestitali", prisjetio se umirovljeni pukovnik Borović.

Prelet je planirao sa suprugom Snježanom, koja je bila s djetetom u njihovom domu u Bihaću. Opisala je svoj neizvjestan i opasan višednevni put preko neprijateljskog teritorija i s nepoznatim vozačima i suvozačima iz Bihaća, preko Posušja, Splita, do Zagreba, kada se susrela sa suprugom.

"Dobili smo dva sata fore da se izvučemo iz Bihaća i da nastavimo svojim putom - Danijel je krenuo na let, a Vanja i ja u nepoznato", rekla je Borović.

Kako je Borović završio kao pilot u JNA?

Jednom drugom prigodom Borović je za N1 televiziju govorio o svojoj karijeri. 

Borović se nakon osnovne škole odlučio za pohađanje vojne škole jer mu obitelj nije mogla platiti obrazovanje u području koje ga je zanimalo. 

"Kad sam se već odlučio za vojnu školu, onda sam odlučio najviše što se moglo. Išao sam u gimnaziju u Mostaru, zatim na akademiju u Puli. Od naše cijele grupe, 150-180 ljudi, nas 19 je određeno za pilote MiG-ova.

Išli smo godinu dana na obuku u Beograd, na obuku za MiG-21, koji je tada bio vrh vrhova", prisjeća se. Nakon obuke u Beogradu, dobio je prekomandu u Bihać, na najtajniji vojni aerodrom, gdje je ostao 10 godina kao pilot-lovac i instruktor mladim pilotima. Tu ga je zatekao i početak Domovinskog rata.

Rat se počeo "kuhati" u Sloveniji. Borović kaže kako se nije slagao s onim što se događalo pa je simulirao bolovanje. Kaznu zbog tog bolovanja nije dobio, ali nakon događaja u Sloveniji ljude se počelo distancirati prema nacionalnosti, zatražilo se izdvajanja Hrvata, Muslimana i Slovenaca.

"Tada nije bilo informacija kao danas. Nije bilo interneta i modernih tehnologija. Tada je bilo teško, bila je informacijska blokada, ljudima se u to vrijeme bilo teško snaći", prisjetio se Borović u jednom razgovoru.

Informacije o događajima u Hrvatskoj dobivao je od supruge, dok se još moglo telefonirati. Kada je mogao, čuo se i s drugim prijateljima pa je tako saznao i za raketiranje Varaždina u rujnu. "To su bili prekretni momenti koji su mi učvrstili volju da čekam pravi trenutak", kaže.

Kako se stvaralo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo

Borović je, kad je kucnuo pravi čas, uzeo avion i preletio u Hrvatsku. "Malo je takvih slučajeva. Nakon prvog preleta Rudolfa Perišina, bili smo cijelu karijeru zajedno, pooštrene su mjere, tajne službe, kosovci, svi su pratili, a fokus je bio na pilotima. Mi smo bili maknuti od letenja u to vrijeme. Kontakt prema Zagrebu je bio Slavko Hodak, Hrvat, u nekim kontaktima smo uspjeli doći na to da me nema namjeru razotkriti. Shvatio sam da on ima kontakte sa Zagrebom i da traže nekoga tko će preletjeti jer taj prvi avion nismo dobili, on je ostao u Austriji", prisjeća se.

Borović kaže da je cilj bio da Hrvatska dobije prvi borbeni avion kad bude međunarodno priznata.

"Očito da je diplomacija u tajnosti radila, ali nitko nije mogao pretpostaviti kad će se to dogoditi. Pitao sam nekoliko pilota Hrvata, ali svi su imali malu djecu pa sam na kraju rekao Hodaku da ću ja biti taj kad se ukaže prilika. Rečeno mi je da se pripremim za prelet jednog dana i tad smo prekinuli kontakt jedan s drugim.

"Morao sam se pripremati u tajnosti, čekao sam zadnji trenutak"

Morao sam se pripremiti tako da me ne otkriju. Uspio sam dogovoriti sa svojim komandantom da me ne planira jer nakon Perišina više nisam dobio let jednosjedom. Onda je prošla 1991. i krajem siječnja sam dobio taj let. Bili su to neobični dani, bilo je puno primirja pa se letjelo zbog obuke, u obuci ne smije biti prekida. Došao je taj drugi mjesec. Inzistirao sam da neću poletjeti dok mi ne zbrinu suprugu i sina. Problem je, nakon Perišina, bio to što ih nisam mogao poslati prije.

Mi smo morali čekati zadnji trenutak i oni su imali samo dva sata prednosti da ih ta ekipa izvuče iz okruženja", govorio je Borović objašnjavajući da su prepreke bile na sve strane. 

Supruga i sin su se uspjeli probiti, putovali su dva dana. Dva policajca su ih pokupila iz zgrade, autobusom su otišli preko Une, s pričom da je ona supruga nekog srpskog inspektora koja bolesno dijete vodi u Sarajevo jer u Bihaću ne pružaju tu uslugu.

Zbog njegovog slijetanja proglašena opća opasnost

Borović je pak za pola sata stigao iz Bihaća u Pulu. Imao je višemjesečni prekid u letenju jednosjedom i, prema pravilima, nije uopće smio letjeti sam. U Puli nisu znali kakav će avion doći, pista je bila uništena, komunikacije nije bilo jer su bile presječene žice i minirana pista. Plan koji su imali nije uspio. Borović se prisjetio i kako je na kraju sletio. "Kasnilo se s polijetanjem, umjesto da sletim u 17:20, ja sam krenuo u 17:33. Već je pao mrak, ali nema odustajanja. Kako god bude, moraš ići.

Krenuo sam u neizvjesnost i sletio u nemogućim uvjetima. Kasnije su rekli da za takav podvig treba biti hrabar, oprezan, a pomalo i lud", prisjetio se.

Zbog Borovićevog slijetanja, proglašena je i opća opasnost, ali, srećom, uspio je sletjeti na, kako kaže, crnu ploču. "Ludost je uopće odlučiti se za to. Samo četvorica pilota u cijeloj onoj državi su preletjela. Nitko drugi nije ni pokušao ništa napraviti. Ta četvorica su živjela u Bihaću, gledali smo se kroz prozor, to je ta priča stvaranja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva", govori.

Borovićeva karijera nije išla tijekom kojim se inače događaju stvari.

"Iz nekih razloga nisam bio podoban. Nisam se htio stranački angažirati, htio sam biti profesionalac u vojsci. Očito to nekima nije odgovaralo. Perišin i ja smo dobili čin bojnika, kasnije pukovnika. Perišin je poginuo, posthumno je dobio čin generala. Ja sam ostao pukovnik. Kad sam vidio da su me svi već 'prešišali', otišao sam u mirovinu. U normalnim vojskama, kad odlazite u mirovinu, dobijete čin više, to se zove časni otpust, ni tu mi nisu izašli u susret", govori.