TEŠKO je osporiti činjenicu da je SAD najutjecajnija država današnjice. Vojno, geopolitički, ekonomski, diplomatski i znanstveno dominira današnjim svijetom. Zbog njegove uloge ga se često naziva "svjetskim policajcem", a odluke američkog političkog vodstva oblikuju cijeli svijet.

Da SAD nije čvrsto stao iza Ukrajine nakon ruske invazije, da ne šalje desetke milijardi dolara u naoružanju i da ne koordinira ekonomske, političke i druge sankcije Rusiji, teško da bi Ukrajina sama mogla odolijevati godinu dana.

Ništa ne traje vječno pa tako neće ni pozicija SAD-a kao dominantne svjetske sile. Pitanje o tome zaokuplja stručnjake iz raznih područja, a o njemu raspravlja velik dio svijeta. Ima nešto mistično u pričama o propadanju velikih sila, zbog čega je propadanje antičkog Rima jedna od najpopularnijih povijesnih tema.

O propasti SAD-a se raspravlja više od sto godina, a u svakom desetljeću 21. i 20. stoljeća su se pojavljivale analize koje su s većom ili manjom sigurnošću nagovještavale kraj američke dominacije. Od postupnog slabljenja do unutrašnje revolucije, razni uzroci i posljedice su nebrojeno puta spominjani. Jesmo li danas ipak blizu tog trenutka?

Amerikanci sve pesimističnij oko budućnosti SAD-a

Samo stanovništvo SAD-a je uglavnom uvjereno u slabljenje moći u narednim godinama. Anketa instituta Pew Research Center provedena 2019. o tome što stanovništvo SAD-a očekuje u budućnosti pokazuje dosta pesimistična očekivanja po pogledu uloge SAD-a u svijetu.

60 posto očekuje da će SAD u sljedećih 30 godina biti manje važan u svijetu, a 31 posto da će biti važniji nego danas. Većina Amerikanaca predviđa rast javnog duga, rast nejednakosti, a automatizaciju vide kao prijetnju.

Gospodarstvo će biti slabije, zdravstvena skrb manje pristupačna, stanje okoliša lošije, a umirovljenici će živjeti gore. Predviđa se i teroristički napad intenziteta kao napad na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. u sljedećih 30 godina.

Amerikanci nemaju ni povjerenja u državno vodstvo, otprilike 80 posto ih je zabrinuto oko načina na koji vlast u Washingtonu funkcionira, od čega je 49 posto jako zabrinuto. Više ih smatra da će vlasti u Washingtonu imati negativan utjecaj na pronalazak rješenja za buduće probleme nego što ih smatra da će imati pozitivan utjecaj na to (55 posto naprema 44 posto).

Golema polarizacija

Iako se oko mnogih tema razilaze, i republikanci i demokrati podjednako smatraju da će se politička polarizacija pogoršati. Već je danas razlika između pristaša te dvije glavne stranke najveća u povijesti. Pristaše tih stranaka nikada manje nisu razumjeli jedni druge, a ankete pokazuju da svaka strana ima sasvim iskrivljenu percepciju druge.

Zabrinjavajuće, na obje strane je vidljivo kako oni koji su bolje obrazovani i više prate medije imaju iskrivljeniju percepciju pristaša druge političke strane od onih koji su slabije obrazovani i manje prate medije.

Prema drugom istraživanju javnog mnijenja, 37 posto građana SAD-a je 2022. izjavilo da je zadovoljno ulogom SAD-a u svijetu, a 51 posto je smatralo da je percepcija SAD-a u svijetu negativna. 2002. je 71 posto bilo zadovoljno ulogom SAD-a u svijetu, a 20 posto da je percepcija u svijetu negativna. Drastična promjena u samo dva desetljeća.

Industrija postupno nestaje iz SAD-a

Zadnjih desetljeća su se događale brojne promjene u strukturi ekonomije SAD-a, za koje mnogi smatraju da su zabrinjavajuće. Udio SAD-a u globalno ostvarenoj dodanoj vrijednosti industrijske proizvodnje je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća iznosio i do 29 posto, a do 2016. je pao na 18 posto.

Mjesto u svjetskoj industriji koje je prije 40 godina držao SAD je zamijenila Kina, koja je zadnjih godina odgovorna za oko 30 posto dodane vrijednosti u proizvodnji. Ali treba naglasiti da Kina ima ukupno 750 milijuna radnika, SAD 165 milijuna i puno manji udio onih koji rade u industriji.

Jedan industrijski radnik (bez građevinarstva) u Kini ostvari godišnje 27.4 tisuće dolara dodane vrijednosti, u EU 66.4 tisuće dolara, a u SAD-u 115 tisuća dolara dodane vrijednosti. Prosječni godišnji rast od 1995. do 2020. je bio 2 posto, više od Njemačke, Japana, Francuske i UK-a.

Usporedno s padom važnosti proizvodne industrije SAD-a je padala i njegova uloga u svjetskoj trgovini. 1960. je glavni trgovinski partner većine država bio SAD ili neka od država Europe kojima je SAD bio glavni trgovinski partner (UK, Njemačka, Francuska).

Kina 2020. napravila nešto što je donedavno bilo nezaamislivo

1990. se dva ekonomska bloka odvajaju pa zemlje Zapadne Europe i SAD dominiraju svjetskom trgovinom. Do ranih godina 21. stoljeća je SAD još veći trgovinski partner većini zemalja svijeta, ali do 2018. to postaje Kina. Od 2020. je Kina pretekla SAD i postala najveći trgovinski partner, što je prije par desetljeća bilo nezamislivo.

Neki znakovi oporavka američke industrije ipak postoje. Od 2011. do 2021. je broj radnika u proizvodnji narastao za 620 tisuća, s godišnjom stopom rasta od 0.5 posto. Broj radnika u uslugama raste još brže, pa je udio proizvodnih radnika pao s 10.9 posto na 9.9 posto.

Dugoročno broj i udio industrijskih radnika u SAD-u pada, s 19.5 milijuna 1979. na 11.5 milijuna 2009. Ali od tada se broj postupno oporavlja, pa je 2021. zabilježeno 12.3 milijuna radnika u proizvodnji. Svaka recesija od 1979. bi oštro smanjila broj industrijskih radnika, a nakon izlaska iz recesije se nikada ne bi vratio na prijašnje stanje.

Svjetska reputacija SAD-a sve manja, ali se više preferira od drugih sila

Nije sve u ekonomiji, a jedna od stvari oko koje se brinu (ili joj se nadaju) oni koji predviđaju propast SAD-a je njegova geopolitička i diplomatska "meka moć" (eng. "soft power"). U tome veliku ulogu igra percepcija stanovništva drugih država u svijetu.

Prema istraživanju javnog mnijenja u 116 zemalja, provedenom 2021., 45 posto ispitanih je podržavalo ulogu SAD-a u svijetu. To je oporavak nakon mandata bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, za vrijeme kojeg je taj postotak iznosio između 30 i 33 posto.

Od ostalih zemalja, mjerena je percepcija prema Njemačkoj, Rusiji i Kini. Odobravanje Kine je u dugoročnom padu, s 37 posto 2008. na 30 posto 2021. Odobravanje Rusije raste od 2014., s 22 posto te godine na 33 posto 2021. Njemačka je percipirana kao zemlja u koju se najviše vjeruje, s postotkom odobravanja od 50 posto.

Većina ispitanih (45 posto) odobrava globalnu ulogu SAD-a, a 33 posto ne odobrava. Za vrijeme predsjednika Trumpa je situacija bila obratna. Zanimljivo, povlačenje iz Afganistana je negativno djelovalo na percepciju stanovnika drugih država svijeta.

Institut ISEAS-Yusof Ishak iz Singapura je krajem 2020. proveo anketu među 1032 akademika, javna dužnosnika i poslovna stručnjaka iz 10 zemalja jugoistočne Azije o tome koju stranu preferiraju između SAD-a i Kine.

Čak 61.5 se izjasnilo da preferira SAD, što je rast od 7.9 posto u odnosu na istu anketu provedenu 2019. 63 posto ispitanih je izjavilo da nema povjerenje u to da će Kina napraviti "pravu stvar" za globalnu zajednicu.

Manje od 20 vjeruje u suprotno, dok 48 posto vjeruje da bi SAD napravio "pravu stvar" za međunarodnu zajednicu. Povjerenje u EU je čak veće i iznosi 51 posto, a najviše se vjeruje Japanu (67 posto).

Svjetska reputacija SAD-a je bila oštro narušena za vrijeme mandata Donalda Trumpa, što je za očekivati s obzirom na to da je zagovarao veću izolaciju SAD-a i povlačenje vojske iz ostatka svijeta, a diplomatski se sukobljavao sa zemljama EU.

Nejednakost raste, to može biti prijetnja društvenoj stabilnosti

Kao jedan od glavnih unutrašnjih problema se često spominje nejednakost. Iako rastu primanja (korigirano za inflaciju) svih dohodovnih skupina i realna potrošnja je sve veća, najveći rast bilježe najbogatiji.

Situacija je kompliciranija nego što to političke skupine, zavisno o tome favoriziraju li demokrate ili republikance, prikazuju. Ukupna neto imovina, prihodi kućanstva i vrijednosti nekretnina rastu u svim dohodovnim skupinama. Ali je taj rast neujednačen.

Prema službenim podacima FED-a, središnje banke SAD-a, neto bogatstvo (imovina minus obveze) je od 1990. raslo u svim dohodovnim razredima.

Prvih 50 posto kućanstava SAD-a je 1990. (Q1) posjedovalo 0.79 bilijuna dolara neto bogatstva, od 50 do 90 posto 7.63 bilijuna, a 10 posto najbogatijih 12.48 bilijuna dolara. Do 2022. (Q1) je neto bogatstvo prvih 50 posto kućanstava iznosilo 3.98 bilijuna dolara, od 50 do 90 posto 39.88 bilijuna, a najbogatijih 10 posto 98 bilijuna.

U postotcima je to pad s 3.8 posto od ukupnog neto bogatstva na 2.8 posto za prvih 50 posto kućanstava (siromašnija polovica), pad s 36.5 posto na 28.1 posto za kućanstva koja se nalaze od 50. percentila do 90. percentila, a udio deset posto najbogatijih se povećao s 59.7 posto na 69.1 posto. Gotovo sav rast udjela 10 posto s najvećom neto imovinom se odnosi na rast udjela 1 posto najbogatijih.

Siromašniji i srednja klasa imaju različitu imovinu od bogatih. Dok je za 90 posto Amerikanaca najveći dio imovine u nekretninama, bogatima je u financijskoj imovini i vlasništvu kompanija.

Bogati plaćaju više poreza, ali to ne zaustavlja rast nejednakosti

Čak 61 posto stanovništva SAD-a smatra da je nejednakost veliki društveni problem, 41 posto republikanaca i 78 posto demokrata. Više od pola onih slabijih prihoda smatra da je to nacionalni prioritet, kao i trećina onih s visokim primanjima.

Rast nejednakosti ne znači da siromašnijima nije bolje nego prije, samo da je rast standarda neujednačen. Povijesno je uobičajeno da je manja nejednakost u zemljama zapadne Europe, ali je u zadnjih desetak godina postala veća nego u Rusiji, a zadnjih pet veća nego u Kini.

Iako situacija nije alarmantna kako se prikazuje, a rast standarda bilježe sve dohodovne skupine, nejednakost sama po sebi može biti destabilizirajući društveni element. Ipak, treba naglasiti da porezi u SAD-u imaju snažnu progresivnu komponentu, tj. da bogati plaćaju više.

Prema podacima iz 2015., oni s godišnjim bruto prihodom većim od 2 milijuna dolara su platili petinu ukupnih poreza, s efektivnom poreznom stopom od 27.5 posto. Oni s prihodom manjim od 30 tisuća dolara godišnje su platili 1.4 poreza, uz efektivnu kamatnu stopu od 4.9 posto.

Vojna moć SAD-a je još uvijek bez konkurencije

Glavni način na koji SAD projicira svoju moć je vojska. Potrošnja na vojsku je 2021. bila gotovo tri puta veća nego potrošnja Kine i dvanaest puta veća nego potrošnja Rusije. Bitne su i cijene, pa je razlika u stvarnosti manja zbog toga što Rusija i Kina jeftinije nabavljaju sirovine, opremu i oružje.

S 11 nosača zrakoplova (od 47 na svijetu) i najviše vojnih zrakoplova može održavati vojnu prisutnost u cijelome svijetu. Iako morem izoliran od Europe, Azije i Afrike, najjača mornarica na svijetu i na stotine vojnih baza razasutih po cijelome svijetu osiguravaju da vojska SAD-a nije nikada daleko.

Još od raspada SSSR-a ne postoji dostojna vojna konkurencija, mada Kina to pokušava biti. U toj situaciji se zadnjih desetljeća SAD ponašao bahato, često ulazeći u dugotrajne i skupe sukobe bez strateške važnosti. Ta greške su kulminirale povlačenjem iz Afganistana.

Rat u Ukrajini promijenio je puno toga 

Napad Rusije na Ukrajinu je doveo do odgovora SAD-a, koji je postao najveći donator naoružanja i novca vojnim snagama Ukrajine. Iskoristio je svoju još relativno veliku diplomatsku moć, okupio stare saveznike (EU, Japan, Australija...) te omogućio Ukrajini da zaustavi i preokrene napredovanje ruske vojske.

Danas se ne radi o istoj nadmoći kakva je bila 90-ih, ali još uvijek impozantnoj i dominantnoj. Ako je povlačenje iz Afganistana sugeriralo da vojna moć SAD-a pada, Ukrajina je pokazala da se "arsenal demokracije", kako se od 2. svjetskog rata naziva vojna proizvodnja SAD-a, još nije potrošio.

Opsjednutost propašću je izraz arogancije i straha

Pitanje propasti SAD-a je toliko teško zbog toga što se dijelom radi o subjektivnoj procjeni. Na što se fokusirati i što može biti "dokaz" propadanja? Velike države imaju velike i brojne probleme pa se o temi može vječno raspravljati bez definitivnog zaključka. Vjerojatno je zbog toga teorija o propasti Amerike i toliko popularna.

S jedne strane, jasno je da uloga SAD-a danas nije ista kao 90-ih godina prošlog stoljeća ili u prvom desetljeću ovoga. To je bilo međurazdoblje između propasti jedne konkurentske velesile (SSSR) i uspona nove (Kina). Relativno govoreći, SAD je danas slabiji nego prije 20 i 30 godina, primarno zbog toga što nije bilo konkurencije.

Upravo zbog pada relativne moći SAD-a, tj. moći u odnosu na ostatak svijeta, razvijao se i pesimizam oko njegove budućnosti. Čak i ranih 90-ih, netom nakon raspada SSSR-a i odumiranja glavnog ideološkog, političkog i ekonomskog konkurenta, Amerikanci su bili preokupirani pitanjem propadanja.

Dva su glavna razloga za to: arogancija i strah od promjena. SAD je toliko dugo glavna svjetska sila (ili jedna od dvije) da je sama pomisao na to da bi se ta prevlast u odnosu na druge mogla smanjiti - alarmantna. Ne samo Amerikancima nego i savezničkim državama.

Svijet se mijenja, morat će i SAD

Činjenica je da svako vrijeme za sobom nosi nove promjene i probleme. Neupitna tehnološka, vojna i ekonomska dominacija koje su nastupile nakon 2. svjetskog rata su jednostavno bile neodržive. Razvoj ima tendenciju da se prelijeva na ostatak svijeta, a to je poticao i sami SAD, pa se ne može očekivati da će stvari ostati iste.

Relativni odnosi moći se nužno mijenjaju. Manje razvijene države se ekonomski lakše razvijaju od razvijenih, nestabilne države se s vremenom stabiliziraju, tehnologija nudi nove prilike. Ništa nije zadano u kamenu.

Stalno se pojavljuju novi unutrašnji problemi. Krajem 80-ih i ranih 90-ih je glavni problem u SAD-u bio kriminal. Taj problem je otada smanjen, iako nije eliminiran. Danas postoje novi problemi koje treba riješiti, ali to samo po sebi nije dokaz propadanja.

Društveni neredi također nisu novitet u SAD-u. Rasni neredi u Los Angelesu 1992. su uzrokovali 62 smrti, 12 tisuća uhićenih i više od milijardu dolara materijalne štete. 60-e godine 20. stoljeća su bile još kaotičnije, a pokret za građanska prava je uzrokovao duboke društvene podjele.

Opsjednutost propašću SAD-a je glavni dokaz američke moći i utjecaja

Povlačenje iz Vijetnama je bila gora katastrofa nego povlačenje iz Afganistana. Još dalje u prošlost, vojska Britanskog carstva je ušla u Washington i spalila tadašnje Bijelu kuću, Kapitol i još nekoliko građevina.

Moć SAD-a osigurava i mreža savezništava građena desetljećima. Čak i nekadašnji neprijatelji su danas prijateljske zemlje, kao Njemačka, Japan, UK i Meksiko. Kao što pokazuju ankete, SAD je preferirani partner čak i u dijelovima svijeta u kojima je SAD u prošlosti vojno intervenirao.

Relativna moć SAD-a možda pada jer ostali centri moći rastu. To ne znači da je na putu propasti - iako se suočava s brojnim problemima. Probleme imaju i ostali. Upravo je opsjednutost pitanjem propasti SAD-a glavni dokaz njegove moći i utjecaja.