Foto: Dragan Matić / Cropix

BRAD i Angelina preletjeli su Dubrovnik, ali se zato Jadranka Kosor ogrebala za Obamin autogram i zajedničku fotku. Za memoare. Za spomenar. Za antologiju.

Uboga premijerka toliko se zbunila na protokolarnom rukovanju sa slavnim predsjednikom još slavnije Amerike da je totalno zaboravila na protokol. Na onu kožnatu torbetinu koju je vukla sa sobom, na vrata kroz koja treba izaći, na engleski koji tako tečno govori. Sirotica se samo zbunjeno smješkala i skupljala hrabrost da na večeri zamoli Obamu za autogram.

Kako će to objasniti Pahoru?

Nitko sretniji od nje kad ga je napokon dobila. Autogram od predsjednika SAD-a. Potpis čovjeka s kojim je navodno, tako se barem hvalila, sjedila za stolom kao "ravnopravna i ponosna članica NATO saveza". Ali nema veze, ogrebala se za autogram. Hej, autogram! Od Obame! Jedva čeka da ga pokaže frendicama. Ima im svašta ispričati. Kako ju je gledao, kako se rukovao s njom, kako ju je pitao za broš i sve tako nešto. Joj, joj, joj! Samo, kako će to objasniti Borutu?

I stvarno, kome trebaju Brad i Angelina kad imamo Obamu? I kao što je Franjo Tuđman imao Clintona. I kao što su Mesić i Sanader imali Busha. Uvijek ista fascinacija, uvijek ista zbunjenost, uvijek isto prenavljanje i preseravanje. I uvijek isti kompleksi. Kosor se možda u Pragu ponašala kao zatelebana šiparica, ali ni njezini iskusniji prethodnici nisu bili ništa bolji. Oni su se pri samoj pomisli na predsjednika SAD-a pretvarali u Borate.

Tuđman je postavio kriterije

Kriterije je postavio Franjo Tuđman kad je 1996. godine na Plesu dočekao Clintonov Air Force One. Te hladne večeri mobilizirao je čitav državni vrh, podigao počasnu gardu, dovukao oduševljenu gomilu s hrvatskim i američkim zastavicama, sve kako bi se onako državnički upicanjen uslikao s Clintonovom kožnom jaknom i usput joj uvalio skupocjenu grafiku. A onda onako gordo državnički poručio kako je "neobično srećan" što je vođa slobodnog svijeta sletio baš u Zagreb. Kako bi natankao gorivo i ispraznio mjehur.

Bio je to trijumf Hrvatske i Franje Tuđmana. Trijumf Tuđmanove Hrvatske. Male i iskompleksirane, provincijalne i nesigurne. Još i danas ta snimka s Plesa izgleda kao parodija državnika koji nikad nije ostvario san da bude primljen u službebni posjet Bijeloj kući, pa mu je stoga zasjeda na Plesu ostala kao tužna uspomena, ali nažalost, Hrvatskoj kao temelj budućem provincijalnom odnosu prema velikoj Americi.

Bushov palac gore

Sjetimo se parade s Georgeom Bushom. Najprije onog čerupanja Mesića i Sanadera oko pozivnice za večeru s Bushom u New Yorku, zbog koje je veleposlanik Neven Jurica zaradio "žuti karton". Nakon grljenja s Bushom, Mesić je izašao pred novinare i zajapuren k'o Kosorica opisao prijateljski susret s čovjekom kojeg je četiri godine ranije optužio za agresiju na Irak.

"Rekao mi je: mi vas čekamo u NATO paktu. Pričekao je moj odgovor. Ja sam mu rekao: da, mi smo spremni. I onda mi je pokazao... u redu", kazao je Mesić, pokazujući i gestu koju je Bush pritom načinio podižući palac.

Kakav trijumf! Nažalost, Mesić ipak nije otkrio je li od Busha uzeo autogram, ali se zato pohvalio da ga je "podsjetio na obećanje da će doći u Hrvatsku i čak provesti dio godišnjeg odmora u njoj", na što je Bush navodno odgovorio kako "to još nije gotovo".

Hvatska parada pijanstva i kiča

A onda je Bush stvarno došao. I Hrvatska bljesnula u svom palanačkom sjaju. Nije to više bila ona mračna zračna luka, piš-pauza i brzinsko tankanje goriva, ekspresno uvaljivanje darova i već letimo dalje. Ovoga puta išlo se natanane. Seciralo se Bushovo osiguranje, pratnja, avion i jelovnik, iznijelo se pred Busha sve najbolje što Hrvatska nudi, sve mlado i staro, svu elitu i raju, tamburice i narodne nošnje.

Kao u polusnu promatrali smo kako Mesić Busha vuče za rukav, dok on svima histerično namiguje. Slušali smo kako Dragan Primorac pozdravlja Bushovu majku, a Milorad Pupovac se divi njegovoj "opuštenosti". Sanader se prepucavao s američkim predsjednikom je li ljepša hrvatska ili obala saveznih država Maine i Kalifornije, da bi sve završilo na notornoj frazetini: "Nadam se da će predsjednik Bush i supruga Laura sljedeći put posjetiti našu obalu". I kad smo već kod toga, čak se i smotana Kosorica sjetila pozvati Obamu na naše more. "Nije rekao da će doći, ali vidjelo se da zna ponešto o našoj obali".

"Yes Yes Yes"

To je očito vrhunac. Tamburice i more, autogrami i zagrljaji. Velika Amerika i mala Hrvatska. Ne samo veličinom, nego još više duhom njezinih političara, njihovim karakterom, dostojanstvom, samopouzdanjem. Sramili smo se Tuđmanove parade na Plesu. Sramili smo se Bushove parade na Pantovčaku i Markovu trgu. Sada se sramimo Kosoričinih "yes, yes, yes", zbunjenog smijuljenja, njezine fascinacije i Obamina autograma.

Zbog toga je možda i bolje da su Brad i Angelina samo preletjeli Dubrovnik. Izbjegli smo novu sramotu. Nove tamburice i nošnje, novo kreveljenje i prenavljanje... A stari kompleksi sasvim su nam dovoljni.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje