KAŽU da je kriza, pa je valjda normalno da ljudi čekaju u redovima pred pučkim kuhinjama i zavodima za zapošljavanje. U kriznim vremenima možda se mogu očekivati i golemi redovi za nogometne derbije, kao i za rukometnu Ligu prvaka. Možda je sasvim očekivana i pažnja koju su izazvali redovi za zagrebački koncert Đorđa Balaševića, ali gotovo u sferi bizarnog našla se informacija da su ljudi satima stajali (ili ležali) u redovima ne bi li se dočepali (pre)skupe karte za U2.

Kako je krenulo, ljudi bi uskoro mogli stajati u redovima pred Središnjicom HDZ-a, nakon što se odazovu pozivu Jadranke Kosor da se tamo prijave zainteresirani za polovni premijerov BMW. Tko je vidio bolji doprinos antirecesijskim naporima hrvatske Vlade.

Jesmo li u krizi ili nismo?

Ali sad ozbiljno... Što nam govori činjenica da su Hrvati posljednjih dana u tisućama pohodili sajam poslova - njih navodno 15 tisuća u tri dana - da bi istovremeno njih 60 tisuća u samo nekoliko sati razgrabilo karte za koncert U2, koje su u prosjeku stajale više od 500 kuna? Je li takvo ponašanje normalno u recesiji, kad se svakodnevno gase stotine radnih mjesta, sve teže otplaćuju krediti, žrtvuje sva luksuzna potrošnja i strepi od toga što će biti sutra? kao da je došlo vrijeme da se napokon odlučimo: jesmo li u krizi ili nismo?

Doduše, definicija krize u Hrvatskoj je oduvijek bila podložna interpretaciji. Recimo, prije desetak godina, predsjednik Franjo Tuđman tumačio je kako Hrvatska nikako ne može biti u krizi, budući da njezini građani svakoga mjeseca kupuju tisuće novih automobila. Danas Ivo Sanader ni sam nije siguran - malo tvrdi da krize nema, pa onda ipak ima - ali njegov stav može se naslutiti iz činjenice da svakoga dana uredno sjeda u svoj pola milijuna eura vrijedan BMW. Blizu je i Milan Bandić u svom pola milijuna kuna vrijednom Passatu, kao i neki drugi gradonačelnici. Pored toga, u vrijeme kad se zaustavila prodaja novih stanova, vladajući političari hrpimice naseljavaju elitne zagrebačke kvartove. Čak i kad govore o krizi, ponašaju se kao da je nema.

Nešto sasvim normalno?

S druge strane, obični građani žale se na skupe režije, inflaciju, visoke kamate na kredite, nezaposlenost, skupoću, pad životnog standarda, besperspektivnost, svakoga dana strepe od gubitka radnog mjesta, ali onda dobar dio njih uspije izdvojiti na stotine (neki i tisuće) kuna za utakmice i razne koncerte. Čak i ako osjećaju krizu, ponašaju se kao da je nema.

I dobro, ako nam već nitko ne treba posebno tumačiti kako u ovoj zemlji političari žive neku svoju stvarnost - izolirani od grube svakodnevice i pošteđeni problema koje bi morali rješavati - psiholozi nas uvjeravaju da je ovakvo (rastrošno?) ponašanje običnih građana zapravo sasvim normalno u krizi. Oni to nazivaju "lipstick efektom".

Ljudi se odriču velikih stvari pa se zato žele utješiti malim stvarima

Kad god stisne ekonomska depresija, eksplodira prodaja ruževa za usne. Baš kao i mnogih drugih "sitnih zadovoljstava", poput čokolade, krema za lice ili mirisnih svijeća. Ljudi se odriču velikih stvari, putovanja, luksuza i investicija, pa se zato žele utješiti malim stvarima. Naprosto se žele osjećati bolje.

Ali koliko god ta zadovoljstva bila sitna, psiholozi kažu da ona ne bi trebala biti skupa. Kupuju se jeftini ruževi za usne (primjerice, prihod Estee Lauder pao je 30 posto), dok Amerikanci sve manje piju kavu u Starbucksu, a sve više je nose od kuće. A što rade Hrvati?

Što je kriza veća, kafići su puniji

Kod njih je obrnuto. Što je kriza veća, kafići su puniji. Što je neizvjesnost veća, skloniji su trošiti novac na utakmice i koncerte. Ali ne bilo koje: U2 bi mogao financijski unazaditi dvoje ljudi za gotovo tisuću kuna. A gdje su još Depeche Mode, T-Mobile Music Festival i još mnogo toga? Nije, dakle, stvar samo u malim, već i u prilično izdašnim zadovoljstvima. Pa dobro onda, jesmo li u krizi ili nismo?

Narodu treba kruha i igara. I što je manje kruha, to više raste glad za igrama. Zato ljudi idu na utakmice i koncerte, kreću u "potragu za blagom" kroz nagradne igre u novinama, preko kladionica i lutrija, pa stoga nije previše čudno vidjeti kako jednog vikenda deseci tisuća ljudi opsjedaju Dom sportova kako bi se ogrebali za posao, a već idućeg deseci tisuća hrle u taj isti Dom sportova na rukometnu utakmicu.

U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati što će biti s tim famoznim redovima: koji će se smanjivati, a koji povećavati? Ne samo redovi pred pučkim kuhinjama i zavodima za zapošljavanje, nego i pred stadionima i koncertnim dvoranama. A naročito, po onoj Tuđmanovoj, pred salonima automobila. U potonjem slučaju, već slutimo tko bi mogao biti u prvim redovima.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Damjan Tadić, Damir Krajač, Vjekoslav Skledar, Duje Klarić, Ronald Goršić, Boris Kovačev/Cropix