IVON Matić je radio kao doktor obiteljske medicine, a posebno težak period prošao je za vrijeme pandemije koronavirusa. Nakon burnouta je odlučio promijeniti posao i sada obavlja posao liječnika u hitnoj medicinskoj službi pri Zavodu za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije. Za Index je ispričao kako je tekla njegova borba sa stresom na poslu i kako se iz svega na koncu uspio izvući.

Kako to da ste se odlučili baviti medicinom? 

Utjecalo je više stvari. Prva je bila zainteresiranost i poziv za tu djelatnost. S druge strane, htio sam i od nečega živjeti jer mi je veći dio djetinjstva bio obilježen, nažalost, time da sam osjetio i glad i sitost, a češće ono prvo. 

Što vam je najvažnije u vašem poslu? 

Cijenim konstantu i umjerenost u životu i vjerujem da sam to postigao kroz medicinu. Učen sam na fakultetu da slijedim pravilo "primum non nocere" ("prvo nemoj naštetiti"). Prevedeno u praktičnom smislu, najvažnije mi je da ne pogriješim i pri tome ne dovedem pacijentovo zdravlje u opasnost. 

Na što svaka osoba koja se bavi ovim poslom svakodnevno treba biti spremna? 

Važno da je osoba odmorna, kako fizički tako i mentalno. Nedavno sam počeo cijeniti važnost dobrog sna. Ne možete biti usredotočeni na zdravlje drugoga ako ste umorni i iscrpljeni. To može dovesti do pogrešaka. Svakako svi koji se bave medicinom moraju biti svjesni da svaki dan donosi neki izazov i traži od vas profesionalno djelovanje. 

Koliko vam je važno da imate dobar tim? 

Iznimno. Sada gdje radim ekipa je odlična. To su mladi ljudi, poduzetni, progresivni i željni rada. Volim biti okružen takvim ljudima jer me potiču na bolji rad. Dobra ekipa jedan je od važnijih čimbenika gdje god radili. Timski rad je okosnica dobrog i kvalitetnog posla. 

Kako se nosite sa stresom na poslu? 

Na novom poslu bude stresnih situacija i traži se brzo djelovanje, no u odnosu na prijašnji posao imam daleko manje psihičkog pritiska. Cijenim i svoje slobodno vrijeme, volim ga iskoristiti kvalitetno, biti u dobrom društvu, sa zaručnicom, učiti nešto novo što nije nužno uvijek povezano s medicinom. 

Zašto ste se odlučili promijeniti radno mjesto?

O promjeni radnog mjesta počeo sam razmišljati nakon prve godine covid-19 pandemije jer sam shvatio da moja bivša ustanova ne može pratiti problematiku zdravstvene situacije. 

Zanemarivala se problematika moje kronične iscrpljenosti od neprekidnog rada kroz devet mjeseci u covid-19 ambulanti i problemi su se počeli pretakati na moj privatni život i specijalizaciju. Počeo sam se profesionalno usporavati i počeo sumnjati u smisao bavljenja ovim poslom. 

Nakon završetka specijalizacije iz obiteljske medicine, imao sam tzv. "robovlasnički ugovor", kojim se tražilo da ostanem raditi u toj zdravstvenoj ustanovi jednako dugo koliko je trajala specijalizacija. Ukoliko bih prekinuo, plaćao bih vrlo visoke penale koje si nikako nisam mogao priuštiti. 

Primjerice, ako je za specijalizaciju plaćeno milijun tadašnjih kuna, onda vjerujem da se mora osigurati i opremljenost ambulante kako biste mogli primijeniti sve novo znanje stečeno kroz specijalizaciju. To se nije dogodilo i trebalo je dosta napora kako bih dobio ono što mi je obećano. 

Kako ste se osjećali u tom periodu? 

Bezvrijedno i marginalizirano. Bio sam željan napretka, što nije prepoznao moj tadašnji poslodavac. Zanemarivala su se moja upućivanja na problematiku rada i organizacije, mogućnosti ispravka određenih stvari, nepostojanje standarda rada, postojanje dualističkih kriterija i jednostavno sam se zasitio takve atmosfere. 

Je li vam pomogla promjena radnog mjesta? 

Na sreću, sada sam u novoj ustanovi gdje je poslodavac prepoznao moju želju za progresivnosti, a osjećam se cijenjeno i poštovano. Pružene su mi nove mogućnosti, edukacije, ali i mogućnost da ja educiram druge. Razvijam se profesionalno i osobno. 

Doživjeli ste burnout. Kako je došlo do toga, koje ste simptome imali? 

Dugo toga nisam bio svjestan jer sam mislio da se meni to ne može dogoditi. Ipak, dogodilo se i to tijekom pandemije te otprilike dvije godine nakon nje. Prvotno sam osjećao umor, neispavanost, razdražljivost, a brzo bih planuo. 

Obitelj i najbliže osobe su najviše ispaštali. Težio sam osamljenosti, tišini, nezainteresiranosti za bilo kakve društvene aktivnosti, u hobijima nisam više uživao, držao bih se teme posla i ništa drugo me ne bi zanimalo. Na bolovanje nisam išao jer nisam htio da posao pati. 

Jeste li išli na terapiju? 

Uplašio sam se kad sam shvatio da više nisam osoba koja sam bio. Najprije sam potražio pomoć koju je nudila Hrvatska liječnička komora, no to nije išlo u smjeru koji bi mi zaista pomogao pa sam tražio pomoć dalje. 

Na preporuku sam pomoć našao kroz kognitivno-bihevioralnu terapiju kod jedne psihologinje. Terapija je trajala godinu dana, a ja sam morao naučiti shvatiti sebe i promijeniti način razmišljanja. Terapija mi je pomogla i jako sam zahvalan psihologinji. 

Kako se nosite s nepredvidljivim situacijama na poslu? 

Naučio sam koliko je važno praćenje protokola i mogućnosti primjene svog znanja. To me spašava. Na neke situacije jednostavno ne možete utjecati jer nisu u vašoj mogućnosti, ali zato učite i pripremate se stjecanjem novih znanja i vještina da ih možete primijeniti i pomoći što više možete. 

Koje situacije vas najviše pogađaju?

Priopćavanje loših vijesti i reakcije ljudi na njih. Osjetite kako je život krhak i da linija između zdravlja i bolesti, odnosno života i smrti lako iščezne. 

Možete li izdvojiti par konkretnih primjera? 

Najviše me pogađaju situacije osoba s onkološkim bolestima brzog i agresivnog tijeka, situacije s obiteljskim nasiljem, napuštenih osoba, itd. Tu nažalost ne možete sami djelovati, potrebne su i ostale službe i mehanizmi, a to je nekad izuzetno spor i težak proces prema nekakvom razrješenju problema. 

I onda se javlja osjećaj bespomoćnosti. Iako, uvijek ćete nešto naći za učiniti, no brzo shvatite da to nije dovoljno pa se vraćate na početnu točku. Kad ste svjesni da će netko patiti kod određenih zdravstvenih stanja, unatoč napretku medicine i gdje su vam ograničena djelovanja, razmišljate o tome, ne možete biti ravnodušni, ali pritom morate ostati profesionalni.

Koji su vam se trenuci na poslu urezali u pamćenje? 

Trudim se pamtiti većinom lijepe trenutke. Dobar je osjećaj kada pomognete i uspijete izliječiti pacijenta. Smirujući je osjećaj kad nekome uspijete umanjiti bol ili kad saslušate problem druge osobe i riješite ga. 

Najružnija sjećanja su mi bila tijekom covid-19 perioda. Imao sam organiziranu drive-in lokaciju testiranja u Županji, a pojedine osobe nisu slijedile upute, ulazile su u nepotrebne rasprave pa se izgubila norma civiliziranosti, a ja sam primao uvrede i psovke. Ne bih više nikad prolazio taj period. 

Jeste li ikada razmišljali otići raditi u inozemstvo i zašto? 

Dok sam bio na drugoj godini specijalizacije javio sam se agenciji koja je organizirala rad liječnika u Švedskoj. Zaručnica i ja smo razmišljali otići negdje. Primarno sam razmišljao o odlasku jer nisam bio zadovoljan položajem liječnika, plaćenosti za svoj rad te programom specijalizacije. 

Opsežan je to plan i program na papiru i mora se sve poklapati, a u praktičnom smislu pojedini aspekti gotovo su neprovedivi jer nemate edukativnog kadra uslijed rastegnutog sustava zdravstvene zaštite da vas provede kroz zadane vježbe. Nisam na kraju otišao jer su nam se ostvarile neke druge prilike pa smo odlučili ostati u Hrvatskoj.