Mama male Nikoll: Nisam je ubila, zabila se u zid. Policija me prisilila da priznam
CIJELU je Hrvatsku prije nešto više od dva mjeseca šokirao slučaj malene Nikoll, djevojčice iz Nove Gradiške koja je u zagrebačku bolnicu primljena s teškim ozljedama.
Djevojčica je nekoliko dana nakon što je primljena u bolnicu preminula, a za nanošenje strašnih ozljeda, višemjesečno zanemarivanje i zlostavljanje optuženi su njezini roditelji. Majka je prvooptužena i tijekom istrage je priznala da je ubila djevojčicu i udarala joj glavom u zid.
Mjesecima su je brutalno zlostavljali
Podsjetimo, Nikoll je do početka studenog 2020., a od trećeg mjeseca svog života, živjela u udomiteljskoj obitelji. Kada su curicu oduzeli roditeljima, ljudi u sustavu socijalne skrbi procijenili su da je ostanak u biološkoj obitelji visok razvojni rizik za nju. No kada su se biološki roditelji oženili, Centar im je vratio curicu.
Curica je u biološkoj obitelji mjesecima bila zlostavljana. Majci se stavlja na teret da je udarala dijete neprimjerenom silom, zbog čega je došlo do ozljeda zbog kojih je djevojčica završila u bolnici, a onda i preminula. Tijekom istrage policajci su utvrdili da je nesretna djevojčica od strane oba roditelja bila fizički često zlostavljana mjesecima te da su joj nanijeli vidne hematome po tijelu.
Otac je, pak, najmanje sedam puta bio kažnjavan zbog nasilja u obitelji, a bio je i u zatvoru. Unatoč svemu tome Centar za socijalnu skrb vratio je Nikoll biološkim roditeljima. Ministarstvo socijalne skrbi provelo je inspekciju te utvrdilo da je bilo ozbiljnih propusta u radu Centra nadležnog za Nikoll, dok su komore socijalnih radnika tvrdile da njihove inspekcije nisu pronašle nikakve nepravilnosti.
Dnevnik Nove TV večeras je objavio razgovor s majkom, koja je jučer puštena iz istražnog zatvora. Promijenila je priču i sada tvrdi da je sve bila nesreća.
Što se 31. ožujka događalo u vaša četiri zida? Što ste vi učinili svojoj djevojčici?
Najmanja djevojčica, mislim manja, i ova, mislim, preminula moja mala, igrale su se i naletjele su na jedan autičak. Njih dvije su se igrale i ta moja, preminula malena, i jednostavno nije se mogla zaustaviti i malena ova do nje se zabila u nju i ona je pala i udarila glavom u zid. I to je bilo to. Ja sam onda uzela nju u ruke i istrčala van.
A što ste vi rekli policiji?
Ja sam prvo priznala krivicu na sebe, da ne bi danas, sutra, malu ovu koja je u biti i kriva za to. To je bila jedna obična nezgoda.
A dobro, što ste vi rekli policiji točno? Kako je to izgledalo?
Ja sam, kad su me prvi dan ispitali, prvu noć sam, ja sam rekla da ja nisam ništa napravila, da nisam kriva, da nisam joj ništa napravila. Sutradan su oni meni došli reći da ja nešto kažem, bilo što. Da sam izmislila priču, da sam ja nju stavila na stolicu i da sam je udarila glavom o zid. Eto tako. Da ne bi danas, sutra moja mala ova koja se igrala s njom, da ne bi nju danas, sutra zvali ubojicom.
Ali dobro, ali čekajte, vi ste rekli policiji da ste udarali glavom o zid?
Da.
Zašto da mi vama sada vjerujemo da ne ispada da sada lažete?
Ne znam, evo ja sam samo rekla tako i sada.
Nadam se da ste svjesni da je ovo sve na razini rekla-kazala, a nemate dokaza.
Da, da, nemam dokaza. Kao što nemam dokaza za ništa. Ali ja pribavljam sve dokaze.
Vi zapravo optužujete policiju za prisilu, da vam je iznuđeno priznanje?
Pod pritiskom sam morala priznati. Oni su mi rekli da ću ja dobiti 20, 30 godina zatvora i da će mi donijeti djecu u posjet, a ja, kad sam čula da će mi donijeti djecu u posjet, ja sam bilo što izmislila.
Ali u policijskom izvješću stoji da je vaša djevojčica imala hematom na glavi, hematom na čelu, hematom na obje noge. Odakle hematomi, odakle te ozljede?
E, pa te ozljede su nastale od njezinog oca. On je nju tukao i maltretirao kao što je i mene. I svu djecu.
Pa dobro, ali zašto, zašto onda niste prijavili svojeg supruga?
Nisam mogla, nisam smjela prijaviti. Jer dana, kada su nas zvali da naša mala se vrati iz udomiteljske obitelji kući, oni su meni rekli - još jedan ispad, još jedna rastava da će, ne da će nam uzeti samo tu malenu iz udomiteljske obitelji, što je bila, nego da će nam oduzeti svo troje djece.
Jeste li vi ubili svoju djevojčicu?
Ne, nikad, ni ne pomišljam na to niti sam ikad, niti jedno dijete ne želim.
Dobro, tko je onda po vama odgovoran za smrt vašeg djeteta?
Po meni je odgovoran njezin otac, moj suprug.
A vi kao majka niste odgovorni?
Ne, a to će se opet dokazati, ja kažem. Ja sebe smatram odgovornom i savjesnom i čistom majkom i to zna cijeli svijet.
Jeste otišli na grob svoje djevojčice?
Nisam, nisam, ovaj, čekam da moj tata organizira taj prijevoz i to sve pa da idemo.
Jeste li ikad podigli ruku na svoju djevojčicu?
Nikad, nikad, osim toga što sam rekla, što sam davala izjavu, i zato sam taj šamar joj jedan opalila i udarila sam je šibom, ali ovako nikad. Pa i ja sam kao dijete dobila jedan šamar ili šibu, ali nikad nisam bila zlostavljana.
Zašto ste dijete od dvije godine tukli šibom?
Zato što je bila agresivna prema ovoj manjoj djevojčici, i jednoj i drugoj.
Ali može se te stvari i razgovorom.
To je bilo nesvjesno, to nije bilo, to je bilo u brzopletom, ali nikad nisam bila nasilna, nikad u životu. Nikad, nikad, nikad.
Dobro, ali ne možete nasilje opravdavati brzopletošću.
Naravno, naravno, ali u tom trenutku nisam znala i nisam bila svjesna što napraviti, što učiniti.
Vi ste prikrivali masnice šminkom?
Ne. Ja sam nju šminkala zato što se ona voljela šminkati. Kad god sam se ja šminkala, šminkala sam i nju i ovu manju djevojčicu. Jer, udomitelji znaju, da se ona voli lakirati i šminkati.
Samo sekundu, vi ste dijete od dvije i pol godine šminkali?
Naravno, kao što su i oni šminkali, udomitelji. Ona se voljela šminkati, ja to njoj nisam u početku branila. Jer htjela sam da se ona navikne na nas kao obitelj. Nisam joj htjela ništa braniti. Ja sam njoj davala što god, samo da se dijete navikne.
Gdje je sve vaša kći imala ozljede?
Ona je imala po nogama, po rukama, tamo gdje se ne vidi, po leđima.
Kako to mislite gdje se ne vidi?
Pa gdje se može prekriti robom, odjećom.
Možete li pokazati na sebi?
Tu, po stopalima, po nogama, po bedrima.
Pa dobro, tko je sve te ozljede napravio djevojčici?
Ja sigurno nisam. Ja nisam. Pa ne bih ja mogla dijete nikad toliko. Pa to moraš imati čvrstu snagu da bi djetetu ostale plavice tolike i modrice.
Zašto, kad ste došli u Centar za socijalnu skrb, niste pokazali stopalo?
A kome da pokazujem? Pa da mi uzmu i drugu djecu i nju? Pa odmah bi, znači, znali i odmah bi mi uzeli i ostalu djecu i nju.
Znači, vi ste znali, ali niste prijavili jer ste se bojali?
A kome prijaviti?
Pa Centru za socijalnu skrb gdje ste bili.
Pa zato vam i kažem. To se nije smjelo prijaviti. Nisam smjela prijaviti. Ja sam htjela prijaviti, nisam mogla prijaviti. Nije da nisam htjela. Ja sam htjela to milijun puta prijaviti.
Jeste li vi svjesni da zapravo za sve optužujete supruga, po vašoj priči ispada da je suprug za sve kriv, vi ste sve znali, vi niste krivi?
Ja se smatram da sam kriva samo zato što sam šutjela, jer morala sam šutjeti. A onaj koji je zaslužan za to sve, to je on.
Jeste li tražili pomoć romskih udruga?
Ne. Ja nisam tražila nikakvu, samo sam tražila za tu vešmašinu od Kajtazija. Ja se nisam ni htjela deklarirati kao Rom, ali kad sam čula da se dijele vešmašine i to, ja sam odmah pristala se deklarirati. Samo za tu vešmašinu da dobijem jer ja nisam imala nikad, prala sam na ruke.
Jeste li vi u kontaktu sa suprugom otkako ste izašli iz zatvora?
Ne, niti ja ne znam je li on izašao niti me zanima. Ja nemam pojma, oni su mene prvu pustili.
A kako biste vi opisali svoj odnos?
S njim? Ja s njim, nikakav. Mi imamo, kako bih rekla, naša je ljubav bolesna ljubav. Mi se volimo i ne volimo. Ja praktički njega mrzim. Ne mogu ga podnijeti očima. Ali sam živjela s njim samo radi djece.
Hoćete li se sad razvesti od supruga?
Naravno. Što prije moguće. Što prije. On ako hoće, ako ima novca, pa naravno da će imati, sigurno, neka se razvede. Evo ja mu sad govorim ovim putem, što prije neka se razvede od mene.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati