AKO JE HRVATSKA politika partija pokera, Miroslav Škoro je vodeći blefer. U rukama ima par devetki - trivijalan program i lažnu sliku o "antisistemskom sebi" - a šeretski se smješka kao da drži poker asova. U ovom času on je najvidljivija hrvatska politička laž, a što njegov aktualni Domovinski pokret bude uspješniji, bit će jasnije da su društveni zahtjevi sve manji, kriteriji minorniji, ambicije niže.

> Prvi čovjek oporbe je politička budala i to je ozbiljan problem

> Plenković je možda počinio političko samoubojstvo izborima usred ljeta

Most je bio perfidniji, Škoro i njegovi doglavnici nisu baš nimalo  

U ponudi koju od lani Škoro iznosi na političku tržnicu, prvo na predsjedničkim, sada i na parlamentarnim izborima, iskače nekoliko dobro poznatih artikala poput suverenizma i hrvatstva. Škoro i doglavnici nude ih potpuno ogoljene, bez ideološke ambalaže.

I Most ih je imao kad se pojavio na sceni, ali perfidnije, prikriveno nadideološkom namjerom dokidanja stranačkog duopola i reforme države, a potom je, čim su mu se pružile prilike, dva puta doveo HDZ na vlast. Sada figurira kao političko krilo pokreta Željke Markić, što je sasvim u redu, u demokraciji i fanatični katolici imaju pravo na stranku. Nije lijepo što je Most pritom potrošio ne samo povjerenje dijela ljudi koji su vjerovali u neideološku renesansu države nego i svojih bivši formalnih i faktičnih članova, ali to je njihov problem. Show ide dalje, Most je danas bitno manja obmana nego prije pet godina.

Pravo na udaranje po prstima neposlušnih podanika

Tako je titula najveće hrvatske političke prevare stigla u Škorine ruke. Mostovi birači htjeli su temeljitu unutarnju rekonstrukciju države, Škorini hoće HDZ bez Srba, neliberalnu demokraciju u kojoj vlast, kako je to Škoro nekidan jasno rekao u Slavonskom Brodu, zadržava pravo na udaranje po prstima neposlušnih podanika.

>> Škoro: Mogu mahati prstima, a kad mi dođemo na vlast, dobit će po tim prstima

On dolazi kao antisistemski osvetnik, borac protiv nepravdi, poduzetnik koji sve što ima duguje samo svome talentu pretočenom u tamburaške pjesme. Iznad svega je Hrvat napaćen u Jugoslaviji, usrećen u Hrvatskoj, ali nedovoljno jer su zle elite iskvarile osnovnu ideju ove države pa sada baca ugled, vrijeme i novac u predizbornu vatru da usreći narod. Tipičan gard desnog populista.

Strah od vlastite prošlosti

I netočan. Novinare i političare sa sumnjivim motivima izdaje strah od vlastite prošlosti. Što se više užasavaju njezinih sjena, to su im pobude sumnjivije. Nije problem u čovjekovoj promjeni, ona je prirodna, svatko može napredovati, nazadovati, postajati bolji ili gori, nego u nesposobnosti da se ona elaborira, da se o svojim prošlim uvjerenjima, izjavama i društvenim ulogama govori iskreno i otvoreno, čak i kad potpuno odstupaju od sadašnjih uvjerenja, izjava i društvenih uloga. Odnosno, baš kad odstupaju. Mjera u kojoj političar – ili novinar – uvjerljivo objašnjava bivšeg sebe, makar i kao mladenački nepromišljenog i zabludjelog, pokazuje njegovu iskrenost. Ako u sudaru sa svojom biografijom pokazuje snažnu nelagodu i nervozu, vjerojatnije je da su u korijenu njegovih promjena karakterne manjkavosti ili gola pragma nego iskrenost.

Biografska travestija naročito je prisutna kod starijih hrvatskih desničara kad opisuju svoje živote do 1990. godine. Škoro se 1989. godine preselio u SAD. Prema onome što danas govori, učinio je to jer su ga otac i djed "učili neke stvari" da "nekakvu svoju budućnost ne mogu tražiti u toj Jugoslaviji". Tada je imao 27 godina i iz citirane izjave moglo bi se zaključiti kako je veći dio života proveo po zatvorima zbog političkih delikata.

Malo državni radio, malo svirke na dočeku štafete, malo petljanja oko godine odlaska

Istina je bitno drugačija, Škoro je osamdesetih malo surađivao na Radio Osijeku, državnom dakako, malo predsjedao tamošnjom Komisijom za kulturu Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine, malo tamburao 1986. godine na osječkom dočeku štafete mladosti, čudnom ritualu iskazivanja privrženosti tada već pokojnom doživotnom predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.

>> Škoro 1986. svirao na dolasku Titove štafete u Osijek

Ne bi ove davne sitnice bile vrijedne ijednog centimetra medijskog prostora da se Škoro, prije nego što su objavljene, nije prikazivao kao unutarnji egzilant, netko tko, eto, čak ni u obavezne pionire nije primljen jer je imao upalu pluća. Više iskrenosti i manje deklariranog paćeništva u bivšoj državi učinili bi ga otpornijim na nelagodno djelovanje vlastite prošlosti, što može poslužiti kao pouka još neotkrivenim hrvatskim desničarima.

>> Škoro: Nisam bio Titov pionir, a nisam ni pionir HDZ-a

Eto, da je kazao "snalazio sam se kao i mnogi, kratko sam vodio omladinsku komisiju za kulturu, nastupao na štafeti, otišao u SAD kad sam se zaljubio", izgovorio bi istinu, ali bi se odrekao čak i samog pokušaja prisvajanja simboličkog kapitala jugoslavenskog političkog stradalnika, a bez toga na desnici nema uspjeha.

Škoro je rekao i da se u Hrvatsku vratio 1992. godine, no odvjetnik Krunislav Olujić javno je ustvrdio da laže. "Tvrdio je da je otišao u Ameriku od '89. do '92. godine, iako je zajedno sa mnom 12. travnja ’90. godine na velikom koalicijskom skupu Koalicije narodnog sporazuma, na čelu sa Savkom Dabčević Kučar, Srećkom Bijelićem, Kramarićem, Vrkićem, vodio konferansu i moderirao skup", zapazio je Olujić.

>> Odvjetnik tvrdi da Škoro laže o odlasku u Ameriku '89. Škoro: Puno sam se mrdao

Škoro je na to odgovorio da se puno mrdao, bio i u Hrvatskoj nekoliko mjeseci 1990. godine i konačno se tu skrasio 1992. godine.

Od muzičkog kralja Višnjevca do nacionalne zvijezde, a onda ga je uočio Tuđman

U međuvremenu mu se dogodila pjesma, odnosno, pjesmi se dogodio kontekst. "Ne dirajte mi ravnicu" napisao je 1989., u međuvremenu je počeo rat, u uglazbljenoj tamburaškoj tuzi iseljenika pronašli su se silni prognanici. Kad se vratio u zemlju, više nije bio muzički kralj Višnjevca i osječkih predgrađa, nego nacionalna zvijezda.

Ubrzo ga Franjo Tuđman uvodi u diplomaciju. Pokojni je hrvatski diktator, baš poput uzora i zemljaka iz Zagorja, volio da mu se poklone poznati, samo što mu je država bila nešto manja i resursi oskudniji. Daj što daš, dobar je i Škoro.

Ministarstvo vanjskih poslova nekidan nam je napisalo: "Gospodin Miroslav Škoro nije radio u MVEP-u, ali je sukladno propisima i praksi u to vrijeme bio raspoređen u statusu dužnosnika na priprema u MVEP s danom 1. listopada 1994. godine do upućivanja na rad u inozemstvo. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske od 29. lipnja 1995. godine imenovan je generalnim konzulom u Mađarskoj sa sjedištem u Pečuhu te odlukom predsjednika Republike Hrvatske od 28. svibnja 1997. godine razriješen s 1. listopada 1997. godine s dužnosti generalnog konzula Republike Hrvatske u Mađarskoj, sa sjedištem u Pečuhu. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova ne raspolaže informacijom po kojim kriterijima je izabran, jer to je imenovanje bilo u nadležnosti predsjednika Republike Hrvatske."

Unosni poslovi uz državnu pomoć, strančarenje s Glavašem i "domoljublje je floskula"

Po okončanju kratke diplomatske karijere posvećuje se unosnijim poslovima. Uz državnu pomoć, dakako. Zanat upravljača u diskografskoj industriji izučava na mjestu čelnog čovjeka HRT-ove diskografske kuće Orfej, potom ulazi u upravu Croatia Recordsa, s Markom Perkovićem Thompsonom i Matom Bulićem postaje šampionsko grlo desne estrade, što je naročito isplativo bilo u vrijeme vladavine Ivice Račana i haškog progona Ante Gotovine.

Sudjeluje u inicijalnom krugu osnivača HDSSB-a, stranke Branimira Glavaša. Pa 2006. godine gostuje u televizijskoj emisiji Roberta Knjaza i priča da je "domoljublje floskula kojom se maskiraju određeni ljudi. Osobno nikad se nisam furao na to, niti pišem domoljubne pjesme, pišem uvijek jedne te iste pjesme, tematika je ljubav. A sad, ako nekome u datom trenutku pjesma ta pjeva o Škotskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori, manje važno, za mene je najvažnija stvar na svijetu ljubav".

Uskoro se opet klanja HDZ-ovu vladaru, samo što se on više ne zove Franjo Tuđman nego Ivo Sanader.

U Sanaderovo vrijeme je vlastitu djecu zvao "mladeži HDZ-a"

Da, sadašnji gorljivi suverenist i protivnik suradnje s političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj ušao je krajem listopada 2007. godine u HDZ Ive Sanadera, poznatog po vrlo kooperativnoj suradnji s Haškim sudom i Europskom unijom.

I to tri godine nakon što je Sanader na božićnom prijemu u Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta izgovorio slavno "Hristos se rodi" u društvu brojnih uzvanika među kojima je bio i Škori danas odiozni Milorad Pupovac. I nedugo nakon što je iz HDZ-a najuren Glavaš.

>> Škoro priča o "kliki ljudi koja se uhvatila u kolo i njima je dobro". Vidite ovo

Uglavnom, 2007. godine Škoro se učlanio u HDZ zajedno s košarkašem Dinom Rađom, sindikalcem Borisom Kunstom, vaterpolistom Ivom Trumbićem...

>> Miroslav Škoro i Dino Rađa učlanili se u HDZ

"Poznato je da imam određeni svjetonazor koji izražavam kroz svoje pjesme. Ulaskom u HDZ stojim iza svih pjesama i u djelovanju u toj stranci ću to činiti... Kad osjetim da se pod krinkom demokracije udara na temeljne vrednote, preuzimam dio odgovornosti za budućnost svoje obitelji i djece", otkrio je Škoro u tom sretnom trenutku i zapazio da mu je supruga ostala kod kuće čuvati djecu, "mladež HDZ-a", kako reče. 

Sanader će ga oktroirati slavonskim HDZ-ovcima, planiralo se da bude kandidat za gradonačelnika, ali glasači nisu imali dovoljno sluha. Osvanuo je na visokom mjestu na izbornoj listi, ušao u sabor gdje se nije dugo zadržao – od siječnja 2008. do studenoga 2008. godine. Otišao je naprasno, i to, kako je objasnio, rezigniran prikazima političara kao lopova.

Domoljublje hrvatsko, kapital ruski

U međuvremenu, razvijao je poslove, što sam, što sa suprugom Kim Ann, Amerikankom ovdašnjih korijena čiji smo člančić objavljen u živopisnom časopisu Amerikanski Srbobran nedavno prenijeli.

>> Index otkriva: Škorina žena pisala za četničke novine. Pokušao je spriječiti objavu

Od prošle godine ponovno je u politici. Iza njega financijski stoji Mario Radić, suvlasnik Pevexa. Radićev je poslovni partner čudnovato Prvo plinarsko društvo čiji je prvi čovjek Pavao Vujnovac blizak HDZ-ovu Milijanu Brkiću i HNS-ovu Ivanu Vrdoljaku, a poslovno tijesno povezan s ruskim Gazpromom. Isti kapital stoji iza Z1, televizije na kojoj Škoru gorljivo podržava neonacist V. B., poznat po kupovanju usluga prostitutke kokainom.

Ne znamo kakvi interesi pokreću Radića ni koliko je Vujnovac, osoba s neobično razgranatim poslovnim vezama, uključen u projekt Škoro. Sigurni smo tek da iza Domovinskog pokreta stoji fin kapital, nekako ne možemo zamisliti Škoru u partizanskim uvjetima, a teško da bi se i njemu svidjeli.

Barem on dobro osjeća gdje ima novca. I zna što je sve moguće prodati Hrvatima. 

Obećava da će dokinuti korupciju i klijentelizam. Je li to naučio kod Tuđmana ili Sanadera?

U Domovinskom pokretu okupio je čvrstu desnicu, tu je Zlatko Hasanbegović, nekadašnji deklarirani ustašofil i najdestruktivniji ministar kulture u Republici Hrvatskoj, Ruža Tomašić, nekadašnja autorica oda ustašama i dugogodišnja pravašica, pa jedan bivši urednik mračnog tabloida na čijim su stranicama objavljivani spiskovi nepoćudnih građana. Tu je i Vesna Vučemilović, liderova sestra. I slične individue. Sretan spoj fanatizma i političke matematike. Program im je konfekcijski, predvidljiv - istina, takvi su svi programi. 

Oni će dokinuti korupciju i klijentelizam - izučio je to kod Tuđmana i Sanadera - osnaživat će turizam, jačati prometnu infrastrukturu, smanjivati porezna opterećenja, demografski preporoditi državu, blablabla pravosuđe, blablabla znanost.

Od prekapanja Jasenovca do zabrana za silovane žene 

Zanimljiv je detalj u poglavlju "Znanost, obrazovanje, kultura i mediji" gdje iza tvrdnje da su umjetničke i medijske slobode zagarantirane stoji "ali", a iza njega, pak, objašnjenje da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati "tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne antihrvatske kampanje. Svjedočimo kako godinama zatvoreni krug ljudi dobiva javni novac za razne filmske, kazališne itd. projekte koji su često smišljeni radi šokiranja i vrijeđanja hrvatske javnosti. Štiteći zagarantiranu umjetničku slobodu, tu praksu treba prekinuti i učiniti dodjelu novca transparentnijom i pravednijom. Naglasak treba biti na promicanju hrvatske nacionalne kulture i uklanjanju jezika mržnje iz javnog prostora", stoji u pasusu nabijenom ideološkom ostrašćenošću hasanbegovićevskog profila.

Pridoda li se ovome Škorina lanjska izjava da će, bude li trebalo, prekopati Jasenovac te nedavna preporuka ženama koje zatrudne tijekom silovanja da se o pobačaju savjetuju s obitelji, postaje jasno kakav mrak donosi Domovinski pokret.

>> Škoro: Prekopat ćemo Jasenovac

>> Škoro: Ako silovana žena zatrudni, mora se o pobačaju dogovoriti s obitelji

Državni miljenik i adut korumpiranog premijera koji sad glumi novu snagu

Škoro bi se, eto, kao dugogodišnji državni miljenik (1994.-2000.) i nekadašnji adut jedinog hrvatskog premijera osuđenog zbog korupcije sada predstavio kao nova snaga. On, kao, nema veze s fantomskim elitama, on je autentični predstavnik malog, hrvatskog čovjeka, nešto kao pravopisno korektniji Miro Bulj. Vođa pokreta skrojenog po fantazijama krajnje desne HDZ-ovske struje. Andrej Plenković im s faktičnom legalizacijom ustaštva nije dovoljan. 

Da, prema njegovu ćemo uspjehu mjeriti koliko je ovo društvo, s ionako minornim kriterijima, postojano u odluci da se ne miče s dna.