Operacija Barbarossa
PLAN nacističke Njemačke bio je istrebljenje cjelokupnog nearijevskog stanovništva. Nakon što se riješe Židova, Roma i Slavena, nacisti su planirali područja istočne Europe naseliti Nijemcima.
Hitler je svoje planove zapisao u Mein Kampfu, a da bi ostvario svoje naume, morao je poraziti Sovjetski Savez. Na današnji dan 1941. počela je najveća kopnena invazija u povijesti čovječanstva. Preko tri milijuna vojnika mobilizirano je prema granicama SSSR-a kako bi se Rusiju udaljilo od Starog Kontinenta i ujedinilo cijelu Europu pod fašističkim predznakom.
Priprema za Sovjetski Savez
Nakon što je anektirao Austriju i Češku, a potom podijelio Poljsku sa Staljinom, Hitler se prvo htio riješiti zapadnog fronta. Ideja je bila da Francuska brzo kapitulira kako bi se sva moć njemačke vojske mogla fokusirati na istok i SSSR. Plan je upalio.
Francuska je pala u manje od dva mjeseca borbe i snage Wehrmachta šetale su Parizom u ljeto 1940. godine. Velika Britanija nije htjela potpisati primirje nakon pada Francuske, što je Hitlera naljutilo, ali svejedno je mogao nastaviti sa svojim planom na istoku.
Kada je Benito Mussolini vidio njemačke uspjehe, htio je i on malo pokazati mišiće. Tražio je od Grka da mu dozvole stacioniranje vojske na njihovom teritoriju, a kad su ovi to odbili, objavio je rat i krenuo u bitku.
Narod koji je oduvijek bio loš u ratovanju sada je opet dokazao isto. Kombinirane snage grčke i britanske vojske natjerale su Talijane na bijeg i zaprijetile okupacijom Albanije. Hitler je odlučio intervenirati usprkos savjetima svog vojnog vrha.
Tako su do kasnog proljeća 1940. godine njemačka i talijanska vojska okupirale Jugoslaviju i Grčku te osigurale Balkan. Sada više nitko nije mogao opstruirati Hitlerov plan za SSSR. Mogla je početi najveća kopnena invazija na svijetu.
Operacija Barbarossa
Vojska je mobilizirana na granice Sovjetskog Saveza nekoliko dana prije invazije. Divizije Wehrmachta bile su postavljene od Rumunjske do Baltičkog mora. Cilj je bio osvojiti ruski teritorij u Europi i natjerati ih na kompletnu kapitulaciju ili ih izgurati sa Starog Kontinenta.
Skovan je termin "linija A-A", a označavao je liniju od grada Arhangeljska na sjeveru do Astrahana na Kaspijskom jezeru, do kuda je trebala doći njemačka vojska tijekom rata.
Vrlo često se govori da je Staljin dočekao invaziju nespreman za rat, no ta je tvrdnja netočna jer je SSSR prije Drugog svjetskog rata značajno ulagao u vojsku i obranu te povećao broj vojnika i vojne opreme. Neovisno o tome, u početku rata činilo se da će Njemačka brzo pobijediti.
Nijemci su koristili taktiku okruživanja neprijateljske vojske, što je bilo itekako pametno s obzirom na golem broj od tri milijuna vojnika koji su prešli na ruski teritorij. U prvim fazama operacije zatočili su 250.000 ruskih vojnika kod Minska, 300.000 vojnika kod Smolenska, 650.000 vojnika kod Kijeva i dodatnih 700.000 vojnika kod gradova u blizini Moskve.
Radilo se o teškim udarcima na ruski moral. Mnogi su bili u panici, mnogi Staljinovi savjetnici sugerirali su predaju ili dogovor s Nijemcima. Međutim, to se nije dogodilo. Naime, poznato je da je Hitler puno čitao o povijesti slavnih vojskovođa, ali isto je činio i Staljin. Znao je da će i ovaj put Rusija pobijediti tek kad stigne njeno najpouzdanije pojačanje - ruska zima.
Problem zapadne ruske granice
Hitlerov vojni vrh glasno je protestirao protiv intervencije u Grčkoj. Rekli su mu da će to samo odgoditi napad na Sovjetski Savez, što se ne smije dogoditi. Znali su da neće uspjeti ako njemačka vojska ne dostigne liniju A-A do početka zime.
Do prosinca 1941. godine divizije Wehrmachta stigle su do Lenjingrada na sjeveru, Moskve u centru i Staljingrada na jugu. Započele su opsade velikih gradova, ali zaustavljeno je munjevito napredovanje njemačke vojske. Ruske trupe stacionirane u Sibiru pozvane su da obrane svoju domovinu, a ta se vojska znala boriti u teškim zimskim uvjetima.
Tada su već počeli prvi znakovi budućeg njemačkog poraza. Hitler je od prosinca dobivao izvještaj za izvještajem o smrznutim vojnicima, napuštenim tenkovima i automobilima koji su beskorisni u teškim snježnim uvjetima, a uskoro stižu i obavijesti o prvim ratnim porazima.
Rat na istočnom frontu bio je najveći, najgori i najsmrtonosniji dio Drugog svjetskog rata. Do 1945. godine umrlo je oko 20 milijuna sovjetskih vojnika i civila te 9 milijuna njemačkih okupatora.
U okupiranim područjima Nijemci su brzo deportirali nearijevsko stanovništvo u razne logore te one koji su bili fizički zdravi i jaki natjerali na težak rad, a one slabijeg zdravlja odmah poslali u plinske komore.
Glavni ideološki plan repopulacije istočne Europe nije uspio. Nakon što je izgubljena bitka za Staljingrad 1942., sovjetska vojska krenula je u ofenzivu i postepeno gurala njemačke snage iz Rusije. Bio je to zadnji put u povijesti da je ruska država bila ugrožena, a taj će događaj diktirati rusku politiku sve do danas.
Činjenica da su ruske zapadne granice toliko podložne invaziji može se povezati s aktualnim događanjima u Rusiji i Ukrajini. Razlozi ruske invazije sigurno su industrijski važan Donbas i prodor prema jugu, ali i činjenica da se Ukrajina sve više približava Zapadu i NATO-u.
Ruska politika opravdava invaziju na Ukrajinu jer bi u suprotnom ponovno mogla biti, kako smatraju, izložena napadu sa Zapada, što se već, kako će se pravdati, dogodilo 1812. i 1941. godine.