U ZNAK nezadovoljstva odlukama kosovskih vlasti lokalni Srbi na sjeveru Kosova blokirali su u nedjelju magistralnu cestu u blizini graničnog prijelaza Jarinje, u Općini Leposavić.

Odjekivale sirene za uzbunu, čula se pucnjava

Naime, lokalni Srbi prosvjedovali su zbog odluke vlade Kosova da zahtijeva od srpskih vozača da pri ulasku na teritorij Kosova skinu tablice i stave privremene tablice. Kasnije je Kosovo odgodilo primjenu odluke o reciprocitetu na osobne iskaznice i registarske oznake na 30 dana, odnosno do 1. rujna.

Osim barikada na cestama, prekjučer su na Kosovu odjekivale i sirene za uzbunu, a na cestama su viđeni i maskirani ljudi. Kosovska policija potvrdila je da je na nekoliko lokacija čula pucnjavu iz vatrenog oružja i da su neki pucnjevi bili usmjereni prema policijskim jedinicama, ali da nije bilo ozlijeđenih.

Tako je eskalirao dugogodišnji tinjajući sukob između Srba i Kosovara na ovom području, što je zapravo nastavak sukoba s kraja prošlog stoljeća, sukoba koji je zaustavljen tek 12. lipnja 1999. nakon tromjesečne intervencije NATO saveza.

Tek tom intervencijom zaustavljeno je nasilje između albanskih separatista i srpskih snaga kojima je upravljao Slobodan Milošević. Iako je nasilje zaustavljeno, kako se može iščitati i iz ovog sukoba, dvije se strane nikada nisu pomirile u cijelosti.

"Na Kosovu sve započelo i na Kosovu sve završilo"

Rat je to koji je trajao od 1998 do 1999. godine, no sukob je počeo ustvari 1981. godine pa se često govori i kako je na "Kosovu sve započelo i na Kosovu sve i završilo".

U proljeće 1981., godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, kosovski Albanci su prvi put počeli zahtijevati republiku, ali i da SAP Kosovo postane sedma republika SFRJ-a i da se Albancima prizna status konstitutivnog naroda u Jugoslaviji.

Održan je tada i niz masovnih prosvjeda, uglavnom studenata, pod geslom "Kosovo republika". Sve je počelo u kantini studentskog doma, gdje je kao povod poslužila loša kvaliteta hrane. Ispočetka su izvikivane isključivo parole socijalne prirode, a potom se počelo i s uzvicima koji su ukazivali na položaj Kosova u Jugoslaviji.

"Hoćemo ujedinjenje svih albanskih zemalja"

Studentima su se tada počeli masovno pridruživati i radnici i seljaci, a izvikivane su parole "Kosovo republika" te "Hoćemo ujedinjenje svih albanskih zemalja". Veliki broj građana Kosova pridružio se njihovim zahtjevima. Po nekim procjenama, na prosvjedima je sudjelovao milijun ljudi.

Jugoslavenske vlasti uskoro su proglasile izvanredno stanje. Na demonstrante je poslana vojska, što je dovelo do eskalacije nasilja, pri čemu je poginulo, prema navodima savezne vlasti, devetero ljudi, a prema navodima Albanaca, više desetaka prosvjednika, uglavnom albanskih učenika i studenata.

Nakon što su prosvjedi ugušeni, uvedena je vrsta vojne uprave nad Kosovom, u kojoj vojska ima ključnu ulogu, a došlo je i do povećanja nasilja nad Albancima. Postoji podatak koji govori da je svaki treći Albanac bio pritvoren najmanje jednom.

Poznat slučaj Đorđa Martinovića

Netrpeljivost između Srba i Albanaca tada je snažno porasla.

Poznat je i slučaj Đorđa Martinovića, koji je 1985. rekao da su ga Albanci silovali bocom. Tvrdio je da su ga napala dvojica Albanaca dok je radio na svojoj njivi. Nakon što ga je ispitao pukovnik Jugoslavenske narodne armije, Martinović je navodno priznao da je ozljede sam sebi nanio u neuspjelom pokušaju masturbacije. Kasnije je kazao da je priznanje iznuđeno.

Bilo kako bilo, slučaj je tada bio iznimno praćen u medijima, incident se naširoko uspoređivao s osmanskom upotrebom nabijanja na kolac kao sredstva mučenja i pogubljenja te se sve dovelo u vezu s navodnom muslimanskom sklonosti sodomiji.

Zbog Martinovića je došlo do porasta srpskog nacionalizma. Radilo se o rušenju tabua jer se do tada etnonacionalizam, barem u jugoslavenskim medijima, zaobilazio.

Memorandum SANU-a i dolazak Miloševića na vlast

Uskoro, 24. rujna 1986., izlazi i kontroverzni memorandum SANU-a, u kojem se navodi i kako srpski narod nema državu. "Kakva je to država koja se proglašava nenadležnom na vlastitom teritoriju i koja nema na raspolaganju sredstava da zavede red na jednom dijelu svog područja", piše u memorandumu.

Referirao se SANU tu na Ustav kojim su autonomne pokrajine SAP Kosovo i SAP Vojvodina preuzele velik dio dotadašnjih ovlasti SR-a Srbije.

Ubrzo je Slobodan Milošević došao na vlast te je poznat njegov govor na Kosovu "Nitko ne sme da vas bije", pri čemu je stao na stranu naroda, a ne tadašnje policije. Bilo je to vrijeme u kojem je broj Albanaca itekako nadmašivao broj Srba. Godine 1971. je omjer Srba i Albanaca bio 1:4, dok je pred rat bio 1:8.

Promjena Ustava i represija nad Albancima

U 1989. godini dolazi do promjene ustavnih odredbi te se ukida autonomija Vojvodine i Kosova, a albansko pučanstvo bilo je podvrgnuto dodatnim vojno-policijskim represijama i nadzoru.

Tako se onemogućio pristup sveučilištu u Prištini albanskim studentima, a svi albanski profesori viših škola su otpušteni. One koji su se bunili policija je hapsila te bi nerijetko bili premlaćivani.

Srpskoj policiji dozvoljeno je bilo zadržati Albance tri dana u zatvoru bez ikakvih optužbi te zatvoriti bilo koga na dva mjeseca ako je optužen zbog "vrijeđanja domoljubnih osjećaja" Srba. Službeni jezik također više nije bio albanski i srpski, nego samo srpski.

Rat je počeo 1998. godine, tri godine nakon Daytonskog sporazuma, kojim su okončani drugi ratovi u bivšoj Jugoslaviji.

Val izbjeglica

Prvi sukobi su počeli 1996. godine, kad je Oslobodilačka vojska Kosova počela s napadima na srpsku policiju i političare. Human Rights Watch je tada upozoravao da OVK grubo krši ljudska prava zbog otmica i napada nad Srbima.

Srpska specijalna policija i, na kraju, jugoslavenske oružane snage pokušali su ponovno uspostaviti kontrolu nad regijom. Zločini koje su počinili policija, paravojne skupine i vojska izazvali su val izbjeglica koji su pobjegli s tog područja, a situacija je bila dobro popraćena u međunarodnim medijima, pogotovo u vezi sa srpskim zločinima.

Poznata je oružana borba oko skloništa Adema Jasharija koja je rezultirala njegovom smrću te pokoljem 60 Albanaca, zbog čega su zapadni mediji i političari kritizirali Beograd.

Znan je i masakr u Gornjem Obrinju u kojem su, ponovno tijekom operacija protiv OVK, JNA i srpska policija smaknuli između 18 i 21 člana obitelji Delijaj, od kojih su mnogi bili djeca. Beograd je ponovno zanijekao odgovornost za incident.

Dogodio se i masakr na Rogovu u kojem je srpska policija ubila 24 Albanca, čime je situacija ponovo eskalirala. U pokolju u Račku 40 do 45 Albanaca ubile su srpske trupe. U isto to vrijeme, do ožujka 1999., UNHCR je registrirao 460.000 kosovskih izbjeglica.

NATO ušao u sukob

Uskoro se u sukob uključio NATO kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja na Balkanu. Clintonov ministar obrane William Cohen je održao govor u kojem je izjavio da je ovo "borba za pravdu nad predstojećim genocidom".

Tijekom deset tjedana bombardiranja Srbije NATO-ovi zrakoplovi izveli su 38 tisuća borbenih misija, većinom napadajući vojna postrojenja i skladišta oružja Srbije u gradovima poput Beograda, Niša i Novog Sada

No, srpska vojska pojačala je napade po Kosovu. Tako su poznati masakr u Velikoj Kruši, u kojem su ubijena 44 albanska civila, masakr u Suvoj Reci, u kojem je srpska policija smaknula 48 albanska civila, sve pripadnika obitelji Berisha, kao i masakr u Izbici, u kojem je ubijeno 120 Albanaca, navodno civila. Najveći pokolj je bio u Meji, u kojem je ubijeno preko 200 Albanaca.

Nakon tri mjeseca NATO-ove intervencije Vojska Jugoslavije se povukla iz Kosova. Na vrhuncu sukoba u ovom ratu bilo je registrirano 862.979 albanskih izbjeglica protjeranih s tog područja, što je oko 43 posto ukupnog stanovništva Kosova. Prijavljeni su mnogi slučajevi silovanja albanskih žena. 

U svakom slučaju, 2008. godine Kosovo je proglasilo neovisnost, a do tada je bilo pod upravom UN-a. Sukobi, poput ovoga prekjučerašnjeg na sjeveru Kosova, kad su Srbi na cestu postavili barikade, nažalost, pravilo su, a ne iznimka.