SULEJMAN I. bio je osmanski sultan koji je vladao u prvoj polovici 16. stoljeća. Tijekom više od četrdeset godina vladavine vodio je brojne ratove, proširio utjecaj Osmanskog Carstva u Europi i Aziji, a doma je bio još poznatiji po zakonodavnim reformama. Bio je veliki sponzor umjetnosti te se njegovo vrijeme smatra zlatnim dobom Osmanskog Carstva.

Početak zlatnog doba

Sulejman je zasjeo na tron 30. rujna 1520. godine. U njegovo vrijeme Osmansko Carstvo bilo je respektabilna rastuća sila koja se u proteklih nekoliko generacija dokazala kao vojnička država te ona država koja će osvajanjem novih teritorija pokretati svoju ekonomiju. Sulejman je imao najbolje učitelje i tutore koji su bili vrsni u poljima prava i ekonomije, no njegova je poduka uključivala i književnost i kulturu, u čemu je navodno uživao još kao mladić.

Sulejman je već imao viziju što želi napraviti od svoje države kada je postao sultan. U prvim godinama vladavine fokusirao se najviše na vanjsku politiku. Već je 1521. godine osvojio Beograd, a isto tako je poveo jednogodišnju kampanju kako bi osvojio otok Rod, nedaleko od obale Male Azije.

Nastavio je pohod na zapad pa pobijedio u slavnoj Bitci na Mohačkom polju. Tamo je umro tadašnji kralj Ugarske koji nije imao potomke, što je destabiliziralo cijelo kraljevstvo koje je Sulejman sada mogao lako osvajati.

Međutim, neka od osvajanja ostavio je i svojim zapovjednicima. Razlog tome bila je činjenica da nije htio cijelu vladavinu provesti na bojištu, već se posvetiti i unutarnjim pitanjima. Promijenio je zakone u sudstvu kako bi ono bilo efektnije. Uskladio je šerijatski vjerski zakon i sultanov zakon kako bi ugodio svim stranama osmanske aristokracije.

Ratovanje na istoku

Manje poznata informacija o Sulejmanu tiče se njegovog rata sa Safavidskim Carstvom. Perzijanci su bili opasni rivali Sulejmanu na istoku te su se konstantno borili sa sultanima za prevlast nad Mezopotamijom. 1532. godine počinje otvoreni rat između dvije zemlje u kojem će Sulejman pobijediti, no uz velike gubitke.

Naime, kada su Safavidi shvatili da ne mogu okupiti veću vojsku od Sulejmana, odlučili su se za gerilsko ratovanje i stotine malih napada duž granice. Stanje na istoku bilo je ispunjeno sukobima dulje od dvadeset godina. Tek je 1555. godine potpisan mir u kojemu su Sulejmanu priznati osvojeni teritoriji, a sukobi nakratko prestaju.

Osvajanja na istoku otvorila su put razvoju osmanske trgovine, ali isto tako konsolidirala moć sultana u muslimanskom svijetu. Nakon što je osvojen sveti grad Bagdad, većina muslimana priznala je Sulejmana Veličanstvenog kao kalifa, odnosno vjerskog poglavara muslimanskog svijeta.

Premda je bio u svemu uspješan, Sulejman nije uspio izbjeći obiteljsku tragediju koja je uslijedila zbog nasljedstva. Njegov omiljeni sin Mehmed je umro od malih boginja, a Mustafa i Bajazid pogubljeni su nakon što su spletkarili kako bi se domogli vlasti.

Neostvareni san Beč

Sulejmanov neostvareni san bio je Beč, koji dva puta nije uspio osvojiti. Prvi put je probao 1529. godine. Premda je okupio glomaznu vojsku od 120.000 ljudi, grad je izdržao opsadu, a osmanska vojska morala se povući. Povlačenje je bilo noćna mora jer je nastupilo loše vrijeme koje je proizvelo mnoge logističke probleme.

Drugi put je pokušao tri godine kasnije, no kampanja je obustavljena zbog nevremena, blata i logističkih poteškoća. Sulejman je bio bijesan jer mu se činilo kao da je loše vrijeme uvijek faktor kada je u pitanju osvajanje Beča.

1566. krenuo je u novi pohod na Beč. Sedamdesetogodišnji sultan znao je da neće još dugo živjeti, no smatrao je da će njegova ostavština biti potpuna samo ako osvoji Beč.

Na njegovu nesreću, prije Beča trebalo je zauzeti utvrdu Siget. Nešto što je trebalo biti samo mala točka u vojnoj kampanji iz 1566. pretvorilo se u opsadu koja je trajala cijeli kolovoz. Sulejman je postajao sve živčaniji jer je znao da će u Beč stići tek u jesen i opet riskirati da mu vrijeme pomrsi planove.

Ipak, stara dob i zdravstveni problemi koje je imao okončali su mu život u Sigetu. Njegovo je tijelo prevezeno u Konstantinopol te je pokopan u džamiji Sulejmaniji koju je sam dao izgraditi.