POŠTENO govoreći, mi ne znamo kada se pojavila religija niti kako je izgledala u svom početku. Lubanja mlade neandertalke u Krapini na kojoj imamo tri ureza možda svjedoče o ritualnom pokapanju i nekakvom vjerovanju u zagrobni život. Slične tragove kod neandertalaca imamo i na drugim mjestima, ali to je sve što uopće možemo reći o tim pradavnim vremenima.

Nepouzdana nagađanja

Stoga su brojne teorije starijeg i novijeg datuma o nastanku religije duboko spekulativne. Primjerice, ono što piše Freud o toj temi jednako je valjano kao mozganje malog Perice. Tvrdnje katoličkog teologa Wilhelma Schmidta da su ljudi uvijek vjerovali u nekog Boga koji je iznad svih ostalih bogova i duhova opravdane su koliko i tvrdnje da su ljudi uvijek vjerovali u izvanzemaljce.

S druge strane spektra, meni svjetonazorski bližeg, ideja Daniela Dennetta izložena u Kraju čarolije da je šamanizam bio prvi oblik religije ima puno više materijalnih dokaza, ali je problem što se šamani, čini se, pojavljuju desecima tisuća godina nakon neandertalskih ritualnih pokapanja.

A uz to je iznimno upitno na te najranije prakse i možebitna vjerovanja primijeniti jednu tako kompleksnu riječ kao što je religija.

Ovoga ima najviše

Kad raspravljamo o evoluciji života na Zemlji, obično ono što je najprisutnije smatramo i najranijim. Očito je da je korištenje kisika kao izvora energije (aerobni metabolizam) puno starije od, primjerice, pojave kralježnice.

Vrijedi li takvo zaključivanje i za religiju?

Prirodna i kulturna evolucija nisu jedno te isto, stoga sebe neću proglasiti čovjekom koji je shvatio kako je religija izgledala na svom početku. Premda je, primjerice, jasno da je npr. vjera u Isusa puno mlađa od vjere u jednoga Boga, tako da su kršćani tek jedna podgrupa monoteista. A ne treba biti neki um pa shvatiti da su ljudi prije monoteizma štovali više bogova. No to su sve primjeri religija koje su iza sebe ostavile pisane tragove.

Međutim, ako pogledate današnje religije, kao i pisane ostatke nekadašnjih religija (poput staroegipatske), upast će vam u oči da se u svima njima nalazi trag štovanja mrtvih.

Katoličanstvo i mrtvi

Obično kad se piše o štovanju mrtvih nabrajamo razne kultove i rituale iz Afrike, s Madagaskara i drugih egzotičnijih područja. No treba zapaziti da su se određeni oblici štovanja mrtvih održali i u kršćanstvu: pravoslavci, anglikanci i katolici vjeruju u svece, nekoć žive ljude koji su se preselili u duhovno kraljevstvo i koji onda posreduju za grešnike pred Bogom.

To suštinski nije različito u odnosu na gorespomenute religije koje raznim ritualima izražavaju svoje poštovanje prema mrtvima i pokušavaju ishoditi za sebe neko dobro. Madagaskarski običaj ponovnog pokapanja mrtvog (famadihana) nije baš pretjerano udaljen od štovanja relikvija svetaca u tradicionalnom kršćanstvu.

Jedina je razlika u tome što sveci nisu naši mrtvi prijatelji i članovi obitelji, oni su više kao neki ideali iz prošlosti. U katoličanstvu je prisutan i moment molitve za naše pretke u čistilištu, to je najbliže što je kršćanstvo došlo do komuniciranja s mrtvima.

Sveci ili preci?

Jedan od razloga ovakve bliskosti vjerojatno leži i u tome što je na području Rima bilo općerašireno vjerovanje u lares, koji su po svemu sudeći bili duhovi predaka. Kad se kršćanstvo proširilo Imperijem, ono nije naišlo samo na štovatelje rimskih i grčkih bogova. Seljan onoga vremena, nazvan paganus, štovao je upravo duhove svojih predaka (od kojih su neki bili i uvjetno rečeno deificirani), njega najčešće nije ni dotakla rimska religija helenskih korijena. S njihovim je obraćenjem išlo iznimno teško, pa je katoličanstvo, sasvim domišljato, u svoje okrilje primilo i to iskazivanje brige za mrtve.

Da biste shvatili što je bliže prosječnom katoliku - sjećanje na svece ili sjećanje na vlastite mrtve - samo pogledajte što se zbiva na Sve svete. U crkvenom kalendaru to je dan sjećanja na sve svece, a u praksi običnih vjernika to je dan kad se posjećuju grobovi umrlih unatoč tome što je za to određen Dušni dan (2.11.). A da ne spominjem pravoslavne običaje ostavljanja hrane na grobljima, nemojte zaludno korijene tražiti u spisima istočnih crkvenih otaca.

Najjednostavnije vjerovanje

Jasne tragove štovanja mrtvih naći ćete i u islamu, židovstvu ili bilo kojoj drugoj religiji koje se dotaknete, uopće nije pretjerano to nazvati najraširenijim vjerovanjem. U živom su mi sjećanju i protestantske propovijedi o Isusovom dolasku, kad ćemo, kako se uvijek naglašava, opet biti zajedno sa svim svojim najdražima.

Štovatelj umrlih nema nekakav popis dogmi, on samo vjeruje da se u nekoj nama nevidljivoj realnosti nalaze njegovi bližnji koji su preminuli. I da s njima može kroz razne rituale gajiti odnos. Sva ona balzamiranja u Egiptu ili, primjerice, sahranjivanja djece u podu jerihonskih kuća bila su posljedica takvog vjerovanja.

U njegovom su temelju psihološki mehanizmi koje i sami možete odgonetnuti. Ne jednom sam se susreo s osobama koje tvrde da osjećaju prisutnost bliskih im pokojnika. I ne jednom sam shvatio da oni u crkvu idu ne da bi se susreli s Bogom, nego sa svojim umrlim članom obitelji, za čiju će se dušu moliti, s nadom u ponovni susret.

I tu više nema nikakvih vjerovanja i propisa, zato nerado koristim riječ religija. Etika se obično svodi na to da nekim svojim nedjelom ne osramotite uspomenu na obično idealiziranog pokojnika. Nema tu nikakvih skolastičkih dokazivanja bilo čega.

Tajna ljudske religioznosti

Kada pokušavamo objasniti zašto su ljudi religiozni, čak i u današnje vrijeme kad je znanost oglasila kraj čarolije, obično kažemo da se ljudi plaše smrti i žele neki nastavak života u transcendentnoj realnosti. To nije netočno, ali nam daje samo dio slike. Nitko od nas ne živi sam i nitko ne želi vječnost u osami. Kad god se rastanemo od drage osobe, želimo se ponovno vidjeti, a najbolniji je rastanak smrću. Štovanje mrtvih nam veli da želimo svoju egzistenciju nastaviti s onima s kojima smo je i proveli u ovom životu.

Teško da ću se ikada prikloniti takvom načinu mišljenja, meni je bolno jasno da više nikada neću vidjeti svoje roditelje, kao ni preminule rođake i prijatelje. Svejedno, kult štovanja predaka vjerojatno je jedina religija prema kojoj gajim i sućut i poštovanje.

Ako ništa drugo, oni vam ne sole pamet o tome kada počinje život i kada se s kime smijete ženiti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."