PRIČA ide ovako. HDZ je u osvit najveće recesije u posljednjih osam desetljeća nabavio skupocjeni blindirani BMW za svog predsjednika Vlade. Taj podatak zatajio je od javnosti. Kad je to otkriveno, njegovi spin doktori zbunjeno su muljali i lagali, poput djeteta uhvaćenog s prstima u pekmezu. I opet odbili objaviti podatke. Onda je HDZ pokušao okrenuti perspektivu i pohvalio se kako je zapravo pomogao državi u krizi. I opet nije iznio podatke. Zatim je objašnjavao kako je automobil nabavljen po metodi "staro za novo". I opet nije iznio podatke. Ni o cijeni, ni o famoznim donacijama, ni porijeklu novca. Ništa.

I koliko god to izgledalo skandalozno, zapravo nije. Ni najmanje. Sve to - tajna nabava nečuveno skupog automobila u jeku poziva na stezanje remena, kresanja plaća i spašavanja države od bankrota, bez točnih podataka o cijeni i izvorima sredstava - zapravo je sasvim očekivano od Sanaderova HDZ-a. Šokantno bi bilo kad svega toga - ne bi bilo.

Prije će Sanader kupiti sat na Hreliću, nego što će HDZ postati transparentna stranka

Doista bismo se iznenadili kad se HDZ ne bi ovako ponašao. Kad bi rasprodao ergelu skupocjenih stranačkih automobila. Kad bi odustao od zamjene starog premijerova BMW-a. Kad bi podaci o eventualnoj kupovini bili transparentni. Kad bi stranka i njezini čelnici stezali remen zajedno s ostalim građanima. Kad stranački glasnogovornici ne bi skakali jedni drugima u usta. Kad bi HDZ otkrio izvore i načine financiranja stranke. Kad bi predsjednik HDZ-a - poput svojih europskih kolega - pristao sjesti u deset puta jeftiniji automobil. Kad bi na vrbi rodilo grožđe.

Ovako, vijest o netransparentnoj kupovini blindiranog BMW-a, objavljena samo dan nakon što su korisnicima državnog proračuna srezane plaće u ime spašavanja državnih financija, primljena je s interesom, ali ne i prevelikim čuđenjem. 

To je nešto što se od HDZ-a zapravo očekuje. Da uvijek nešto skriva, naročito financije. Da ponižava javnost, smatrajući kako joj vladajuća stranka nije obavezna podnijeti račune. Da se pravda kako zapravo pomaže državi - prodajući priču o tome kako stranački automobil doniraju za državne potrebe -  ali svejedno odbija objasniti koliko je taj famozni automobil koštao i kako je nabavljen. Sigurno je jedno: prije će Sanader kupiti sat na Hreliću, nego što će HDZ postati transparentna stranka.

Kako nam je to Sanader učinio uslugu?

Automobil je navodno kupljen donacijama. Kojim? Zamijenjen je za stari uz nadoplatu. Koliku? Sanader nam svima čini uslugu. Kakvu? Državni proračun nije time oštećen. Pa što? Što to uopće mijenja na stvari, ako se ne zna porijeklo novca koji prolazi kroz vladajuću stranku i ako HDZ jedini već godinama odbija objaviti financijsko izvješće i skriva imena velikih donatora? Zar to nije materijal za ispitivanje?

Ali dobro, čak i ako na trenutak zaboravimo sve to i dopustimo HDZ-u da nabavlja aute na koji god način želi (njih čak 12, više od svih ostalih stranaka zajedno), nije li legitimno barem postaviti pitanje socijalne osjetljivosti i vjerodostojnosti HDZ-a? Da u trenutku kad država reže plaće, predsjednik vladajuće stranke nabavlja automobil vrijedan 4,2 milijuna kuna?  Pitanje možda jest legitimno. Ali je isto tako dozlaboga blesavo, promašeno i smiješno do boli. Tko još pri zdravoj pameti očekuje od HDZ-a da bude socijalno osjetljiv, vjerodostojan i  transparentan?  

Ako ništa nije pokvareno, ne treba ni popravljati. Bolje kupiti novo.

U ovoj priči s novim Sanaderovim BMW-om na vidjelo su izašle sve HDZ-ove "odlike": skrivena lova, panično muljanje, loše laganje, bezočno licemjerje, dvostruka mjerila, tradicionalna bahatost... Svega toga nagledali smo se u proteklih dvadeset godina. I unatoč svemu tome, HDZ je i dalje na vlasti, i dalje se hvali titulom najsnažnije političke stranke u Hrvatskoj.

Upravo zbog toga, cijelo ovo visokoparno razglabanje sve manje ima veze sa samim HDZ-om, a sve više s hrvatskim građanima. HDZ je takav kakav je, ali ako ga unatoč tome birači i dalje vole, cijene i vjeruju mu, zašto bi se mijenjao? Zašto bi pravodobno i potpuno izvještavao javnost o donatorima, financijama, automobilima, šoferima-reketarima, kad mu sasvim dobro ide i bez toga? Ako ništa nije pokvareno, ne treba ni popravljati. Bolje kupiti novo.  

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Damir Gilbušić / CROPIX