Autor teksta, prof. dr. Boris Podobnik, prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je i fizike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.

ZAŠTO je pandemija koronavirusa opasna i traži EU, a ne nacionalni pristup u njenom suzbijanju?

U jeku epidemije koronavirusa, unatoč objašnjenjima naših eminentnih stručnjaka da razloga za paniku nema, ostaju ipak više nego opravdani razlozi za strah ili barem zabrinutost: prvo, cjepiva nema i ako ste preizloženi virusu, možete umrijeti premda ste mladi i zdravi, što vam se s običnom gripom gotovo izvjesno ne bi dogodilo. O tome posebno mlade majke brinu zbog djece.

Drugo, ne znamo koliko će epidemija potrajati, a onda ne znamo ni koliko dugo će nanositi štetu ekonomiji i društvu generalno. Za usporedbu, SARS epidemija je trajala oko 2 godine, a epidemija španjolske gripe pune 3 godine, istina ne s istim intenzitetom cijelo razdoblje. Treće, postoji i mogućnost mutacije virusa u puno fatalniju varijantu, a najfatalnija je ona koja se brzo i lako širi, a ima visoku smrtnost. Četvrto, za razliku od obične gripe, kod koronavirusa puno veći postotak oboljelih zahtijeva bolničko liječenje i upotrebu respiratornih aparata koji su ograničeni u svakoj zemlji.

Prema izvješću WHO-a, 5% svih zaraženih treba neku asistenciju disanju – od kisika do respiratora, što znači da će epidemija prije svega prouzročiti kolaps zdravstvenog sustava.

Ranjivost pojedinih članica, ali i cijelog EU-a naspram konkurencije

Kako je nakon dramatičnog broja zaraženih i mrtvih u nedjelju Italija odlučila zaposliti novih 20.000 medicinskih radnika u bolnicama kako bi se uspješnije nosila s epidemijom koronavirusa, uskoro postoji velika šansa da siromašnije zemlje poput Hrvatske dodatno izgube veći broj pripadnika medicinskog osoblja. Naime, kad epidemija uzme zamaha diljem EU-a, lako se dogodi i na to moramo računati da bogate zemlje atraktivnim ponudama pridobiju veći broj liječnika i medicinskih sestara iz siromašnijih zemalja i time samo otežaju borbu protiv koronavirusa kod nas i drugim siromašnijim zemljama EU-a. Borba za liječnike i medicinske sestre bit će borba za živote, a naši životi u EU očito vrijede manje.

Međutim, ono što je posebno zanimljivo je da će ova epidemija razotkriti ranjivost, a samim time i robusnost različitih političkih sustava i država, imat će velike efekte na svjetsku ekonomiju, a pokazat će i koliko je recimo EU (dis)funkcionalan u uvjetima strašnih šokova, kao što su pandemija, ali i ratovi i masovne migracije. Posebno je zanimljivo pitanje je li EU državama u interesu boriti se protiv epidemije individualno ili na nivou cijelog EU-a?    

Kako se s pandemijom nose narodi izvan EU-a?

Epidemija koronavirusa je pokazala kako je Kina koja blago rečeno baš i ne zadovoljava zapadne kriterije demokracije, imala ozbiljnih problema u prvim danima širenja koronavirusa. Naime, zemlja u kojoj informacije kontrolira država generalno ima problema kada neki pojedinac, kao liječnik, samovoljno sebi da slobodu da sam prenese javnosti informaciju o fatalnosti virusa i potencijalnim ugrozama za državu. U zemljama kao što je Kina za očekivati je kako samo ovlaštene osobe, a to su politički provincijski ili gradski dužnosnici, jedini imaju ekskluzivu odlučivati smije li se vijest bazirana na panici širiti ili ne.

Stoga je u tim početnim trenucima kinesko društvo pokazalo slabost jer lokalni dužnosnici često ne žele biti glasnici loših vijesti i znaju da njihova milost kod viših instance ovisi o tome je li uistinu bilo razloga za paniku ili ne. Međutim, ne znači da svako demokratsko društvo nužno pokazuje bolje ponašanje u toj početnoj fazi, a najbolji primjer je Italija. Zbog poznatog stanja nonšalantnosti u toj naciji, zakašnjelih i krivih odluka, ali prije svega rasprostranjene korupcije, nepotizma i dugogodišnjeg zapošljavanja nekompetentnih preko veze (zvuči poznato?), Italija nije na vrijeme prepoznala opasnost koronavirusa, premda su iskustva već dolazila iz Kine, Japana i Koreje.

Dakle, u početnoj fazi širenja bolesti demokracija ako nije praćena niskom korupcijom nije nužno robusniji sustav od zemlje u kojoj se informacije filtriraju. Hrvatska je po pitanju korupcije vrlo slična Italiji, što ne čudi jer smo susjedi, ali za razliku od Italije Hrvatska je zemlja koja čak bolje funkcionira u uvjetima rata i teškim situacijama jer smo nacija koja se u tim uvjetima prebaci iz uobičajenog mirnodopskog sebičnog stanja u kolektivni mod i pazimo jedni na druge. Imamo i sreću da nam je trenutni ministar zdravstva Beroš izuzetno sposoban čovjek.   

Samo kad se jednom problem dijagnosticira i informacija se raširi, pokazalo se da je u zemljama poput Kine lakše donijeti rigorozne mjere koje predlažu stručnjaci koje se mnogima, da ih se pita za mišljenje, ne bi dopale. U Kini je bilo moguće ekspresno zatvoriti ne samo škole, zabraniti sportske priredbe i zaustaviti promet - kao poslije i u Japanu i sjevernoj Italiji - već i zatvoriti dobar dio gospodarstva. 

Opće ograničenje kretanja koje uključuje i gospodarske aktivnosti je više nego nužno ako se sumnja da je bolest izuzetno visoke smrtnosti, a brzo se i lako širi. U uvjetima kad ne znamo kakav je virus, donošenje takve odluke na nivou cijele države zahtijeva uistinu veliku hrabrost i političar bi trebao donijeti takvu drakonsku mjeru tek u dogovoru s vrhunskim epidemiolozima. A odgovornost je tada i na znanstvenicima. A koliko je u iznenadnim teškim situacijama kao što je epidemija važna organiziranost društva koja prvenstveno ovisi o stupnju korupcije zemlje, vidi se i po omjeru broja umrlih i zaraženih, onih koje je registrirala država.

Za razliku od izrazito korumpirane Italije gdje je taj omjer trenutno oko 5 posto, u nešto manje korumpiranoj Španjolskoj malo je ispod 3%, u nisko korumpiranim zemljama kao što su Švicarska i Nizozemska taj omjer je između 0,7% i 0,8%, u Japanu oko 1%, Francuskoj  ispod 2%. U Njemačkoj na već više od 1000 oboljelih nema još ni jednog smrtnog slučaja, što dobro govori kako je organizacija društva bitna u reduciranju broja smrtnih slučajeva. Zanimljivo je da u nizu nisko korumpiranih zemalja kao što su Belgija, Švedska i Norveška, dobra organizacija ali i javno zdravstvo na približno 200 oboljelih nema smrtnih slučajeva. 

Dodatno je zanimljivo kako je trenutno u Americi taj omjer oko 4% i premda je Amerika zemlja najboljih bolnica i najbolje medicine na svijetu, sustav privatnih bolnica uz nepostojanje obvezne zdravstvene zaštite možda i jest razlog veće smrtnosti nego u nekorumpiranim zemljama EU-a, Singapuru ili Japanu. Siromašna osoba sa srčanim tegobama ne može utjecati na živote bogatih, ali beskućnici kao nositelji koronavirusa mogu zaraziti i najbogatije.  

Zašto u borbi protiv koronavirusa nije dobro da svaka država vodi individualnu politiku?

Kako se ljudi unutar schengenskog prostora slobodno kreću, nije li suludo da je EU borbu protiv koronavirusa prepustio državama članicama? Mi možemo naći opravdanje kad se zemlje članice suprotstavljaju zajedničkim EU rješenjima oko fiskalne, obrazovne ili migracijske politike, ali virusi ne poznaju granice i ako ljudi slobodno kolaju u velikom broju i nema kontrole na granicama, tuđi problem lako postane naš problem. Zato je od krucijalne važnosti pokazati koliko je barem u nekim situacijama izuzetno bitno da EU djeluje kao jedna cjelina, a ne kao skup država.

A zašto je nerazumno rješavati problem koronavirusa na individualnom nivou država je očito. Recimo da Hrvatska donese odluku o zatvaranju granica i čak zatvori sve škole i bitno reducira gospodarske aktivnosti s ciljem uklanjanja virusa na svom teritoriju. Za Hrvatsku kojoj turizam čini oko 20% BDP-a, logično bi bilo takve radikalne mjere provesti recimo u ožujku, a ne u srpnju, s ciljem spašavanja turističke sezone. Recimo da nam čak i uspije taj naum, ali ako to istovremeno nisu učinile i druge EU države, jednom kad postanemo korona-free zemlja i otvorimo granice, ponovno nam ne gine epidemija ako i druge EU zemlje nisu istovremeno krenule u rigorozne mjere. Stoga u EU moramo svi istovremeno krenuti s rigoroznim mjerama u suzbijanju koronavirusa. Bolje bi bilo tu borbu provesti na nivou cijelog svijeta, ali takva politička volja vjerojatno ne postoji.

Kako puno EU zemalja ima veliki udio BDP-a od turizma, od velike je važnosti krenuti s tim mjerama što prije, reducirati kretanje ljudi na što manju mjeru poučeni iskustvom s Dalekog istoka, ali i paralelno provesti rigorozne mjere prema svakom nekontroliranom ulasku ljudi u EU.

EU je konačno sazrio i shvatio značenje riječi karantena u odnosu prema imigrantima koji nekontrolirano žele ući u EU. Ljepota je što je Hrvatska trenutno predsjedatelj EU-a pa ima izvrsnu priliku predložiti niz mjera ne samo kako bi pomogla sebi, svom gospodarstvu i napose turizmu, već i drugim članicama EU-a. Strašne vijesti koje dolaze iz Italije oko razbuktavanja epidemije lako se preliju i na sve ostale članice, čak i one na sjeveru EU-a, na članice koje možda misle da su daleko od izvora zaraze. Trenutno možda jeste, ali ne zadugo jer difuzija virusa je nemilosrdna.

Fascinantno je i kako su brzo čak i oni koji se sa sjetom prisjećaju Jugoslavije, a žele da EU bezuvjetno prima migrante, zaboravili ne tako davnu 1972. godinu i epidemiju velikih boginja, čije su širenje tadašnje vlasti vrlo efektivno spriječile. Velike boginje je u Srbiju i Kosovo donio hodočasnik iz Iraka, iako su do tada one bile službeno iskorijenjene u Europi. Tada je 175 ljudi bilo zaraženo tom bolesti i 35 ih je umrlo, a bilo bi ih puno više da tadašnja vlast nije uvela policijski sat, uspostavila sanitarni koridor i zabranila putovanja i javna okupljanja. Tada je 10.000 ljudi preseljeno u hotele koji su bili karantene koje je čuvala vojska. Prema tom događaju je 1982. snimljen i film s elementima horora  – Variola Vera.

Uspješnost u borbi protiv koronavirusa odredit će možda i relativnu snagu EU-a naspram konkurencije nakon iduće recesije

Veliki utjecaj epidemije koronavirusa na EU i svjetsko gospodarstvo postaje svakim danom sve očitiji. Kina je radikalnim mjerama kao što su zaustavljanje prometa i gospodarstva uspjela prilično suzbiti koronavirus, ali vidjet ćemo što će se dogoditi kad se promet i gospodarstvo normaliziraju. Akcija protiv koronavirusa krenula je početkom kineske nove godine pa su mnogi radnici još uvijek daleko od gradova u kojima rade. Zbog tih radikalnih mjera naveliko se govori o recesiji u Kini, ali mnogi zaboravljaju kako Kinezi proizvode ne samo za cijeli svijet, već i rade mnoge poluproizvode koji su preduvjet za proizvodnju u EU-u, Japanu i Americi. Ta međuovisnost svjetskog gospodarstva gotovo će sigurno izazvati svjetsku recesiju, nekima u težem, a nekima u blažem obliku. Razmjeri recesije su posebno strašni kad se više loših procesa sinergijski povežu, recimo koronavirus i inače očekivana recesija.   

A to je na vidiku. Neovisno o koronavirusu, zna se kako je najbolji pokazatelj ponašanja nekog financijskog tržišta ponašanje najvažnijeg financijskog indeksa jer on opisuje prosječno stanje gospodarstva. U Americi do pojave koronavirusa u zadnjem desetljeću S&P500 indeks je porastao za oko 200%, premda je BDP porastao približno 50%.  U isto vrijeme zaduženost američkih firmi je rekordno visoka kao posljedica lakog zaduživanja u ranijem razdoblju. Kao pokazatelj skorašnjih problema, prošle je godine  prinos na kratkoročne obveznice države postao veći nego na dugoročne, što je nelogično jer je rizik na duge rokove veći nego rizik na kratke rokove. Kada se to ipak dogodi, u ekonomiji se tumači kao vrlo vjerojatni znak skorašnje recesije. Sad osim recesije kao posljedice prevelike zaduženosti firmi, potencijalnog balona u financijama, imamo i epidemiju koja nadolazeću recesiju potencijalno čini još strašnijom.     

Stoga je za Hrvatsku imperativ da ako već stiže recesija, da je učinimo što manje opasnom. Zato bi bilo poželjno Hrvatskoj kao predsjedateljici EU-a predložiti da u ratu protiv koronavirusa EU djeluje ne kao skup država, već kao jedna jedinstvena zemlja, baš kao Amerika i Kina. Ako uistinu želimo konkurirati Kini i Americi u ekonomiji, ali i kao primjer uređenosti društva, moramo se hitno mijenjati i prevladati neke animozitete i razlike među državama. U recesiji i u ratovima svi stradaju, ali krajnji pobjednik je onaj koji najmanje vida rane. Učinimo sve da to bude EU, a ne Amerika ili Kina. Nakon Drugog svjetskog rata svi su stradali, ali Amerika najmanje i od tada počinje njena dominacija svijetom. Naši političari bi trebali predložiti EU da se u borbi protiv epidemije ponašamo kao zajednički prostor. U protivnom, s tekućom politikom, nakon završetka epidemije, EU bi mogao još više potonuti naspram konkurencije.